Iako se i dalje u Zagrebu zadržava najveća razina plaća, naziru
se pozitivniji trendovi koji se očituju u bržoj dinamici rasta
plaća u regijama u kojima su one najniže te u smanjivanju raspona
u razini plaća između najrazvijenije i najmanje razvijene regije,
istaknula je Hrvatska gospodarska komora (HGK) u najnovijoj
analizi u kojoj je pratila plaće po županijama od 2008. do 2016.
godine.
Rast plaća osobito je ubrzan u posljednje dvije godine pod
utjecajem stabiliziranja gospodarskog rasta, pozitivnih pomaka na
tržištu rada, ali i poreznih promjena usmjerenih na povećanje
neto plaće i smanjenje poreznog opterećenja rada, napominju iz
HGK.
Upozoravaju da plaće u Hrvatskoj obilježava znatna razlika u
njihovoj visini po regijama što za sobom povlači i razlike u
životnom standardu stanovništva u pojedinim područjima te u
određenoj mjeri rezultira pritiskom na dinamiziranje procesa
unutarnjih i vanjskih migracija.
Najrazvijenija regija ima najniže plaće
Tako je regionalna jedinica s najvišom prosječnom mjesečnom bruto
plaćom po zaposlenom u 2016. godini imala 56,7 posto veću plaću
od županije s najnižom bruto plaćom, odnosno Grad Zagreb u odnosu
na Međimursku županiju, dok je kod neto plaće ta razlika iznosila
44,9 posto.
S obzirom na to da najsjevernija hrvatska županija po mnogočemu
odskače od hrvatskog prosjeka zbog čega je i jedna od
najrazvijenijih i najbogatijih dijelova Hrvatske, nisu rijetki
oni koji se pitaju zašto su tamošnje plaće i dalje ispod
hrvatskog prosjeka.
”Odavno je poznata stvar da je Međimurska županija imala puno
radno intenzivnih firmi u prerađivačkoj industriji, s
razvijenim djelatnostima poljoprivrede, trgovine i graditeljstva,
gdje su plaće tradicionalno male. Ono je izvozno orijentiranog
karaktera, sa znatnim udjelom radnointenzivnih,
niskoakumulativnih i tradicionalnih gospodarskih grana”,
objasnio je za Vijesti.hr istraživač Predrag
Bejaković s Instituta za javne financije.
”Zbog tradicije obrta, proizvodnje i suradnje s Austrijom i
Njemačkom imaju gotovo punu zaposlenost na malo plaćenim
poslovima. Zbog nedostatka politike regionalnog razvoja i
Industrijske politike, plaće i njima ostaju niske – na obrtu i
doradnim poslovima plaće ne mogu biti visoke”, dodatno je za
Vijesti.hr pojasnio ekonomski analitičar Ljubo
Jurčić.
Kao ključne stvari iz HGK-ove analize izdvojio je upravo
”neravnomjernu razvijenost županija i nepostojanje politike
ravnomjernog regionalnog razvitka u kombinaciji s industrijskom
politikom”.
”Nedostatak kvalitetne industrijske (strukturne) politike čiji
je cilj povećanje dodane vrijednosti u postojećim industrijama i
razvijanje proizvoda i industrija s većom dodanom vrijednošću”,
Jurčić vidi kao ključni problem plaća u cijeloj Hrvatskoj. Naime,
”iz veće dodane vrijednosti dolaze veći profiti, veći prihodi
država i veće plaće”.
”Naše su plaće odraz razine naše gospodarske (ne)razvijenosti.
Ako je naš BDP po stanovniku nominalno u 2014. godini bio oko
11.500 eura, u Sloveniji gotovo
18.000 eura, a u Njemačkoj više od
35.000 eura, onda bi trebalo biti uglavnom jasno da nam plaće
nikako ne mogu biti kao slovenske, a pogotovo ne kao njemačke”,
upozorava Bejaković.
Ključ je, ističe, u povećanju produktivnosti rada, međutim:
”Jan Rutkovski je prije gotovo 15 godina u
Financijskoj teoriji i praksi naveo da su hrvatski radnici
razmjerno previše plaćeni za svoju produktivnost – a moj dodatak,
premalo za naše cijene. Stanje se nije nešto bitno promijenilo u
razdoblju nakon toga tako da su plaće u Hrvatskoj stalno
rasle, istina nešto sporije za vrijeme krize, i gotovo da
uopće nisu pratile trend produktivnosti”.
”Naše gospodarstvo – osim turizma i par iznimaka,
ionako je nekonkurentno na svjetskom tržištu pa bi se moguće
povećanje plaća neminovno prelilo na cijenu proizvoda i postali
bismo još skuplji i posve nekonkurentni”, smatra Bejaković.
Podsjeća da ”Henry Hazlitt u knjizi
‘Ekonomija u jednoj lekciji’ davne 1946. godine piše kako je
umjetno podizanje nadnica koje nije vezano za porast
produktivnosti rada siguran put u propast gospodarstva te će time
vrlo brzo u značajnoj mjeri smanjiti i dugoročno nestati
mogućnosti zapošljavanje, pogotovo onih tvrtki ili sektora koji
su usmjereni prema izvozu”.
”Povećanje produktivnosti rada može se postići različitim
metodama, primjerice povećanjem broja strojeva koji pomažu
radniku; novim izumima i otkrićima; učinkovitijim upravljanjem od
strane poslodavaca; velikom marljivošću i radinošću radnika;
boljim obrazovanjem i boljim osposobljavanjem. Što više proizvodi
svaki pojedini radnik, to više povećava bogatstvo cjelokupne
zajednice. Što više proizvodi, njegove usluge su vrijednije za
potrošača, a samim tim i za poslodavca. A što je vrijedniji za
svog poslodavca, biti će i više plaćen”.
U HGK ipak smatraju da ”nešto povoljnija dinamika rasta
plaća u posljednjim godinama pruža priliku i za ublažavanje
regionalnih razlika u njihovoj visini. I to osobito jer
depopulacijski procesi i izostanak potrebne radne snage vrše
pritisak na rast plaća upravo u onim područjima i djelatnostima u
kojima je manjak najizraženiji”.
Međutim, i oni napominju da je teško očekivati snažnije
ujednačavanje razine plaća po regijama ”bez promjena u strukturi
gospodarstava regija prema djelatnostima veće dodane vrijednosti
te inovativnijoj i tehnološki naprednijoj proizvodnji”. A za to
je, podsjećaju, ”potrebna snažnija investicijska aktivnost i
dulji vremenski horizont za provedbu procesa restrukturiranja”.