Ugrijavanje predizborne juhe plamenom što nižih strasti na u
pohodu na vlast je već standardna procedura domaće desnice. Ključ
dobivanja izbora je odigrati dvostruku ulogu i uvjeriti 15-ak
posto radikalno desnog biračkog tijela da HDZ nije izdao ni njih
ni njihova nazadna uvjerenja. Da je politička umjerenost i
određena liberalnost tek nužna mimikrija i da se ispod runa
janjadi sakrivaju pravi hrvatski nacionalistički vuci. S druge
strane, nužno je zadržati centrističku, blago desnu većinu u
uvjerenju kako je potenciranje tvrdo-desničarskih stavova tek
obligatni folklor za prikupljanje glasova na krajnjoj desnici.
Dobitna izborna kombinacija je spretno balansiranje u toj
dvostrukoj, popriličnoj licemjernoj igri. Do savršenstva ju je
doveo Ivo Sanader. Od predizbornog fingiranja državnog udara na
splitskoj Rivi zbog navodne namjere tadašnje lijeve vlade da
preda Haagu Gotovinu i drugove, da bi ih kasnije sam hladno
isporučio, preko predizborne retorike zaoštravanja odnosa prema
Srbima, da bi im nedugo kasnije izgovorio pomirljivu poruku kroz
čestitku “Hristos voskrese”, do noćnog uklanjanja sramotnog kipa
u Slunju ustaškom krilniku Juri Francetiću…I na sve to, i mnogo
čega još čudnog u jazu najava i činjenja dobrog premijera s
bolesno kleptomanskim navadama nitko u Hrvatskoj nije ni zucnuo,
ne zato jer je Sanader u spomenutim slučajevima postupio logično
i pragmatično, već zato jer HDZ po pitanjima hrvatstva ima istu
ulogu kao Crkva po pitanju vjere. Dogmatsku, naime. Ulogu koja se
ne propituje i(li) dovodi u pitanje.
U tom smislu, kao neformalni predizborni folklor, unaprijed
smišljenu manipulaciju i obećanje s namjerom da se ne ispuni
treba gledati i najave aktualnog predsjednika HDZ-a da će
“protjerati s trgova i ulica tog zločinca”, misleći na Tita, da
će mimo struke revidirati udžbenike iz povijesti ili ponovno
oživjeti ideju lustracije. Osim ako ne misli uvesti diktaturu kad
dođe na vlast, Karamarkova najava je pucanj u prazno već i s
obzirom da o imenima ulica i trgova ne odlučuje državna vlast,
već gradovi i općine. I uz neka manja odstupanja, to čine s više
odgovornosti prema narodu, negoli to čini predizborni Karamarko.
Iz te perspektive treba gledati i zadnju reakciju karlovačkog
gradonačelnika koji i sam mora balansirati između dvije vatre:
želja stranačkog šefa i zdravog razuma jer svaki revizionizam
(kako god se tumačilo – “protjerivanje” Josipa Broza s ulica je
između ostalog i simbolički čin protjerivanja antifašizma), je
društveno opasna pojava i gotovo je neshvatljivo da je njegov
najgorljiviji zagovornik čelnik najjače oporbene stranke s
pretenzijom i velikim izgledima da uskoro preuzme vlast. U sedam
godina vlasti karlovačkom HDZ-u i njegovom prvom čovjeku nije
smetao Josip Broz na trgu pred tržnicom. Ne smeta ni danas, a
vjerujemo da je izjava kako se”razmišlja” o promjeni imena trga
također prigodničarski diplomatski odgovor s rokom po trajanja do
izbora. A poslije će u bitnom ionako biti onako kako kaže Angela
Merkel. Kao što je i sad kako kaže Merkel.
Otkopavanje ideoloških sjekira u Hrvatskoj od strane političara u
predizborne potrebe treba početi gledati s ironijom, posvemašnjom
ignorancijom i prijezirom. 1941., 1945., 1991. i 1995. su tek
zgodan alibi da se pokaže kako su dvije dominantne stranke s
lijeva i desna, eto, svjetonazorski desno i lijevo. Nažalost,
slabo obrazovan narod se na to uvijek i nanovo zajapuri. A negdje
ispod površine čuči nezgodna istina: ideoloških razlika tamo gdje
bi bile poželjne, po pitanju ekonomije u Hrvatskoj među glavnim
strankama – nema. Svi na putu propasti već dugo pušu u isti
liberalno-kapitalistički rog koji bogate čini bogatijima, a
siromašne siromašnijima. Ali, koga briga, dok ima ploča na
trgovima i ulicama oko kojih se možemo svađati.