Reporteri Jutarnjeg lista došli su do Dragice Vidnjević (66), u Karlovcu poznate kao Draga Pilićarka, koja je prošlog tjedna u odsutnosti na Županijskom sudu u Karlovcu osuđena na 14 godina zatvora, za ubojstvo bračnog para Šepac za vrijeme srpske okupacije u Knez Gorici. Nedostupna je hrvatskom pravosuđu i živi u Srbiji.
Razgovor s osuđenom ubojicom prenosimo u cijelosti….
Osim babarogama, mrakom i čudovištima iz ormara, u Karlovcu se djeca plaše i Dragom Pilićarkom. Za razliku od cijele plejade izmišljenih likova i pojava kojima se, doduše nepedagoškim mjerama, nastoji obuzdati nestašluk živahne dječice, Draga Pilićarka – postoji. Nažalost, zbog toga nije ni malo manje strašna, i nažalost, nije to samo priča nastala na legendi o Dragi Pilićarki, već je to prije nekoliko dana utvrdio i Županijski sud u Karlovcu. Sudac Ante Ujević ovu 66-godišnjakinju, pravim imenom Dragica Vidnjević, osudio na 14 godina zatvora zbog ubojstva bračnog para Šepac, Evice i Josipa, prvoga dana 1994. godine u Knez Gorici. Osuđena je u odsutnosti, jer je već 20 godina u bijegu pred pravdom.
Nedostupna ruci pravde
Ta ratna vremena bila su teška za Karlovčane jer je crta razgraničenja s pobunjenim Srbima prolazila rijekom Koranom, a rijeka je, kao i danas, tekla skoro pa centrom grada. Teže je moglo biti samo Hrvatima koji su za vrijeme okupacije ostali na području kojime je upravljala srpska strana. Bračni par Šepac bio je jedni od tih, kao, uostalom i njihov brojni susjedi u Knez Gorici, jer su u svim domaćinstvima živjeli Hrvati. Dragica i njezin muž Nikola bili su si u prijateljskim odnosima s Evicom i Josipom, a ipak su ih izrešetali, toliko hladnokrvno da su zgrozili, kako milicajce tadašnje tzv. SAO Krajine koji su ih uhitili, tako i tužitelja koji je 20 godina kasnije na sudu u Karlovcu u svojoj završnoj riječi napomenuo da je u svojem postupku Dragica postigla stupanj nemilosrdnosti koji graniči s bezobzirnošću. Bračni par Vidnjević nikada nije odgovarao za ubojstvo svojih prijatelja. Nikola neće, bar ne pred ovozemaljskim sudom, jer je prije pet godina preminuo, a dva desetljeća potrage hrvatskog pravosuđa za Dragicom do danas nije dala rezultata. Reporteri Nedjeljnog Jutarnjeg locirali su je za pola sata, obavili smo s njom telefonski razgovor, a sutradan smo već bili u Željezničkoj 121, u mjestu Lačarak, sedam kilometara od Srijemske Mitrovice, gdje Draga Pilićarka trenutno živi s novim životnim partnerom Dejanom.
Njega smo zapravo prvog zatekli iza tipične srijemske kapije skromnog kućerka, kako hoda po dvorištu u kojemu nema ničega. Od kiše ga štiti samo kapa na kojoj piše Deutschland. Malo je nagluh, pa nam je trebalo neko vrijeme da mu objasnimo da trebamo Dragicu. Bio je sretan kad je vidio da im netko dolazi u goste, ali i sumnjičav, pa nam je rekao da će pitati Dragicu može li nas pustiti u kuću. Nakon nekoliko trenutaka otvorila su se opet vrata. Nismo očekivali ženu za dvije glave višu i barem dvostruko teža od bojažljivog Dejana, ali izašla je baš takva gospođa.
Oči u oči s osuđenom ubojicom
– Tko vam je dozvolio da ulazite i slikavate? – upitala je grubim, skoro muškim glasom, ne skidajući prijeteći pogled s nas, prijekorno držeći snažne ruke na bokovima.
Rekli smo da smo iz Karlovca i da smo došli pričati s njom, isto kao što smo popričali dan ranije u telefonskom razgovoru.
– Pogledala je prema našem automobilu, vidjela je karlovačke registracijske oznake, hladno se nasmijala, pa rekla: Da je i mačka, ako je iz Karlovca, pustila bih je u kuću, pa ću tako i vas.
Ušli smo prvi, iza nas ona, a onda nam se za stolom u pretoploj kuhinji pridružio i Dejan.
– Dejane, idi kupi sok od naranče. Ne, kupi onaj finiji, od breskve. Ajd, smiješ si kupiti i pivo – obratila se prvo Dejanu istim onim muškim glasom, bacajući mu na stol 200 srbijanskih dinara iz snopa zgužvanih novčanica, koje je potom ugurala natrag u džep.
Ona nema primanja, zapravo je to Dejanova mirovina. Pomažu je djeca koja žive po Njemačkoj i Kanadi, zato je unutrašnjost prilično dobro uređena, što se ne bi dalo zaključiti po vanjskom pročelju objekta. U središnjem dijelu je okrugli stol, na jednom zidu peć na drva, na drugom kuhinja, a nasuprt regalić s glazbenom linijom iz koje svira glazba s radija, a istovremeno je upaljen i televizor njemačke marke iz kojega frcaju meci. Na RTS-u su upravo prikazivali “Bitku na Neretvi”.
– Viču mi ovdje da sam izdajnik, a tamo da sam četnik. Nigdje nisam dobro prolazila, a svima sam pomagala – započela je Dragica stišavajući preglasni radio i televizor. Uslijedila je njezina ispovijest o događaju koji je u Karlovcu imao desetke verzija, ali nijednu do sada nitko nije čuo iz prve ruke.
Pričala nam je Dragica o tome kako je nekada imala dvije kuće na Turnju i jednu u Trebinji, farmu pilića koje je prodavala na tržnici pa ju je zato čitav Karlovac poznavao. Otud joj, kaže, i nadimak. Govorila je da bi u sezoni zarađivala 10.000 maraka, i svake bi godine išla na more s djecom. Onda je došao rat. Njezini su je Srbi, kaže, postavili za predsjednicu mjesne zajednice Knez Gorica, kako bi štitila Hrvate, zbog čega su je oni jako voljeli, jer im je puno pomagala. Njeno je nabrajenje prekinuo Dejan stavljajući na stol naručeni sok. Ipak je kupio od naranče, a sebi novosadsko MB pivo.
– Dejane, idi mi kupi cigare, jedan klasik – obratila mu se opet muškim glasom Dragica bacajući mu na stol stotku, koju je ovaj uzeo i pokupio se iz kuće usput nategnuvši jedan gutljaj tek otvorenog piva.
Nismo je prekidali, čekali smo da sama dođe do tog hladnog i snježnog siječnja 1994. godine.
“Nemoj to raditi, Nikola”
– Jako smo se ponapijali tada, a sutradan je bila Slava pa sam opet morala častiti. Što smo pili? Ma lizali sve redom, od vina do rakije. Onda mi je došao Šilo i rekao: “U roku 20 minuta mala ti mora biti bačena u bunar, a sve je organizirao Šepac. Moje najmlađe dijete. Ja na to bila zaboravila, nastavila dalje pjevati, kad se odjednom ustade moj Nikola i kaže: Majku mu j… ustašku. Ustaše mi pobile u Drugom ratu svu rodbinu, više nikoga nemam, a oće mi u ovom još i dijete. E, neće, j… majku svoju, nikada više, gotov je”… Znate, Josipov otac je bio ustaša i u ratu ubio 482 žene i djece i Božića jarku – objašnjava Draga tražeći opravdanje za svojega Nikolu.
– Ja mu rekla: Nemoj to raditi Nikola, a on još više poludio. Rekao je da će ići redom po kućama i pucati. On, kad popije, ne može se kontrolirati, znao je i mene prebiti. I tako je on otišao do Šepaca i napravio lijepo to što je napravio – kaže nam Dragica, otvarajući cigarete koje je Dejan upravio bio donio.
– Dodaj mi pepeljaru i upaljač – obratila se opet Dejanu, ne gledajući ga, pa nastavila:
– Ja sam znala, ne mogu reći da nisam, jer se vratio kući i rekao mi: “Neće više nikada mater mu j… Dosta su nas odavde gonili”. Ja sam dalje nastavila piti, a sutradan smo svi duže ostali spavati jer smo bili prepijani. Kad na jednom kucaju nam na vrata “bezbednjaci” i kažu: “Nije se to trebalo napraviti što se napravilo”, pa nas utrpaju u kombi. Znate, nije ni meni bilo pravo što je Nikola to uradio, ali ostalie su na nama svima posljedice još od onoga rata – priča skrušeno Dragica.
Veli da je ona na sebe preuzela krivicu tako da “Nikolu puste kući jer nije imao tko biti s djecom”, a ona je ostala osam mjeseci u zatvoru.
– Došli su Unproforci i oslobodili me, jer su vidjeli da sam nevina, uvjerava nas Dragica.
Pitamo je je li ikada kasnije s Nikolom razgovarala o ubojstvu obitelji Šepac.
– Nikola je znao reći da je skoro ostao bez glave tada, da je bilo borbe između njega i Josipa. Pričao je: “J… im ja mater, iz čista mira su mi digli dvije kuće u zrak, a sada su ostali bez dvije glave”. Što se sada može, možda nije trebalo doći do toga – napominje ona dodajući da za sve to “nismo krivi mi, mali ljudi, nego oni viši koji zavadiše ljude i raseliše svijetom”.
– Ah, možda jest bolje tako, da nismo skupa, nego da svako malo izbije neki rat – zaključuje ona, pa odluči ispričati kako su se zapravo narušili odnosi izeđu njih i Šepaca.
– Josip mi je jednom prišao, krenuo me poljubiti, evo krstom se krstim da je istina. Ali, kako je došao do mene, tako mi je u lice smrad iz njegovih ustiju udario i ja sam ga odgurnula. Tu me je zamrzio. Pričao je poslije da sam četnjikuša, a moj otac prvoborac spomeničar – zgraža se Dragica.
Oluja ju je uhvatia u Topuskom, kaže, pa je krenula put Bosne. Tamo je provela desetak godina po tuđim kućama, a onda s mužem, i Dejanom kojega su usput upoznali, došla u srijemski dio Srbije, gdje je i danas. Znala je da je traže, jednom su joj na vrata pokucali i srbijanski policajci.
– Sve sam im ispričala, isto kao i sada vama. Oni su se samo nasmijali jer su vidjeli da sam nevina i otišli – kaže.
Pištolj u grudnjaku
No, sudski spis o ovom brutalnom zločinu nije nimalo smiješan, prepun je zastrašujućih podataka, na temelju kojih je sudac Ujević i donio presudu dugogodišnjeg zatvora za Dragu Pilićarku. Osim materijalnih dokaza koje su utvrdili čak i istražitelji milicije tzv. SAO Krajine te obdukcija koja je obavljena u Općoj bolnici Karlovac (tijela su dan nakon sahrane srbijanski istražitelji ekshumirali i dostavili hrvatskim vlastima u Karlovac, op.a.) dva su ključna svjedočanstva o tragediji u Knez Gorici. Njezin susjed Dargutin Majnarić vidio je Nikolu i Dragicu Vidnjević kako kaoružani prte snijeg prema kući obitelji Šepac.
– Vidio sam kada su išli prema Šepcima, Nikola je nosio poluautomatsku pušku, a Dragica pištolj u grudnjaku, kao i uvijek. Rekli su mi da ih idu ubiti. Mislio sam da nas sve skupa žele samo zaplašiti – posvjedočio je Majnarić.
I ostali svjedoci opisivali su da je svakodnevno šetala selom s pištoljem za grudnjakom. Toliko su je se bojali da su samoinicijativno dolazili na njezino imanje i za nju radili samo kako joj se ne bi zamjerili. Bila je strah i trepet Knez Gorice.
Tadašnji milicijski načelnik Nikola Vuletić posvjedočio je kako su Vidnjeviće otkrili po tragovima u snijegu koji su vodili od njihove do kuće Šepac i natrag. Osim toga, na pragu ubijenih pronašli su cijev za čišćenje puške koja je nedostajala na Nikolinom oružju, a utvrdili su da je toga dana pucano iz puške, kao i iz Dragičina pištolja. Izrešetali su ih iz blizine, njihove glave i tijela. Potom su se vratili slaviti Novu Godinu.
– Da, nosila sam bila taj pištolj u grudnjaku, ali nikada nisam ni u koga pucala. Ponekad u zrak, kada bih se napila – kazala je.
Nije bila izručena Hrvatskoj
Prije dvije godine Dragica je uhićena na franfurtskom aerodromu, u Njemačku je došla posjetiti djecu. Odmah je uhićena, ali je zbog problema sa srcem završila u zatvorskoj bolnici i nakon 39 dana je puštena, jer njemačke vlasti nisu mogle dočekati prijevod dokumentacije o njenom zločinu. Odmah se vratila u Srbiju, zemlju koja ne izručuje svoje državljane, a ona ne misli više nikada doći u Hrvatsku.
– Što ću tamo, vi ste me prognali – kaže ona.
Priznaje da joj nedostaju prijatelji.
– Družim se i ovdje s nekima iz Karlovca, jer žive nedaleko mene, ali svaki naš razgovor svodi se na taj nesretni rat koji nam je uzeo sve što smo imali – dodaje.
Svu imovinu, zamljišta s porušenim kućama ostavila je kaže, djeci. Dvije su kćeri u Njemačkoj, kao i sin, a jedna je kćer u Kanadi.
Kćer “rođena u krivo vrijeme u krivoj zemlji”
Jedna kćer u Njemačkoj je postala liječnica i vlasnica je hotela, druga njime upravlja i piše knjige. Zove se Nada Nagel i 2006. godine objavila je svoju potresnu biografiju pod nazivom: “Rođena u krivo vrijeme u krivoj zemlji”. U njoj opisuje obiteljske i ratne strahote koje je prošla u djetinjstvu. Piše da je bila neželjeno dijete te da ju je majka rodila sa svojih 16 godina.
– Ostavila nas je kod bake koja je umrla kada sam išla u četvrti razred. Onda nas je uzela natrag, tukla je i zlostavljala, pa smo završili u domu za nezbrinutu djecu – napisala je Nada.
Jutarnji list/KAportal.hr