Nema nikakve sumnje, monsinjor Marijan Radanović je sa svojih 60
godina župničkog života i pastoralnog rada na Dubovcu, osoba koja
zaslužuje iskreni pijetet, posebno zato jer je i živio onako kako
je propovijedao, za razliku od mnogih njegovih licemjernih kolega
svećenika. I tu nema ništa kontroverzno. Ali da zbog njegove
smrti u poznim godinama čelnik jedne svjetovne, administrativne
jedinice proglašava dan žalosti, e to je već politički prilično
kontroverzna odluka iz više razloga.
Za početak, riječ je o iznimci u hrvatskim okvirima, zato jer je
proglašavanje dana žalosti u jednoj sredini u pravilu potaknuto
iznimnom tragedijom, nekim masovnim stradanjem ili smrti osobe
koja je dala iznimni u doprinos nekoj zajednici, posebno ako je
smrt tragična i(li) pogodi takvu iznimnu osobu u naponu snage. Uz
svo poštovanje rada i djela gospodina Radanovića, on se ipak ne
uklapa ni u jednu od gore nabrojanih kategorija. Zato, koliko se
sjećamo, u Karlovcu posljednjih desetljeća nije proglašen dan
žalosti zbog smrti neke zaslužne osobe. A bilo je onih koji su
zadužili Karlovac, liječnika koji su spašavali živote cijeli svoj
život, ravnatelja gimnazije koji su zaslužni za “proizvodnju”
obrazovanih generacija Karlovčana, kulturnjaka koji su
oplemenjivali duh grada, političara koji su razvijali Karlovac,
boraca koji su ga oslobađali 1945. i branitelja koji su ga
očuvali u Domovinskom ratu i izveli iz rata vojnički časno, bez
velikih mrlja ako ga uspoređujemo s Osijekom, Siskom ili
Gospićem… I bit će takvih smrti još.
Ipak, tek je jedan župnik uspio zaslužiti tu čast. Kako i zašto?
Nažalost, još jednom moramo konstatirati kako ovaj grad vodi
čovjek koji često nije u stanju odvojiti svoje privatne opsesije
od općeg civilnog interesa. Nije za monsinjorom Radanovićem
proglašen dan žalosti po nekim objektivnim kriterijima doprinosa
zajednici, već zato što je gradonačelnik fanatični vjernik blizak
Crkvi. Doduše, bez obzira što većina Karlovčana ne dijeli tu
njegovu pasiju, neće biti puno gunđanja oko ovakve odluke u
sredini katoličkoj po “defaultu”, koja iz oportunizma mudro šuti,
jer protiviti se bilo čemu što ima veze s “višom silom” može biti
proglašeno blasfemijom, iako bi se s gledišta postulata sekularne
države, što Hrvatska i po Ustavu jest, upravo ovaj početak
kontroverzne politike proglašavanja dana žalosti mogao nazvati
civilnom blasfemijom. Od strane svjetovne vlasti bilo je
primjerenijih načina da se oda počast jednom zaslužnom pripadniku
institucije zvane Katolička crkva.
Krivo je pomisliti da je sve to tek zanimljiva crtica iz
osebujnog vođenja grada jedne osebujne političke garniture, koja
će biti zaboravljena za par dana. Aktualni gradonačelnik je
proglašavanjem dana žalosti povodom smrti dubovačkog župnika
napravio presedan koji će biti podloga i kriterij za buduće
slične odluke. Drugim riječima, kriterija, kao i sad neće biti.
Kad je nešto u zoni diskrecijske odluke koju je gradonačelnik
onako po vlastitom ćeifu rastegnuo do krajnjih granica, sve je
odsad moguće. I proizvodit će u budućnosti nepotrebne političke
rasprave i prijepore. I staviti samog Jelića u moguće delikatne
situacije zbog kojih će se propitivati je li gradonačelnik svih
Karlovčana ili samo nekih. Recimo, što ako se suoči u svojim
mandatima sa smrću jednog Josipa Boljkovca kao svojevrsnog
antipoda msgr. Radanoviću?
Hoće li u počast najuspješnijem gradonačelniku u posljednjih 70
godina – od kojeg bi imao što naučiti kako se ide glavom kroz zid
za svoj grad, kako se lobira kod moćnika i odlučno gradi da bi
građani imali više posla i živjeli bolje – spustiti gradske
zastave ili mu neće ni otići na pogreb? Možda mu u odluci pomogne
i povijesna veza Josipa Boljkovca i pokojnog monsinjora Marijana
Radanovića. Upravo je od tadašnjeg gradonačelnika Boljkovca u
crnom komunizmu Radanović tražio dopuštenja da se u Urbanistički
plan ucrta i dozvoli gradnja nove crkve na Dubovcu koja će
kasnije postati Nacionalno svetište sv. Josipa. Tražio i dobio.