Nakon četvrt stoljeća ispiranja mozga,
pranja vlastitih savjesti, ponavljanja laži dok ne postanu
istine, pojam socijalizam je u hrvatskom postao prljava riječ,
nešto poput psovke. U naroda je uvijek kratko pamćenje, pa i u
onog koji zna da činjenicu da gotovo 90 posto obitelji živi u
vlastitoj nekretnini ima zahvaliti socijalizmu, kao i to da se
nisu morali bojati ni za posao ni za penziju, a bogami ni za
ljetovanje u nekom od radničkih odmarališta na moru. Na to da su
školovanje i zdravstvo bili skroz besplatni, danas će dežurni
ispirači mozga reći “da, ali i to je netko morao platiti”.
Istina, i danas te važne životne potrebe plaćamo iz poreza, samo
što neki od nas i u nekim slučajevima plaćaju dodatno, dakle, dva
puta za istu stvar. Slično je i s ekonomijom i izgradnjom
infrastrukture koja je omogućavala visoku zaposlenost. “Sve je to
bilo na staklenim nogama i bazirano na zaduživanju”, reći će isti
dežurni demagozi. S obzirom da općeniti odgovor na tu
općeprihvaćenu tvrdnju može izgledati jednako demagoški, valja se
poslužiti egzaktnim brojevima koji ne lažu. Hrvatska je iz
Jugoslavije izašla s 2,8 milijardi dolara vanjskog duga, što bi –
uz uračunatu inflaciju dolara – u današnjoj vrijednosti iznosilo
oko 5 milijardi dolara. Današnji vanjski dug Hrvatske iznosi
deset puta više, oko 50 milijardi dolara. To nije sustav na
staklenim nogama?
Bolna je istina da smo iz socijalizma uglavnom prenijeli loše
navike i pravila, a dokinuli gotovo sve što je bilo dobro. Jedno
od ovog drugog je i položaj crkve unutar države. Dakako da je
danas to heretično reći, ali Crkva je kao institucija u prošlom
sustavu bila stavljena točno tamo gdje joj je mjesto. Nasilnim
osiromašenjem bezobrazno bogate institucije u moru sirotinje,
potpunim isključivanjem iz državnih poslova, stavljanjem u pozu
žrtve, prošla je država zapravo napravila veliku uslugu u
vraćanju Crkve izvornom Kristovom nauku. Bavila se isključivo
svojom pastvom i njihovim vjerskim životom i pred oltarom imala
ljude koji su vjernici postali po izboru, a ne iz oportunizma i
zato jer je odlazak u Crkvu jedan od načina uspinjanja na
ljestvicama društveno-političke hijerarhije. Isti oni koji se
danas sprdaju s pozitivnim aspektima jugoslavenskog socijalizma,
mrtvo ozbiljno tupe kako se u preddemokratsko doba u Hrvatskoj
nije smjelo ići u Crkvu, što je, dakako, notorna laž, jer Crkvi,
iz sasvim razumljivih razloga, nisu smjeli (a ni htjeli), prići
jedino više pozicionirani članovi Partije. Normalan, politički
indiferentan puk mogao je u Crkvu bez posljedica, slao svoju
djecu po slobodnoj volji na vjeronauk u njegovo prirodno
okruženje, u župne dvore, a ne u škole danas gdje je samo na
papiru to slobodna volja roditelja, a zapravo perfidna prisila. I
taj puk nekad s oltara i iz župnih dvora ne bi čuo ni riječ o
politici niti državnim poslovima, samo o Božjoj riječi. Da je
danas posve drugačije, dokaz je i izravni povod ovog zazivanja
socijalizma po pitanju odnosa Crkve i države, najava održavanja
tribine “100 % za Hrvatsku” Zbora udruga ratnih postrojbi
Domovinskoga rata Karlovačke županije u Pastoralnom centru
Nacionalnog svetišta sv. Josipa na Dubovcu. Faktički, riječ je
samo o gostoprimstvu, možda tamo niti jedan svećenik neće uzeti
riječ, ali simbolički Crkva je još jednom čvrsto zauzela busiju,
politički stav i udaljila se od svog izvornog poslanja. Naravno,
ne radi ništa nezakonito, nije činila to ni kad je dočekivala
osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića na Plesu, niti kad poziva
ljude s oltara za koga da glasuju i kad ih plaši imaginarnom
“crvenom opasnošću”. Ali, da je upitno, upitno je. Prava
hrvatskih branitelja civilno su pitanje koje samo po sebi dijele
hrvatsko društvo, a Crkva koja bi trebala biti i predstavlja se
kao kohezivni faktor, stavljanjem na neku od strana te podjele
samo produbljuje. I gura nos planski tamo gdje je nema mjesta.
Stvar je ovdje vrlo jasna, da je ovo normalna država i da se
Crkva drži svojih katekizama, ljubazno bi branitelje – koji žele
rušiti “nenarodnu” vlast, ali nikako da ih se od pola milijuna u
Savskoj ulici skupi više od par stotina – uputila na svjetovnu
vlast, u ovom slučaju Grad Karlovac koji bi im zasigurno osigurao
primjereni prostor. Zadržala bi se od politizacije i dodatnih
podjela. Tako bi to trebalo biti, no na žalost svih nas,
proturječnost je druga definicija institucije koja se odaziva na
ime Crkva.
Ona uči da će prije deva kroz ušicu igle negoli bogataš u raj,
ali njihovi svećenici ne idu u blagoslov kuća na biciklima, već u
mercedesima, ona je za ekumenizam, ali voli slaviti kao heroje
ljude koji su sudjelovali u ratnim ubojstvima ljudi čiji je
glavni krimen bio pripadnost drugoj vjeri, odnosno naciji. Ona
propovijeda mir i petu Božju zapovijed “ne ubij”, ali ima osobitu
sklonost prema ljudima koji nose puške, a puškama se, kao što
znamo, ne sadi cvijeće. Crkva je za socijalnu pravdu, ali im je
pobjeda Tsiprasa u Grčkoj i nagli uspon Podemosa najgora moguća
nova vijest iz Europe, bez obzira što se ovi streme da uzmu
bogatima, kako bi dali siromašnima. Hm. Iz diskursa nabrojanog,
je zapravo sasvim logično da Crkva ugošćuje jednu povlaštenu
grupu građana koja pod egidom gubljenja prava, pokušava rušiti
demokratski izabranu vlast. Nažalost, Crkva kao institucija bi
trebala biti iznad političkih podjela, a već ovaj sitni
karlovački primjer sugerira kako ne samo da je to daleko od
istine, već je Crkva jedan od generatora društvenih podjela.