Bez poreza, nema države i sve o čemu se država brine. Nema
zdravstva kakvo poznajemo, mirovina, ni policije ni vojske, ni
školstva kakvo poznajemo… Nema sumnje, svijet bi bio kaotičnije
mjesto za život nego je to sada slučaj. Ali… Bez obzira što se
njima financiraju sve zajedničke javne potrebe, što se njima
utjeruje neka vrsta poželjne solidarnosti, radni ljudi s gorčinom
gledaju kako im se otkida od usta jer pozitivno pokrivanje javnih
potreba redovito zasjenjuje nespremnost na skromnost onih koji o
porezima odlučuju – političarima na vlasti. Pa nas peku novi
službeni auti, visoke plaće dužnosnika naspram onih radničkih i
općenito skupa država. Prečesto imamo osjećaj da radimo samo da
bi vlastodršci živjeli berićetno, i da je mašta političara
nepresušna samo u smišljanju novih nameta (parafiskalnih u nas
ima par stotina!). Osjećaj nepravde pojačava činjenica da su
porezi sami po sebi nenamjenski i troše se mimo dosega
odlučivanja onih koji ih plaćaju, na sve što se vlastodršcima
čini zgodnim. Na sebe same, na primjer. I u socijalizmu je bilo
poreza, ali za bitne stvari se često pribjegavalo institutu
samodoprinosa koji je bio neobvezujuć, ali je kao u slučaju
gradnje karlovačke bolnice, referendumima dobio podršku u više od
90 posto mjesnih zajednica. I danas zahvaljujući namjenskom
samoodricanju imamo bolnicu. Iz jednog teksta starog skoro 40
godinama doznajemo da je bilo i prisilnih uskrata od plaća, ali
za strogo decidiranu namjenu, u ovom slučaju za fond solidarnosti
za otklanjanje opasnosti od elementarnih nepogoda. Jednodnevna
zarada je, uz neke izuzetke, u to ime uzeta iz prihoda svih
zaposlenih i umirovljenika. Zvuči i brutalnije nego današnji
porezi maglovite namjene, ali s druge strane, tko bi se bunio da
je tako učinjeno ovih dana za poplavom unesrećenu Gunju? Ili
jučer za ratom devastirani Vukovar? Psihološki, puno je
prihvatljivije da se zna da tih 100, 200 ili 300 kuna od plaće
ide u proračun razrušenog i ekonomski bijednog grada, a ne da nas
proganja onaj glupi (i često krivi), osjećaj da porezima “opće
namjene” zapravo financiramo komfor političara. I manje je
licemjerno tako izravno pomoći, nego se skrivati iza fraza kako
je Vukovar grad koji zaslužuje epitet mjesta od posebnog
pijeteta. Od pijeteta se ne živi. Živi se od kuna. Oni koji
propisuju poreze to najbolje znaju.
“Jednodnevna zarada za opasnost od elementarnih
nepogoda”, Karlovački tjednik, 04. srpnja 1976. “Zašto
mi je umanjena mirovina?” – pitali su neki od umirovljenika
službenike karlovačkih banaka ili poštare kad su im početkom
mjeseca isplaćivali penzije. Objašnjenje je jednostavno: zbog
republičke solidarnosti za otklanjanje opće opasnosti od
elementarnih nepogoda. Naime, još prošle godine u srpnju
primijenilo se slovo Zakona o formiranju i korištenju sredstava
solidarnosti. Jednodnevne zarade ostvarene u tom mjesecu svi
zaposleni uplatili su u fond solidarnosti kojem je namjena da se
otkloni opasnost od elementarnih nepogoda (poplava i slično). Na
to se zaboravilo pa da podsjetimo. Jedno od ustavnih načela je i
pomoć i solidarnost radnih ljudi i građana u otklanjanju opće
opasnosti od elementarnih nepogoda. Provedbeni dio tog načela, o
čijoj opravdanosti je bespredmetno raspravljati, je odgovarajući
republički zakon. Tim zakonom je određeno da se jednodnevne
zarade koje u srpnju ostvare radnici u radnim organizacijama i
izvan njih, poljoprivrednici, zanatlije i osobe zaposlene kod
privatnika i umirovljenici, uplate u određeni fond. Istu obavezu,
ali ne u obliku jednodnevne zarade u srpnju imaju različiti
poreski obveznici. Ovog davanja oslobođeni su radnici kojima se
isplaćuje minimalni osobni dohodak, umirovljenici koji primaju
zaštitni dodatak 1, poljoprivrednici kojima je poljoprivreda
osnovni izvor prihoda i to od osnovica na koje se ne plaća porez
iz osobnog dohotka od samostalnog obavljanja poljoprivredne
djelatnosti. Osim toga, sredstva solidarnosti ne plaćaju učenici
i studenti od nagrada ostvarenih na praktičnom radu. Toj obavezi
ne podliježu također trudnice, porodilje i radnici koji primaju
naknadu osobnog dohotka zbog bolovanja. Dakle, jednodnevne zarade
u srpnju odvojit ćemo za solidarnost u otklanjanju opasnosti od
elementarnih nepogoda, a tjedan ove solidarnosti počinje 26.
srpnja i traje do 1. kolovoza.
Pripremio Tihomir Ivka