“Ja nikad ne lažem. Samo povremeno govorim neistinu.” Ova
antologijska umnost Andrije Hebranga mlađeg mogla bi se u slučaju
preustroja gradskih medijskih poduzeća Karlovačkog tjednika i
Radija Karlovac primijeniti na gradonačelnika Jelića ili barem na
njegov ured zaslugom čijih je nemuštih priopćenja prvi čovjek
Karlovca uhvaćen kratkih nogu. Podsjetimo, dvije godine najava i
agonije financijski posrnulih gradskih medija, okončane su
solomonskim rješenjem da neće biti ugašeni već spojeni u jedno
poduzeće. Valjda da bi lakše zatvorio usta oporbi i javnosti
općenito, gradonačelnik je rekao da su shemu pripajanja Tjednika
Radiju izradili stručnjaci za medije i odnose s javnošću s
Fakulteta političkih znanosti. Nakon novinarskog pitanja tko
točno i za koliko novca, stigao je maglovit odgovor iz Grada da
je shema rezultat prijateljskog, besplatnog savjetovanja poznatog
stručnjaka za odnose s javnošću. Izgledalo je očito da je stari
PR suradnik karlovačkog HDZ-a Božo Skoko taj neimenovani
stručnjak, što je ubrzo čovjek sam demantirao i cijela priča se
zahuktala na marginama, daleko od merituma stvari. A meritum nije
u pitanju je li se gradonačelnik poslužio malom laži da bi dao na
težini operaciji spajanja dvaju medija. To je banalna površina
ispod koje se krije zabrinjavajuća tendencija gradonačelnika da
traži alibi, izbjegava stati iza vlastite odluke i time preuzme
punu odgovornost. A valjda se upravo zato bira gradonačelnik
jednog grada; da donosi odluke od javnog interesa i da u tome
bude hrabar i nepokolebljiv. To je ono što se cijeni, a prisutno
je u tako maloj mjeri.
Političari su se počeli skrivati iza stručnih analiza i studija
čak i kad one ne postoje, kao u ovom slučaju, iako je počesto
dovoljan dobri stari zdrav razum. Konkretno spajanje dva gradska
medija je zadravorazumsko rješenje u cilju racionalizacije
troškova i resursa, više puta provedeno u dugom postojanju Radija
i Tjednika, svakako bolje od njihovog gašenja pa čak i
prepuštanja tržišnim odnosima koje bi de facto značilo gašenje u
konačnici. Riječ je o institucijama slavne prošlosti u koje su
nekad opipavale pa i diktirale puls grada i ocrtavale njegov duh.
Nažalost, to odavno nije tako, i krucijalno pitanje na koji je
svaka vlast od 90-e naovamo znala odgovor, a gurala pod tepih,
nije pitanje financija nego koncepta gradskih medija. Nešto je
zaista trulo u lokalnoj demokraciji ako je činjenica da je
gradska novina bila subverzivnija, urednički hrabrija i društveno
kritičnija u olovna vremena komunizma nego u današnje vrijeme
pune slobode javne riječi. Uz sve objektivne okolnosti koje
ugrožavaju klasične medije, vlasti kao da su se natjecale koja će
prije otjerati Tjednik i Radio u izlišnost daljnjeg postojanja.
Svojom rigidnom stranačkom uskogrudnošću sustavno su pretvarale
gradske medije u svoje megafone i po tom ključu zapošljavale
ljude unutra, odnosno, pritiskom prešutne cenzure ušutkavale
naslijeđene kadrove sa zrnom istinskog novinarskog nerva u sebi.
U takvom svijetu, za slobodoumne, kritički nastrojene i u
krajnjoj liniji svojeglave urednike i novinare nije bilo i nema
mjesta.
Da bi ti megafoni vlasti imali smisla, trebali su dopirati do
šireg čitateljstva i slušateljstva, no prešutno pravilo neslobode
izražavanja je rađalo poslušnost, a poslušnost rezultiralo
mediokritetstvom koje pak nije moglo završiti drugačije nego
daljnjim smanjenjem tiraža, odnosno broja slušatelja u gustom FM
eteru. Kako je utjecaj i broj građana koji prate gradske medije
padao, tako je rastao pritisak vlastodržaca na urednike da
slijede komercijalne medije, da se tabloidiziraju. To dakako nije
uspjelo, krug je zatvoren, danas imamo nevažne gradske medije
koje nitko ne čita i ne sluša. Kao takvi, postali su nevažni i
političarima koji sad gledaju kako da se uz što manje štete po
sebe otresu tog balasta, iako su dosljednom politikom zatiranja
slobodne riječi i zdrave društvene kritike sami stvorili to
patetično čedo i oduzeli joj ratio postojanja.
Da rezimiramo, odluka gradonačelnika (uz ili bez Skokinu stručnu
asistenciju), da spoji dvije medijske gradske tvrtke u jednu, je
bolja od gašenja, a još bi bila bolja da ima nastavak, to jest da
vlast ima snage tamo postaviti ljude koji imaju kičmu i
sposobnosti da gradske medije postave na temelj visokih
uredničko/novinarskih standarda. Da im da odriješene ruke i skine
s leđa imperativ da budu komercijalni. Trivijalnosti
zaglupljujućih komercijalnih medija nam je puna kapa. Gradski
mediji, kao lokalni javni servisi bi bili vrijedni svake uložene
proračunske kune u njih samo u slučaju da im je koncept upravo
suprotan jeftinom podilaženju masovnom ukusu komercijalnih radio
stanica i novina. Da budu mjerilo kvalitete u pisanju, govorenju
i glazbi, a ne da kaskaju za “žutilom” komercijalnih novina i
“kuruzom” radio stanica koje ovise o prodaji reklamnog prostora.
Da Tjednik ukoričen na policama knjižnice društveno-kulturološki
vrijedi i za 50 godina, kao što danas vrijede oni štampani prije
50 godina. Ne mora i ne može sve biti komercijalno i
profitabilno. Karikirano, gradska galerija bi vjerojatno bila
bolje posjećena i zarađivala više da su tamo umjesto Vaništinih
slika izložene striptizete. Ali, to nam ne pada na pamet raditi,
zar ne? Zašto bi se proračunski financirane novine i radio morale
prostituirati da prežive? Nitko objektivan od vlasti ne očekuje
da od svog radija i novina stvore poligon za izražavanje
nezadovoljstva protiv sebe, niti je to bilo čiji cilj. No
odgovorna društveno-politička kritika je poželjna u službi javnog
interesa i samim tim korektor koji čini vlast odgovornijom.
Pametna vlast financira vlastite kritičare. Čini se da u nas i
nema previše pameti.