Nikola Vuljanić, profesor anglistike i kroatistike, prvi karlovački europarlamentarac, saborski zastupnik i jedan od osnivača Hrvatskih laburista, u razgovoru za KAportal otkriva što radi nakon odlaska iz EU parlamenta, najavljuje da se vjerojatno vraća u saborske klupe, uspoređuje način rada u europskom i hrvatskom parlamentu, objašnjava zašto se bavi politikom, ocjenjuje kako radi gradska vlast a kako oporba, precizira kakvu budućnost želi stranci u kojoj je i zašto je spreman otići iz nje, te vidi li se na lokalnoj političkoj sceni.
Nakon izbora za EU parlament, nema Vuljanića, osim kad na ponekoj pressici kritizira županijskog pročelnika. Gdje ste?
– Kući. Pišem nekakvu stručnu knjigu koja veze nema s politikom, a što me veseli. Odlučio sam par mjeseci relaksirati se od čitave situacije, bile su u dvije godine dvije kamapanje, u jednoj sam prošao, u drugoj pao, i pomalo me to zasitilo, pa sam odlučio par mjeseci odmoriti se. Najvjerojatnije ću krajem siječnja, početkom veljače vratiti se u Sabor gdje me sada zamjenjuje kolega iz Laburista. Imam mandat, pa ću se vjerojatno vratiti tamo. A imam i dovljno godina da si mogu priuštiti par mjeseci odmora.
Niste u Saboru, ali pretpostavljam da ne možete ne pratiti što Vam kolege rade.
– Da, pratim. Ne s velikim oduševljenjem, povremeno s gađenjem, posebno kad vidim kako ljudi dižu ruke kao lutke na koncu za prijedloge svoje strane zato što dolaze s te strane, a ne zato što misle da su pametni. Poznajem većinu ljudi tamo i otprilike znam na kojoj frekvenciji razmišljaju i kad ih vidim da postupaju po stranačkoj disciplini, a ne po vlastitoj pameti, zlo mi je. Pa se poslije pitaju zašto Sabor ima tako loš imidž?! Najvećim dijelom zbog toga jer ih nitko ne shvaća ozbiljno, ni sami ne shvaćaju ozbiljno. Ono što dođe od vlasti, preko ceste, za to “naši” dižu ruku, uvijek, za to ovi drugi dižu ruku protiv, uvijek. U našem Saboru je potpuno nemoguće da se dogodi nešto što se događa u Europskom parlamentu ili Američkom kongresu, recimo, da neki Demokrati glasaju protiv Obaminog prijedloga jer ga smatraju štetnim za svoju zajednicu ili glupim. Ne mogu si zamisliti člana SDP-a koji bi glasao protiv Milanovićevog prijedloga ma koliko god bio glup, a ima ih, hvala Bogu. Odnosno, mogu si zamisliti, ali ti ljudi više nisu u SDP-u. Pratim Sabor i nije mi drago kad vidim takvu situaciju. Ovo se, naravno, sve isto tiče i HDZ-a. Sve ono što kaže veliki vođa Karamarko je apsolutna istina; ako netko misli da nije, taj leti van! Mi se demokratskog centralizma, koji danas zovemo stranačka stega, nismo nikad oslobodili, barem velike stranke.
Laburisti ne bi išli među velike situacije, ali kakva je situacija kod vas?
– Konfuzna pomalo, što se vidi i po rezultatima anketa. Laburisti su u jednom trenutku, na početku ovog saborskog mandata bili u uzletu, bili su novitet, obećavajući, jedna stranka koja se brine za ljude koji žive od svog rada, koja ima drugačije vrijednosti nego te velike stranke i tome slično. Međutim, nisu evoluirali, Laburisti su i danas ostali, više-manje, na sindikalističkoj, pomalo anarho-sindikalističkoj razini, s primjesama konzervativizima u ostatku stavova. Ta mješavina nije plodna politički jer vam zapravo ne daje mjesto na političkoj sceni gdje možete djelovati. Bio sam uvjeren da Hrvatski laburisti moraju postati suvremena lijeva stranka, u punoći lijeva, dakle, ne samo što se tiče zakona o radu i kolektivnih ugovora, nego i svih drugih stavova, otprilike kako neke lijeve stranke funkcioniraju u Španjolskoj, Grčkoj, Sloveniji, Njemačkoj… i kad sam došao u EU parlament pridružio sam se toj grupaciji, bez obzira na neka protivljenja iz stranke. Na žalost, Laburisti u Hrvatskoj nisu evoluirali u tom smjeru i glasači su tako to i ocijenili: Kog ćete nam vi vraga? Što nam nudite novo, što nam neko drugi ne može nuditi bolje? Zato na izborima, i lokalnima i europskim, nisu dobro prošli. Još uvijek se nadam da se stranka može preokrenuti, usmjeriti na pravu ljevicu, socijalističku ljevicu, koja ne želi zagladiti felere kapitalizma nego ih želi promijeniti i želi neko drugačije i pravednije društvo. Naravno da je to nemoguće napraviti danas u Hrvatskoj, to se može napraviti samo u Europi, zato su ti međunarodni kontakti i suradnja od ključnog značaja. Europa se mora promijeniti, ne samo Hrvatska. Ovaj sustav, koliko god se u Americi možda pokazao dobrim, sustav u kojem tržište sve regulira i sve je podložno darvinističkom tržištu, taj sustav u Europi ne funkcionira. Ne treba objašnjvati zašto: treba samo pogledati na cestu, treba pogledati na kontejnere, na blokirane račune, burzu rada… u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj…, gdje god hoćete, nigdje, principijelno, nije bolja situacija. Laburisti bi trebali postati dio pokreta koji to nastoji promijeniti. Ako to ne postanu, onda ja ne vidim sebe u Laburistima. Naravno, dečki mogu raditi što misle da treba, ali bez mene.
Dajete im neki rok?
– Nema roka, nego rok su sljedeći izbori za predsjednika i rukovodstvo stranke. Taj bi sabor trebao biti u siječnju, najavljeno je tako. Ako se ne dogodi taj sabor, znači da nitko nema namjeru ništa napraviti. Postoji krug ljudi u stranci koji se slaže s ovim što pričam, tu je i moj nekadašnji kolega iz Sabora Kapraljević koji bi se, pretpostavljam, mogao kandidirati za predsjednika stranke, i ako takva opcija prođe, onda bih vrlo rado sudjelovao u njoj. Ako ne, onda bez uvrede i mržnje, ‘ajmo svako na svoju stranu.
To znači da biste Vi povratkom u Sabor, a izlaskom iz stranke, mogli biti nezavisni zastupnik?
– Ako tako ispadnu stvari, bit ću nezavisni. Pa, dobro, nisam ni do sad Bog zna koliko slušao partijsku disciplinu, niti je to netko tražio od mene, tako da mi se u stavovima i u odnosu prema poslu, u bilo kojoj situaciji, neće ništa promijeniti. Bio ja u Laburistima ili nezavisan, govorit ću ono što mislim da je pametno i glasati za ono što mislim da je pametno. Ne bih htio rušiti mostove dok sasvim siguran nisam da na onoj strani mosta nema baš ništa.
Izađete li iz stranke, vidite li se u nekoj drugoj?
– Ne vidim! Stvarno se ne vidim nigdje jer u Hrvatskoj, zapravo, danas nema lijeve stranke, ni jedne! Na političkom pravcu imamo ekstremnu desnicu, ekstremno ekstremnu desnicu, desni centar, lijevi centar i tu je točka. S lijeve strane nema ničega! To je, zapravo, s jedne strane društvena tragedija jer ne može ni jedna ptica letjeti samo s jednim krilom, a s druge strane je to politička tragedija jer uvjeren sam da u Hrvatskoj ima jedan dobar broj glasača koji misle lijevo, da su ovi društveni odnosi nepravedni, da ih treba promijeniti, ne popraviti nego promijeniti i da moramo krenuti u neko novo društvo inače nam nema budućnosti! U ovom sustavu rasut ćemo se, izumrijeti, udaljiti jedni od drugih! Već smo zaboravili na pravu društvenu solidarnost jer ovo što danas tako nazivaju se nekad zvalo milosrđe, u svijetu se to zove cherity, to nije solidarity! Naravno da svatko hoće pomoći siromašnom i gladnom susjedu, ali nije vic u tome da mu dam ručak, nego da napravim društvene odnose, stvorim uvjete da on nije gladan! Laburisti su tu pogriješili jer su nastojali pomoći siromašnima, što je dobro, ali uloga političke stranke nije da pomaže siromašnima, nego napravi situaciju da siromašnih nema! To nismo nikad ni pokušali napraviti! Jer društveno bogatstvo, onaj kolač što imamo, u Hrvatskoj, u Europi, nije puno manji nego što je nekad bio, vjerojatno je i veći. E, sad, ako netko svake godine mijenja tri Mercedesa, ako se netko vozi u Splitu u Lamborghiniju i smetaju ga rupe na cesti jer je Lamborgini nizak, onda je logično da je za taj Lamborghini i ta tri Mercedesa 20 ljudi na kontejneru, tako širom naše zemlje i širom našeg kontinenta. Neki dan čitam: 87 ljudi u svijetu ima isto bogatstvo kao dvije milijarde drugih ljudi. E, to treba promijeniti! Za to je potrebna lijeva stranka i u Europi i u Hrvatskoj.
Prozvat će Vas ne samo socijalistom, nego i komunistom, “stara komunjara”, kako to već ide.
– Nije to komunizam, nema to veze s njim, to je sistem po kojem bi svi trebali imati jednako, a to nigdje ne piše u pametnim, čak ni u Marxovim tekstovima, ali da svatko tko se rodio između Cipra i Sjevernog pola treba imati krov nad glavom, posao, što za jesti, zdravstvenu skrb i obrazovanje – e, to treba! Kad se to ostvari, natjecat ćemo se za ono što ostane, pa će netko imati malo više, netko malo manje, ali ova prava nisu roba, to su ljudska prava. Ta ljudska prava su uzeta dobrom dijelu Europljana da bi drugi bili bogatiji. Ako netko misli da je vraćanje tih prava komunizam, onda sam ja komunista. Premda su me u onoj crnoj Jugoslaviji, tamo negdje 70-ih, optužili za nacionalizam i liberalni antisocijalizam i antikomunizam, vidiš vraga! I to su me optužili oni isti koji me danas optužuju za komunizam i socijalizam! Isti tip ljudi, a povremeno čak i isti ljudi imenom i prezimenom! Ne zamjeram im; mijenjaju ljudi zastave prema potrebi, pa nek’ im bude.
Bili ste u Saboru, bili u EU parlamentu; kolika je razlika u funkcioniranju nacionalnog i europskog parlamenta?
– Bitna je razlika. U EU parlamentu imate sve tehničke uvjete da stvarno možete funkcionirati kao zastupnik, imate svoje asistente koji vam pripreme jer je nemoguće hrpu papira savladati sam, imate sobu, sve podatke na intranetu, naravno i internet, imate vremena i možete obraditi ono za što ste se specijalizirali. “Političara opće prakse” ima vrlo malo u EU parlamentu, uglavnom se ljudi specijaliziraju za određeno područje i onda na tom području mogu ozbiljno raditi. S druge strane, ovog sistema partijske poslušnosti ima, ali puno manje. Ako pričate nešto što ima smisla, što ima argumenata, možete pokazati i dokazati, onda će vas ozbiljno shvatiti i moći ćete surađivati s ljudima sasvim drugačijih svjetonazora. Ja sam bio u Odboru za vanjske poslove, Jugoistočna Europa, Balkan itd., bio sam izvjestitelj za Albaniju i koizvjestitelj mi je bila Doris Pack; ona je bila izvjestitelj za BiH, ja sam njoj bio koizvjestitelj. Sjajno smo surađivali! Gospođa je pametna, odrješita, zna što hoće… Zaključila je da, po prilici, i ja tako funkcioniram. Ona je desničarka, ja sam ljevičar, ali to nema nikakve veze, mi smo na tom poslu krasno surađivali. Prvi put kad sam došao k njoj – poslije mi njezin asistent kaže – bila je u panici jer joj dolazi nekakav komunista s Balkana, a onda se pojavio stariji gospodin koji ljubazno razgovara i ona se raskravila, oduševila i rekla da ne valja predrasudama vjerovati. To je nešto što se ovdje u parlamentu ne može dogoditi! Par puta sam predlagao zakonske prijedloge, amandmane, zakone… za koje su mi ljudi iz SDP-a i HDZ-a, bez obzira tko na vlasti, na hodniku govorili: Baš dobro, odlično, trebalo bi to napraviti… a onda ušli unutra i glasali protiv. Pitam poslije: Što vam je ljudi?, kažu: Dobili smo nalog iz centrale da ništa što dolazi od vas ne smijemo prihvatiti. E, to nije sad samo stvar karijerizna. Meni su jasni, ima ih u Saboru, mladi ljudi koji si delaju političku karijeru i nastoje se umiliti svojim šefovima, ali mi nisu jasni redovni sveučilišni profesori koji tamo sjede, recimo. Koji imaju svoju karijeru, koji su nešto bili i prije no što su ušli u Sabor, zašto se tako ponašaju? Nisam si to uspio objasniti. Takve stvari se ne događaju u Europskom parlamenutu. Osim toga, tamo se za ozbiljno radi.
A ovdje ne?
Ne! Ne, ovdje se ne radi za ozbiljno jer sve ono što dolazi od Vlade, vladini prihvaćaju bez razmišljanja! Možda će za tri tjedna i amandmane delati na to, ali sad je to sveta istina zato jer je došlo od Vlade! Tamo se svaki prijedlog, svaka rezolucija, svaki dokument, bio zakonski ili samo savjetodavni, prodiskutira u svakoj od grupacija i na nečem što se zove koordinacija i sklapanje kompromisa. To po prilici znači – recimo sad ova rezolucija o Šešelju – sastanu se predstavnici svih političkih stanka, oni koji se bave vanjskim poslovma recimo, i čitaju tu rezoluciju, slovo po slovo. I ponešto mijenjaju, ono što je smisleni prijedlog od “druge strane”. To je ozbiljan posao, ti odbori onda imaju smisla. Odbori u hrvatskom parlamentu nemaju nikakvog smisla jer u svim odborima većinu imaju vladajući i svi su zaključci unaprijed već napisani. Kog vraga onda sjedite uopće tamo? Temeljno načelo EU parlamenta je da nitko nema većinu. Ni jedna grupacija nema većinu, što god hoćete provesti, morate razgovarati i dogovarati se s nekim tko drugačije misli. Morate naći prijatelje i partnere za svako pitanje. U nacionalnom parlamentu to nije tako. Barem našem!
Isti je princip i u gradskim i općinskim vijećima, županijskim skupštinama.
– Da, ista stvar, većinu ima vlast i što onda, sami sa sobom se razgovaraju? Vidi se to i po radu odbora. U odborioma EU parlamenta izvršna vlast je pristutna, iz Komisije, ali ne vode oni glavnu riječ, oni pokušavaju čuti što parlamentarci misle. Odbori u Saboru uglavnom služe tome da ministar, pomoćnik ministra dođe tamo, objasni zastupnicima o čemu se radi i tu je točka. I onako će glasanje biti onako kako će biti.
Niste zadovoljni političkim sustavom u našoj zemlji, niste zadovoljni strankom, a u politici ste i dalje. Jer biste htjeli to promijeniti ili? Niste još odustali.
– Nisam još odustao, premda… Vrijedi ono da psi laju, a karavne prolaze, ali karavane malo zapamte od tog lajanja, ne prođu samo tako. To lajanje i pričanje istine se, ipak, isplati na koncu balade. Ponešto se promijeni! Ponešto se promijeni, malim korakom. Nisam pristalica nekakvih “Ajmo uzeti kalašnjikove, pa raditi revoluciju u državu”. Nije mi to ideja. Stvari se trebaju pomalo mijenjati, ali trebaju se mijenjati. S druge strane, kad pomislite kakvo društvo smo imali ’95, ’96, ne prije, bio je rat, bez obzira što se puno ružnih stvari dogodilo, a dogodile su se, neke su se i popravile. Zato teba lajati i dalje. Mislim da se političkim pritiskom mogu stvari mijenjati, mogu. Zato neću odustati dok će mi netko dati pozornicu i pustiti da pričam što mislim. A ovo u stranci, naravno da bi se stvari mogle i drukčije raditi. Jedan sam od osnivača stranke i vjerojatno bih mogao naći pristaša tajnih dovoljno da proguram svoju ekipu, napravim nekakav puč itd., ali mislim da g. Machiavelli nije bio u pravu i da cilj ne opravdava sredstvo, nego sredstvo definira cilj. I ako na takav jedan kurvinski način krenete u promjene bilo čega, te će promjene biti upravo takve kakvim načinom ste krenuli: neće biti poštene i ne mogu biti poštene. Ima latinska poslovica: Ono što se rodilo krivo, ne može se poslije ispraviti – Milanović bi znao na latinskom, ja je znam u prijevodu – i to je istina. Zato ne idem takvim podzemnim putevima i zato nisam ušao ni u HDZ ni u SDP. Zvali su me jedni i drugi, naravno, zovu svakog tko se društveno anagažira. Mislim da bih, da tako nešto napravim, izdao to što pričam.
Da Vam netko da pozornicu, političku, ovdje, na lokalnom nivou, biste li je se prihvatili?
– Bio sam na lokalnim izborima prije ponešto godina i sjećam se sučeljavanja na lokalnom radiju gdje su nas sve pitali kakav bi bio gradonačelnik. Moji protukandidati su rekli: energičan, za narod, za simo, za tamo… ja sam rekao tolerantan i voditeljica je prasnula u smijeh jer ne znam, valjda ne slovim za tolerantnu osobu. Ja stvarno mislim da čovjek koji vodi lokalnu samoupravu mora biti tolerantan u tom smislu da sasluša sve, ne može si dozvoliti da bude partijski čovjek i sluša partijske direktive. Za rad u lokalnoj samoupravi, za načelnika, gradonačelnika, župana itd. treba biti operativac i netko tko je spreman, fizički, stvarno raditi 15 sati na dan. Nisam to, doduše, vidio kod naših.
Osim kod Bandića.
– Da, on dela i 25 sati na dan, nije problem. No, to je stvarno potrebno inače se ne može Bog zna što napraviti. Vidim par mladih načelnika, gradonačelnika u Hrvatskoj – dečki sjajno funkcioniraju! Jer rade tako, slušaju ljude oko sebe, shvatili su da nisu najpametniji u tom gradu zato jer su izabrani. To je inače sindrom hrvatskih političara: kad ih se izabere na poziciju, odjedanput shvate da su najpametniji na svijetu postali tom činjenicom da su izabrani?! Nisu ništa pametniji nego dan prije, isti su! Nemam nikavih ambicija trenutačno u lokalnoj politici. Nemam ni ekipu. Da bih mogao imati ambicija, morao bih imati ekipu. Nemam tu ekipu, nemam ni dovoljno snage da se angažiram skupljati.
Nemate sada, ali lokalni izbori su za tri godine.
– Bog će ga znati, za tri godine tko živ, tko mrtav! Vlast u Karlovcu funkcionira nonšalantno jer, zapravo, nema ju tko ugroziti. Ovo je citat, riječi gradonačelnika, jednom mi u je to rekao u privatnom razgovoru, ali on to i javno govori, ne skriva on to. Nema prave opzocije koja bi je ugrožavala, nije je ni bilo u zadnjih 15-ak godina, od 2003., kad je ona ekipa otišla i onda takva situacija, naravno, ne stimulira čovjeka da nešto napravi. Pa se mogu dogoditi sva ova silna svakogodišnja obećanja: uredit ćemo Zvijedu, Radićevu, napravit ćemo bazen, napravit ćemo… ne znam što smo sve trebali napraviti. Puno stvari, a nismo ništa napravili. A zašto bi kad se ništa ne događa ako ne ispune obećanja. Ništa, i to je tragedija karlovačkog poltičkog života. Karlovac je mjesto koje je izgubilo, zapravo, komad duše svoje s tim što je hrpa mladih ljudi zapravo pobjegla odovuda već. Sposobnih mladih ljudi, koji bi nešto napravili u životu, koji imaju ambicija. Zagreb je blizu, sad je Europa isto tako blizu, ljudi pobjegoše i ovo postaje sve više i više spavaonica. Ja sam u jednoj od kampanja, pred dosta godina, predlagao ‘ajmo napravit strategiju razvoja Karlovca, ali ne nekakvu apstraktnu, nego točno reći kakav Karlovac hoćemo za 20 godina. Ono što sam ja mislio – ne mora to biti najpametnije – jedna od ideja: Karlovac je blizu Zagreba, a Velika Gorica je od činjenice blizine od turopoljskog sela, postala 5. ili 6. grad u Hrvatskoj, bogat grad. Zašto Karlovac ne bi bio grad u koji bi dolazili mladi parovi iz Zagreba, zaposleni, koji dobro zarađuju, mirno i ugodno živjeti, odgajati djecu u jednoj mirnoj sredini? Zašto ovdje ne bi dolazili dobrostojeći penzioneri mirno proživjeti stare dane? Onda su mi rekli: Što ti hoćeš od grada napraviti spavaonicu? Ne, hoću živionicu, mjesto gdje se živi, a ne iz kojeg se nastoji pobjeći! Ljudi će, naravno, ići raditi u Zagreb, ako to mogu, jer su tamo bolje plaće. I sam sam otišao raditi u Zagreb, čitav život, ali mi nije palo na pamet da se preselim tamo, ostao sam u Karlovcu, i plaćao prireze, poreze u Karlovcu. Naravno da to zahtijeva nove vrtiće, novaigrališta, odlične škole, krasne parkove, dobru zdravstvenu skrb za djecu i starce i tome slično. To zahtjeva novca, ali mislim da je to ulaganje puno, puno, milijun puta bolje nego sagraditi akvarij za štuke! Ali, moji prijedlozi su ocijenjeni kao neprihvatljivi, pa eto…
Kad ste već spomenuli, KAquarium je jedini veliki europski projekt, nakon ISPA-e, koji dolazi u Karlovac.
– Što je, naravno O.K. i nitko pametan ne može imati ništa protiv toga. Ja imam protiv toga što je onakva svinjarija napravljena s kampom, što je tu izgubljena ogromna količina novca – to se nije trebalo dogoditi – zbog toga što se Branku Vukeliću i Damiru Jeliću nije sviđala vizura s ove strane Korane. To je strašno! A onda im se sviđala vizura mosta koji nikamo ne vodi i to je isto strašno i na to je potrošen ogroman novac. Ali, O.K., ako će doći taj europski novac i napravit će se akvarij za štuke, pa dobro, ići ćemo gledati akvarij za štuke. Ali, nemojte mi reći da će Karlovcu biti puno bolje od tog akvarija i da će netko bolje živjeti u Karlovcu, osim čuvara štuka! A da se u Karlovac doseli dvije ili pet tisuća mladih, zaposlenih ljudi, koji rade u Zagrebu, a ovdje bi jeftinije i ugodnije živjeli, e, to bi nešto drugo napravilo za ovaj grad! Nije to samo prirez, to je i promet i trgovina i parkirališta, matični ured i sve drugo, što god hoćete! A to nije nemoguće! Ljudi su tako iz Zagreba – znam i puno svojih kolega – otišli živjeti u Goricu. Dobra veza, srazmjerno blizu, urbana sredina, lijepo uređena, a jeftinije duplo, pa što ne bi?
Nema ništa od industrije i proizvodnje u Karlovcu, pa onda bar da ima ljudi?
– Jer kad ljudi dođu, neki će tražiti da se i ovdje nekakav posao osnuje, s ljudima će se napraviti nešto. Neće se napraviti tako da osnujemo poslovnu zonu i kažemo: Ej, dođite investitori! Ma, nemoj, molim te?! To se ne događa! Ovo Veleučilište bilo isto tako jedan pokušaj u tom smjeru: ‘ajmo dovesti dvije-tri tisuće mladih ljudi koji će biti u toj jezgri, nešto će se dogoditi tamo, bit će kafići, kopiraonice, fast food restorani, djeca će se vrtiti tamo i neće se, valjda, sve srušiti. I tako se i dogodilo! Taj dio Zvijezde je srazmjerno živ, bar u toku dana. One sve priče bez ljudi su potpuno sulude! Sad se gradi taj studentski dom i našla se ekipa koja kaže: A, ne, ta zgrada je u šancu, to ne smijemo napraviti, mi moramo srušiti to, iskopati šanac, pustiti vodu i valjda dovesti Turke da opsjedaju Karlovac?! Ne znam što bi još trebalo napraviti! Pa, što će nam to ako nema unutar Zvijezde ljudi? Čemu služi taj šanac? Oni će ga napuniti vodom i doći će milijuni turista gledati šanac s vodom?! A ovo unutra? Ma, srušilo se!
Priča se, priželjkuje, obnova Zvijezde europskim novcem. Može li se do njega doći za ovakve projekte, postoji li slično iskustvo negdje u Europi?
– Postoji, naravno i nije uopće velika mudrolija, ali treba napraviti nešto, osmisliti nešto! Čemu će to služiti? Osim da bude lijepo i da gledamo! E, za to ne postoji novac! Za to da je to lijepo i da mi to gledamo, na žalost, novca nema!
Stambeni kompleksi ili poslovni bi dobili?
– Apsolutno, obrti stari i novi, poslovni prostori, “čista” industrija, IT i slično. U Karlovcu ima 10-ak IT firmi, svi iznajmljuju prostor, plaćaju ga i teško preživljavaju. Istovremeno, u Zvijezdi praznih prostora gradskih koliko god hoćeš! Nikome ne padne na pamet da kaže tim dečima: Uredit ćemo vam, pofarbati, dajte dođite, ne morate ništa platiti, budite tu! Za to nema sluha.
Za što ima sluha ova gradska vlast?
– Valjda za glazbu! Ne znam, za nešto drugo se teško mogu dosjetiti za što bi drugo imala sluha. Nisam na takvu temu naišao.
Kad smo već kod glazbe i sluha, za rasprava o opstanku Radija i Tjednika, gradonačelnik je govorio da ih Grad ne može financirati kao prije i zbog europskih propisa.
– To je istina za državne biltene, tj. vlast ne smije financirati biltene koji će ju hvaliti, raditi za nju, ali to nije istina za javne medije. Javno informiranje je ljudsko pravo. EU parlament, Ekonomska komisija troši milijarde eura da informira građane o tome što se događa i na koji način EU funkcionira. Nitko ne smatra da je to nezakonito. Ako država hoće financirati bilten CK – ne može, ali javni medij,da građani od nezavisne grane budu informirani što se događa u njihovoj zajednici, e, tu nema nikave prepreke.
Što mislite o spajanju Radija i Tjednika?
– To je bilo već spojeno nekad davno. Koliko se sjećam, to se zvalo Informacijski centar ili tako nešto, ne znam naziva, ali Milan Rakas ih je spojio u ono davno doba. Može funkcionirati ovako i onako. Mislim da je ta organizacija, zapravo, neutralna. Ono što je bitno: Grad bi trebao znati i odlučiti da li je to poduzeće ili javni servis. Ako je poduzeće, koje treba stvoriti dobit, onda ga treba odmah ugasiti jer ne može ovako to napraviti, ne može. Rijetko koji medij danas može na slobodnom tržištu, ako nije umrežen u veliki sustav, donijeti profit. Ali, ja ne mislim da je javno informiranje isključivo stvar tržišta, mislim da bi civilizirano društvo svojim pripadnicima trebalo omogućiti da budu informirani i onda bi se takva institucija trebala tako i ponašati. Ne bi trebala svako toliko tražiti: Dajte nam 50.000, dajte nam još 100.000… Stvari bi trebale biti jasne: Mi hoćemo takvo i takvo informiranje, stručnjaci, recite koliko košta. Toliko. Dobro, Grad će to platiti, a vi se za taj novac izvol’te orgnizirati. To nema veze da li su oni skupa ili ne, ali nekakve sustavne politike oko toga ne vidim da ima. Mislim da se pušta: Dajte, vi probajte sami, ako uspijete nešto, dobro, ako ne, pokrpat ćemo vas pa ići do sljedećih izbora. To se, svako toliko, onda izvlači prijašnje ponašanje prema Radiju.
Pa spominje i Vas, kao krivca koji je jednom direktoru dao nezakonit otkaz, što treba prilično platiti.
– Bio sam u to doba predsjednik NO Radio Karlovca, neplaćeni, u jedinom NO koji nije dobivao novac jer ga ovi nisu imali, nisu plaćali. Radio je bio u gubicima, u jednom trenutku tražio sam od direktora da napravi sancijski plan i dogovorili smo da će to biti krajem 6. mjeseca, neke godine, 2002. čini mi se. Došao sam na HRK, tražim direktora, sanacijski plan, vele: Direktor je otišao na godišnji, na moru je. Nije napravio plan, nego je otišao na more. Naravno, kad se vratio s mora, sazvao sam NO, predložio da ga se smijeni, NO je to prihvatio i smijenili smo ga. Međutim, očito smo pogriješili u postupku. Imali smo, doduše, pravnika u ekipi, ali nije nas upozorio da moramo pitati sindikat za smjenu direktora. Nisam bio svjestan toga, ni danas mi jasno jer nije niti došao natječajem, niti je zaposlenik kao drugi, nego menadžer kojeg je vlasnik postavio. Tu smo pogriješili i to se nakon 3-4 ili 5 mjeseci ustanovilo, on je tužio odmah i to ustanovilo. Zašto se onda nije njemu platilo što se trebalo platiti, 3-4 ili 5 plaća, koliko je bilo, i stvar završena, zašto je to trajalo 10 godina, ne znam, ali je očito sistem države i vlasti da se sudi do kraja, pa što košta – košta jer oni i onako ne plaćaju, plaćaju drugi. Ispalo je da je trebao dobiti neki veći novac, ne znam točno koliko. Ja bih i danas napravio to isto: maknuo bih direktora koji ne napravi sanacijski plan, nego ode na more. Možda bih napravio to pametnije, u skladu s propisima, pitao pet pravnika ne jednoga, ali mislim da bih svejedno napravio. Da je on ostao, Radio Karlovca već davno ne bi bilo. To je jedna epizoda koju ne smatram posebno bitnom. Ja sam tako – ako se uspoređuje novac – 700 tisuća je puno novca, definitivno puno novca, ali znamo li možda slučajeva u gradu gdje je i 10 puta više novca u jednom danu otišlo kroz prozor. Neki bi se mogli prisjetiti. No, to, naravno, nije opravdanje.
Gdje je to toliko novca otišlo u jednom danu?
– Ako se jedan teren proda za 7, drugi dan preproda za 14 milijuna, koja je razlika? Sedam milijuna: to je deset puta 700.000.
Dakle, zemljište u Grabriku?
– Ne znam ja tko je to uopće radio, ja samo znam da se to dogodilo u gradu. I to nitko nije pitao, nitko nikog to ne pita, svima je to savršeno normalno, valjda dobar poslovni potez.
Zar nije: kupiti za 7 i prodati za 14?
– Da, ovisi tko radi taj poslovni potez. Ovo na Radiju je stvarno bila greška koju smo napravili, greška u postupku. Ni jedan sud nije govorio o meritumu, samo svi o postupku. Ali je suludo ako vlasnik ne može otpustiti menadžera koji ne napravi što mu je vlasnik izrijekom naredio, nego mora ne znam koga još pitati.
Bili smo mi i grad dobrih i loših poteza, grad lažnih diploma… Dobivali različita imena.
– Bilo je i ništa se nije dogodilo. Te lažne diplome nisu veliki grijeh u Hrvatskoj. Bože moj, to se dogodi, ode čovjek u Tuzlu, kupi papir i tako to… Neki koji pamte malo dulje se sjećaju ljudi koji su otpušteni iz policije jer su imali lažnu diplomu, pa su onda dobili pravu diplomu i napravili karijeru. Ja takve ljude ne bih zaposlio ni kao noćne čuvare, ako me pitate što bi kao gradonačelnik. Jer nije vic je li čovjek od te diplome i ove druge profitirao ili nije profitirao, on je faliscifirao dokument. Kako da mu bilo tko vjeruje u bilo kojem poslu? Laže i krade! Tragedija je, zapravo, što ljudima ti papiri tebaju. U pametnom svijetu za te papire neće baš ni pitati, nego pitati što vi znate raditi, ‘ajde pokažite. To je kriterij za zapošljavanje. U Hrvatskoj, na žalost, jedan kriterij za zapošljavanje koji je ostao od prije 90. je partijska knjižica, a drugi, ne znam je li iz Austro-Ugarske ili od kud, moraš imati papir, bitan je papir. Formalno obrazovanje je važno jer govori o upornosti čovjeka i ozbiljnosti shvaćanja života i obrazovanja, ali samo, kao takvo, taj papir, ne znači Bog zna što. Svako toliko dobivam spamove s američkih svelučilišta gdje mi nude doktorat iz kojeg god hoću područja, piše tamo: zasnovan na vlastitom iskustvu. Dakle, ja kažem da imam iskustva u kirurgiji – dobit ću doktorat iz kirurgije, arheologiji – arheologije, trebam samo platiti 500 dolara. To je legalno, to Amerikanci lijepo prodaju kao suvenire, to možete objesiti, uokviriti i to je, više-manje, sve. Raditi, naravno, s tim ne možete jer ne znate. Ovdje bi to bio punovažeći dokument: ja hoću biti šef krifurgija, imam doktorat iz kirurgije! Zato se događaju ovakvi cirkusi: ljudi nemaju radnih navika ići u školu kad treba ići u školu, a moraju imati papir da ostanu na poslu, pa odu i kupe si papir. Jer ih traže papir, a ne znanje, da ih netko traži znanje, čekaj, to bi drugo bilo. Ali, ne traži, traži ih papir. Ljudi donesu ono što ih se traži. Makar i na kriminalni način.
Vi se bavite papirima tranutno. Kakvu knjigu pišete?
– Nekakav stručni priručnik recimo, tekstil, organska kemija. Znate kako je to: kad čovjek dođe ovako u godine, onda pokušava raditi leksikone, enciklopedije, riječnike, takve stvari. Vidim to kod puno svojih kolega nakon 60 i neke, počeli neke stvari pisati, kao da staviš na papir, u nekakvom kraćem obliku, što si naučio, pa to radim. Jedan englesko-hrvatski priručnik, gdje će biti pojmovi iz tehnoligija na jednom i drugom jeziku s objašnjenjem, nekom slikicom i tako. Možda nekom pomogne da ne mora jako puno lunjati po literaturi, što sam ja radio. Nije to nikava znanost, nije velika mudrolija, to je, više-manje, nakupina znanja.
Bavite li se, usput, i ekologjom?
– Nešto malo, s prijateljima iz Udruge za zaštitu okoliša Bibom Schmuck i Žarkom Koturom još pokušavamo dokazati da je prostorni plan donesen na čudan način, s jedne strane, a s druge strane, da odlagalište otpada nije trebalo locirati na Babinoj Gori iz hidroloških i brojnih drugih razloga. To se nije ni dogodilo, to odlagalište se već ovdje u oblacima šulja jedno 7-8 godina, možda 10, nije se još ništa od toga dogodilo. Ne umišljam da je to posljedica naših pritisaka i djelovanja, premda smo i pritisklai i djelovali, nego više činjenice da to nitko zapravo nije ozbiljno radio. Niti ozbiljne projekte i dokumente, znam kako su išla geološka istraživanja, to je komedija. Mali Ivica lopaticu i kanticu uzeo, iskopao pola metra dubine rova na vrhu brda, a odlagalište će biti ispod tako da je to bez veze… Prije i iznad svega: nije bilo novca za to. Taj centar za gospodarenje otpadom bi trebao koštati jako puno, tih novca nije bilo, niti su ga tražili iz Europe usprkos tome što su lagali javnosti još pred 5-6 godina da su tražili novac iz predpristupnih fondova, nisu, provjerio sam. Ne znam da li su sada, možda jesu, međutim, ne vidim nikakvog ozbiljnog pomaka u tom smjeru. Ono što se bojim i što je moguće jer vrti mi se cijelo vrijeme ta riječ “odlagalište” i u glavi i na jeziku, jest da to bude odlagalište, kao drugi Ilovac. Na Babinoj Gori su lijepa brda, ima ih 5-6, i doline među njima, i dok se to zatrpa, ode naša vlast, neće ni nas niti vlasti biti više. Bojim se da će se to dogoditi jer se ništa ozbiljnije ne radi. Jer kad bi se radile tako kako treba, dakle, s reciklažnim dvorištima u gradu, odvajanjem otpada na mjestu stvaranja, ozbiljnim sortiranjem, recikliranjem… ne bih imao ništa protiv da mi pod prozorom bude taj centar. Ali, ovako: nigdje se ništa ne događa, skuplja se smeće u kante i istovaruje se, ovako će to biti drugi Ilovac. Sad smo s jedne strane zagradili grad smećem, sad ga treba s druge strane zagraditi smećem. Bojim se da to rade ljudi koji ne vole ovaj grad i nemaju namjeru živjeti u njemu, nego, eto, daj da skupim što se da, pa ću otići kamo me noge nose.
Nadležnost Županije je to, pa…
– Nije ni Grad tu nevin, Babina Gora je gradski teren, dio Grada i on tu definitvno ima što za reći. Ne petlja se previše, istina je, jer znaju da je to skliski teren, pa puštaju Županiji neka se skliže. Odgovornostg Grada definitivno postoji, pa to je unutar njega. Konačno, razvrstavanje otpada u gradu bi trebao Grad inicirati da bi ljudi dobili povjerenje da to stvarno neće biti novo smrdljivo smetlište, za koje će nekome trebati plaćati ekološku rentu i koje će smrditi kilometrima okolo i Bog te pita na koji način i što sve zagaditi, i vodotokove i poljoprivredno zemljište i sve.
Direktor Centra kaže da sve ide po planu, da će biti sagrađen i prije roka, 2018.
– Je l’? E, to nisam vidio! Ne vidim brzinu kojom to ide jer ta ideja, odabir mjesta je napravljen prije 10-ak godina. Ako je tempo toga da 10 godina delamo studiju izvodljivosti, koju još nitko nije vidio, vidjeli smo studiju utjecaja na okoliš, onda je to lijep tempo. Do 2114. ćemo napraviti i centar, tu nema dileme.
KAportal.hr