Gunđamo da nam je zdravstveni sustav loše organiziran,
infrastrukturno manjkav, spor, tehnički zaostao no s vremena na
vrijeme nas neki objektivniji stranac podsjeti da smo ponekad
prestrogi prema sami sebi. Zadnji je to učinio ugledni ekonomski
analitičar i kolumnist najčitanijeg irskog dnevnika Irish
Independenta David McWilliams, nakon što je na jadranskoj obali
djetetu njegovog prijatelja trebala hitna operacija koljena.
Ukratko, za one koji još nisu čuli, osoblje šibenske bolnice se
iskazalo i McWilliams kasnije u svojoj kolumni (koju je pročitalo
preko pola milijuna čitatelja), nije štedio komplimente na naš
račun, hvaleći brzinu, stručnost i ljubaznost naših sestara i
doktora, ali i tehničku opremljenost i urednost šibenske bolnice.
Na kraju je zavapio u čudu zašto jedna Irska s mnogo većim BDP-om
od Hrvatske ne može imati takve javne bolnice? U brojnim
komentarima ispod njegovog teksta bilo je i onih Iraca koji su,
poučeni sličnim iskustvima s ljetovanja u Hrvatskoj, kad bi im se
nešto zdravstveno zakompliciralo u Dublinu, odletjeli
niskobudžetnom avio-kompanijom u Hrvatsku, obavili pregled ili
zahvat kod nas i vratili se nazad, dok bi – vjerojatno ipak
karikirano – oni koji su u Dublinu u isto vrijeme došli u
ambulantu još čekali na red!? Odlična reklama za naše zdravstvo i
zemlju općenito.
Ova priča zapravo nema veze s Karlovcem, ali vjerujemo, s obzirom
da imamo zapravo sjajnu javnu bolnicu, da ne bi bilo mnogo
drugačije da se slučaj dogodio i kod nas. Problem našeg zdravstva
nisu dugovi, infrastruktura, a ponajmanje ljudi koji tamo rade.
Kao problem treba prepoznati polako eutanaziranje jednog
vrijednog civilizacijskog dosega koji bi se laički mogao svesti
pod naziv solidarnog besplatnog prava na liječenje za sve,
odnosno uzimanje pod normalno da je nužna amerikanizacija sustava
zdravstva po načelu “kvalitetnu zdravstvenu skrb mogu dobiti samo
oni koji si je mogu priuštiti”. A ostali neka crknu. U tom podlom
planu standardne boljke, poneki eksces ili nemarnost u
zdravstvenom sustavu se u moćnim neoliberalnim medijima prikazuju
kao pravilo i služe kao argument u agresivnoj propagandi
postavljanja zdravstva na nehumanim tržišnim osnovama. Javno
zdravstvo kakvo imamo može biti bolje, ali na njega se ne smije
gledati kao na biznis već kao naslijeđenu sjajnu tekovinu
socijalističkog sustava koju smo dužni njegovati i unaprjeđivati,
a ne uništiti pod pritiskom agresivnog ispiranja mozga raznih
terijera neoliberalnog kapitalizma, od ekonomista, preko novinara
do političara. Ovu priču upotpunjuje jedna crtica iz prošlosti
karlovačke bolnice, dvostruko zanimljiv slučaj s obzirom da
tematizira otvorenost službene medicine prema alternativnim
metodama liječenja i da podsjeća kako se jedan sustav daleko od
savršenog mora držati osnovnog načela da sve metode liječenja
moraju biti dostupne svima.
Da li je akupunktura luksuz?, Karlovački tjednik, 12. lipnja
1980.
Rezultati sedmomjesečnog rada ambulante za akupunkturu pri
Medicinskom centru u Karlovcu više su nego ohrabrujući.
Primjenjujući ovu drevnu kinesku metodu liječenja bolesti ubodom
igala, kod 90 pacijenata kod kojih je terapija završena, kod
nešto više od dvije trećine postignuti su vrlo dobri rezultati .
To se posebno odnosi na liječenje migrene i drugih glavobolja,
reumatoloških oboljenja i bronhijalne astme. Unatoč postignutim
rezultatima u liječenju kroničnih oboljenja kod bolesnika, koji
su prošli sve moguće medicinske terapije i kojima je akupunktura
još jedina šansa, podvrgavanje ovoj metodi se plaća.
Ono što odbija i onemogućava da se akupunkturi podvrgnu svi koji
to žele jest činjenica da se svaki posjet, seansa plaća
Medicinskom centru i to po 260 dinara po terapiji. Za izlječenje
je potrebno 6 do 7 terapija, a ako se pribroji i podržavajuća
terapija radi osiguranja od recidiva to ispada da je, unatoč vrlo
dobrim rezultatima i zadovoljstvu pacijenata akupunktura na neki
način luksuz. Jer, njoj se ne mogu podvrgnuti svi, već oni koji
mogu da plate. U drugim, velikim centrima u zemlji akupunktura
kao metoda liječenja se ne plaća posebno već u sklopu
zdravstvenog osiguranja. Svaki pacijent ima pravo na zdravstvenu
zaštitu, to znači na sva dostupna sredstva i metode liječenja.
Činjenica je da nam je “zdravstveni pokrivač” kratak. Činjenica
je isto tako da su mnogobrojna i dugotrajna banjska liječenja i
sanatoriji veoma skupi, a da se, neka bude rečeno, ne postižu
naročiti efekti. Poznato je i to da se kronični bolesnici
mjesecima i čak godinama “vuku” po bolovanjima, da liječnici
“šakom i kapom” dijele raznorazne medikamente a stopa bolovanja
najbolje pokazuje koliko je to efikasno. Kod akupunkture,
međutim, nema bolovanja, liječenje se obavlja uz redovan posao,
ili ako je pacijent na bolovanju tada je ono na odobrenje
njegovog ordinarijusa. Akupunkturom se za daleko kraće vrijeme
kod određenih bolesti postižu željeni rezultati, rezultati,
vidjeli smo, koji joj sasvim sigurno daju pravo građanstva…