Jedne večeri, ovoga hirovitog kišnog ljeta, ničim izazvan, bježeći valjda od televizije, ili, ne daj Bože žene, odlučim malo, onako bez veze, prolunjati gradom. 21 je sat. Polovica tjedna. Grad kao da već sniva svoj san. Poput, u trenutku vremena zamrznute, od svih zaboravljene, krajiške kasabe. Čudnovatno puste. Ljudi povučeni u intimu svojih domova. Tek po koji rijetki prolaznik. Tiho je, i grad izgleda lijepo. Crkva, Cesarovac, park, vodoskok u njemu, spomenik kralju Tomislavu, decentno obnovljeni hotel Frankopan, osvijetljen Frankopanski kaštel, kiosk Tiska, kiosk Hrvatske lutrije i ……. u zraku miris noći jednog kišnog ljeta. A onda mi, onako nekako, iz čista mira, negdje duboko iz podsvijesti izroni slika tog istog grada, nekih, sada već, dalekih godina. Crkva je Bogu hvala na svom mjestu, vrelo Cesarovac isto tako, park je još uvijek onaj nam dragi i stari, stogodišnji. I vodoskok je u njemu, i Tomislav.
Nema kioska Tiska, kula nije osvjetljena, umjesto hotela Frankopan, oronuo hotel Kapela i pred njim legendarna lipa a ispred parkiralište sa par hrđom načetih i rashodovanih Autotransovih autobusa. I kino”Partizan”. S neonskom reklamom, tih dalekih godina, čudom od tehnike. A u gradu drugo čudo – čovjek na čovjeku. Prvomajskom ( danas Frankopanska, a prije Nikolićeva i Gospodska ), lagano, reć’ bi nekako lijeno, teče ljudska rijeka, zvana K O R Z O.
Današnje “kafić” generacije kao poseban fenomen, o tom svojevrsnom fenomenu 50-ih do polovice 70-ih godina, znaju samo iz priča svojih roditelja. Ako ih uopće slušaju. Korzo je bila glavna gradska ulica. Svojevrsni izlog grada. Jer to je bilo mjesto na kome si sve vidio. I bio viđen. A to je bilo najvažnije. Tu su se razmjenjivale bitne i nebitne informacije, sklapala prijateljstva, rađale ljubavi. Kao u gradovima onoga doba, i u Ogulinu je korzo “ordinirao” negdje od sedam do devet sati. Ponekad nešto malo duže. I to uglavnom za ljetnih mjeseci i tople jeseni, ali s manjim brojem šetača. (za zimskih večeri korzo je bio ograničen na nogostup, dok smo glavnu ulicu okupirali mi klinci praveći “sklizaljke” od Hačka do kule) Šetalo se je uporno od kina do kuglane, danas (City bar ), pa okret natrag i tako cijelu večer. I što mi nikada neća biti jasno – ni jedan jedini korak se nije prelazio preko tih lokacija jer svi su se, kao da su udarali u neki nevidljivi zid, okretali u dlaku na istom mjestu i ponovno, po tko zna koji puta, vraćali se istim putem i s istim temama.
Stariji šetači s rukama na leđima, svako malo su zastajkivali raspravljasjući neke važne stvari, pa onda kreni dalje, pa opet stani, pa kreni…
Bilo je tu svega – od gradske intelektualne”kreme” koja je bistrila politiku, preko mladih mama s bebama u kolicima i žena koje su se zabavljale lakšim temama, do mladih u “Batinim” bijelim tenisicama , koje su marljivo mazali kredom, čim bi netko u toj gužvi stao na njih. Takvi su tu bili iz samo iz jednog, ali najjačeg razloga – ljubavi. Ako je nemaš, tu ćeš je naći. I da. Tu smo bili još i mi klinci, koji smo iz onako, prikrajka i sigurnosti vrela Cesarovac, zaklonjeni stablima kestena, sve to promatrali budnim dječjim očima. Bilo je to doba odrastanja, kada smo toliko željeli biti veliki, s prvim tajnim školskim ljubavima i nogama naglo izraslim iz hlača, koje nikako nisu pratile taj rast. Jer još nije bilo vrijeme da se priključimo šetačima. Mi smo bili juniori u očekivanju da upadnemo u prvu šetačku momčad, čije glavne “igrače” još i danas pamtim. A već onda je bilo gospode, u pravom smislu riječi.
Dr. Krstić, kojeg sam često gledao kako na danas zapuštenom igralištu kod pošte igra tenis, lagano je i nekako dostojanstveno šetao sa svojim društvom i neizbježnom lulom, čiji se miris širio čitavim korzom. Pa onda markantni sudac, gospar-Dubrovčanin Marković sa suprugom. On dvometraš, ona malena. Bili smo posjednuti mišlju, kako obavljaju “one stvari”. Kasnije smo i sami to saznali. “Kama sutra” bila je omiljena literatura. Zahvaljujući njoj, sve smo znali. Teoretski.
Moj ujak Robert Škunca i advokat Nikica Manojlović, bijahu redoviti na korzu. K’o ona dvojica s balkona iz Muppet showa. S leptir kravatama. Bili su pravi par klasičnih cinika. Inače, bili su i vrlo” štedljivi”. Koristim eufemizam, da ne kažem škrti. G. Manojlović mom je ujaku za naš Božić darivao litru rakije a ovaj mu je za pravoslavni Božić, tu istu rakiju vraćao. I tako godinama. Njih odavno nema a rakija valjda negdje, u nekom skrovitom podrumu, čeka da opet bude poklonjena.
A mi smo iz prikrajka kod Cesarovca, sve to promatrali. I “fektali” lovu. Najbolja mušterija nam je bio kapetan Jozo. Oženivši Maru Uzelac, postao je ogulinski zet. Šibenčanin od dva metra, uvijek je za nas imao nešto sitnoga.
“Druže Jozo, imate li ki dinar”, nastupali smo diplomatski. On bi posegnuo u đžep, izvadio hrpu sitnoga rekavši:
“Evo vam, na, vrag vas izija”. I danas sam siguran da je uvijek imao spremljeno “nešto sitnoga” samo za nas. Pobrali bi lovu i hitno “Potočnjaku” po čokoladu s rižom, koja je tada bila hit. Ili k Njuriju po baklave ili išljarde. Danas klinci u godinama koje smo mi tada imali (13-14), ne mare za čokoladu. Oni su sada u tim godinama već odrasli. U điru im je boca kole i crno vino. Druga vremena – drugi običaji.
Posebno su nam na korzu bili na meti ogulinski “hrge” – Milan Špehar, Janko, Mirko Čvajnks… Šetali su svjesni svoje mišićne mase korak po korak, ne mareći za mnoštvo oko sebe, danas bi rekli, onako cool. Na nogama špičoke, pa hlače na crtu a gore, užas – samo atletska majica. Kod jednog stupa od rasvjete duboko bi udahnuli ( napuhnuli se ) kako bi bolje istaknuli svoj torzo, kod drugog bi stupa izdahnuli i ponovo uzeli zrak, i tako cijelu večer. Mi onako žgoljavi tome smo se smijali a ustvari smo bili malo ljubomorni na tu hrpu mišića.
Za državnih praznika, glavni na korzu bili bi studenti koji su uglavnom dolazili iz Zagreba. E oni su nam bili idoli. Bojs, Fredi, Fore, Miga, Jura, Šiljo, Knajp i ……. zagrebačke priče. Biljar na neboderu, bezbrojna kina, vura na Trgu, Dinamov stadion. Sve je to za nas bio jedan novi, nedoživljeni svijet, koji nas je tek čekao. A studoši su uvijek znali prirediti nekakav performans. Znali su kolegu Duška Perića, koji je nesretnim slučajemo ostao bez nogu, postaviti na kiosk, odakle bi on onda, pun duha, mašući štapom, održavao nekakve govore. Mi gledali, i divili se. Ili drugi štos. Subotom u noći znali su iz gradskog parka pokupiti tamo postavljene patuljke i druge likove iz bajki, i sve to lijepo uredno deponirati kod Štiglića. Što im je to značilo ni danas ne znam ali u očima nas klinaca, bio je to genijalni štos.
Našim budnim očima nisu mogli promaknuti ni ljubavni parovi. Pozorno smo pratili koji će se par izdvojiti s korza i krenuti dalje. “Amateri” su odlazili u gradski park a “profići” bi krenuli put Sreće ili Malog parka, danas Park izviđača, gdje se je “posao” mogao u miru obaviti. Bože moj što bi mi klinci dali da smo ih mogli uhvatiti na djelu. Ali, bilo je preriskantno slijediti ih, jer kazne su bile drastične – snažno nogom u stražnjicu ili vrući šamar. Bilo je to vrijeme kada su se poštovala nepisana pravila. I nisi se mogao požaliti nekakvoj pravobraniteljici za mlade.
Na korzo je ponekad znala, poput ljetnog pljuska a na našu radost, zalutati i Pava, malo u veselom stanju, ubacivši se u neko uglednije društvo, pjevajući: “Bolje venut ko u bašti ruža, nego imat Cigana za muža”.
A njen Sali, od kada pamtim, a jebi ga, pamtim dugo, bio je čistač cipela kod hotela Kapela. Duša od čovjeka. Skroman, skrušen, ponizan. Priznao je i Pavinog izvanbračnog sina, malog Salija, začetog od visoko rangiranog oficira JNA. Prihvatio ga je i volio kao svoga, očajno ga tražeći nestalog u ludilu rata. Nedavno sam saznao, da usprkos tome što je najveći dio života proveo u Ogulinu, nikada nije dobio domovnicu. Žalosno. Ne znam kako je završio. Reče mi Mate Špehar – Mačak, da je otišao na Kosovo po nekakve dokumente ali se nikad nije vratio. Nestao je kao da ga nikada nije ni bilo.
I godine su prolazile. Odrastalo se. Došla su neka nova vremena ali korzo se nije dao. Mi smo i dalje “stolovali” kod Cesarovca, sada već sa zanimanjem za neke druge, važnije stvari. Konačno se i nekima od nas znalo zalomiti da s nekom “ljubavi na brzaka”, krenemo put Sreće ili Malog parka, odakle bi se vraćali ponosni i beskrajno važni.
A korzom su prolazili uvijek isti ljudi. Ili mi se to sada, nakon prohujalih godina, samo čini. Zapravo…….bilo bi mi nekako najdraže da nisam odrastao, da sam u sigurnoj nevinosti jednog djetinjstva mogao ostati onaj isti, balavi klinac, koji je iz prikrajka Cesarovca promatrao Grad. I ljude. I život. I tu čudnovatu rijeku zvanu – KORZO .
Danas od svega nije ostalo ništa. Samo možda moja, i vaša, nerazumna nostalgija. Korzo je ostao samo u pričama. Relikt jednog drugog doba. Jednostavno je nestao u vrtlogu vremena, kao svojevrsni fenomen i institucija, kao što su izumrli i ostali simboli urbane kulture.