Svako toliko iz medija, pa i iz osobnih iskustava, podsjetimo se
kako je nešto trulo u slučaju skloništa za životinje u Utinji.
Svježe “horor” slike s dobro izoliranog, adaptiranog seoskog
imanja s jedne strane i tvrdnje odgovornih službi kako je
tamo sve u najboljem redu, ponovno nas tjera da se zapitamo jesmo
li slijepi pored zdravih očiju kad vidimo da nešto što bi trebalo
biti utočište više sliči, figurativno rečeno, koncentracijskom
logoru za životinje.
Istina je, fotografija može odati i krivi dojam, u slučaju pasa
zbrinutih u Utinji skroz negativan, ali svatko tko je i jednom
bio tamo jasno mu je da slike vjerno dokumentiraju tamošnju
atmosferu i stanje; sklonište je neuredno, slabo održavano,
pretrpano psima i deficitarno s ljudima koji se o tim psima
brinu. Da netko u uvjetima koji vladaju u Utinji drži pse kod
kuće vjerojatno bi zaradio prijavu za zlostavljanje životinja,
odnosno kaznu komunalnog redara. Zašto se godinama gleda kroz
prste tvrtki CRPK d.o.o., punim imenom Centar za razvoj
poljoprivrede i trgovinu poljoprivrednim proizvodima, koja već
godinama dobiva koncesiju za ovaj posao, konstantno se tuži kako
ne može sama rješavati probleme napuštenih pasa, ali ne napušta
djelatnost koja je daleko od njihovog “core” biznisa. Prvo bi
trebalo dešifrirati taj poriv.
Teško je povjerovati da je riječ o ljubavi prema psima ili
činjenici da CRPK u nedostatku interesa drugih subjekata radi
uslugu gradskoj vlasti, prije će biti da je riječ o dobrom starom
osobnom interesu, odnosno novcima. Znamo da Grad izdvaja 700
tisuća kuna za sklonište, no javnosti nikad nije predočeno koliko
od te sume novca poreznih obveznika na kraju ostaje tvrtki. Bilo
bi lijepo da između redova jadikovki vlasnice o tome kako je to
težak i složen posao dobijemo i tu dozu transparentnosti u vidu
priznanja koliko se njoj ta muka isplati. Dakako, nitko normalan
ne dovodi u pitanje legitimnost zarade, no ne treba ići dalje od
svježih fotografija pasa u skloništu, kako bi se konstatiralo da
oduvijek koncesionar za novac koji dobiva iz proračuna, loše
odrađuje posao. I na tom ključnom momentu se već odavno u
gradskoj vlasti trebala upaliti crvena lampica uzbune. Ali nije,
nego se Grad apologetski odnosi prema koncesionaru i pokušava nam
sugerirati da ono što vidimo vlastitim očima nije istina. Recimo,
nakon obilaska predstavnika Grada u pratnji veterinarske
inspektorice u rujnu utvrđeno je kako “su psi u dobroj
kondiciji, da imaju dovoljno hrane i vode da su cijepljeni,
fotografirani i evidentirani”. I to nakon što su aktivisti iz
Zagreba dokumentirali užasno stanje u skloništu; mrtve štence,
bolesne i neuhranjene pse u prljavim boksovima, neodvojene po
spolovima, nečipirane…
Dakle, netko laže, ili predstavnici službi koje bi trebale
osigurati da se tamo sve odvija po zakonu, ili aktivisti.
Nadležne službe tu imaju jedan “mali” problem, svježe fotografije
pasa u skloništu su jednostavno prejak argument da bi i itko
mogao povjerovati priči da je tamo sve u najboljem redu.
Nalaz veterinarske inspekcije nije dosad dan javnosti na uvid,
ali ne treba sumnjati da i u njemu – karikirano – piše da to što
vidimo na fotografijama pse u groznim uvjetima obična opsjena i
da smo mi koji držimo do svojih kućnih ljubimaca i njihove
bezuvjetne ljubavi samo malo preosjetljivi. Čak i da je to
istina, ostaje pitanje čime je taj CRPK d.o.o. zaslužio toliko
gledanje kroz prste i toleriranje traljavog posla za proračunski
novac? Ignorantska opravdanja iz gradske uprave i
fabriciranje stvarnosti, unatoč činjenici da se CRPK redovito
jedini javlja na gradski natječaj koncesije za sklonište za pse,
samo pojačavaju dojam da mora postojati neka tajna veza. Nije
valjda u tome što je u doba nasilnog postizbornog prevrata prije
7 godina upravo netko iz vlasničke strukture CRPK-a odigrao ulogu
Trojanskog konja, “čuvajući” jednog od vijećnika od
utjecaja HDZ-a, toliko “uspješno” da je taj vijećnik na kraju
digao ruku za suprotnu stranu, prodajući svoj glas za osobni
interes odnosno, dobro plaćenu sinekuru?
Bilo istina ili ne, ovakvo stanje sa skloništem za pse je
neodrživo. Bolje imati pse lutalice, nego ih držati u
uvjetima kakvi vladaju u Utinji. Alibi izjave u beskonačnom
futuru kao što je recentna izjava iz gradske uprave da “nije
isključeno da će se Grad Karlovac u budućnosti odluči na vlastito
sklonište za životinje”, treba preformulirati u konkretni plan
rješenja i prekinuti s ovom višegodišnjom sramotom. U Gradu
su svjesni da sklonište za pse može efikasno funkcionirati samo u
blizini grada, jer će potencijalni udomitelji pasa neusporedivo
lakše doći do psa nego u utinjskoj nedođiji, a i sklonište će
više biti izloženo očima senzibilizirane javnosti što garantira
bolju kontrolu. Dosadašnja pasivnost Grada i stav “muko moja
prijeđi na drugoga” za 700 tisuća kuna godišnje ne odnosi se samo
na koncesionara, već i na neodgovorne građane. Kućni ljubimac
može biti sreća, ali je uvijek odgovornost. Edukacija igra veliku
ulogu, ali naš narod ne razumije dobro dok ga se ne opali po
džepu. Za ostavljanje psa se mora snositi posljedica, odnosno
platiti cijena i tu Grad ne bi trebao imati previše obzira. Pasa
će u skloništima biti manje, kao i “horor” fotografija kakve
gledamo u zadnje vrijeme iz šinteraja u Utinji.