Otkad je general Delsonz u ime Napoleona ujahao u Karlovac i
donio mu, između ostalog, civilnu upravu kakvu danas poznajemo,
ukinuo staleške razlike pri čemu svi postaju građani jednaki pred
zakonom i porezni obveznici, Hrvati su do dana današnjeg ostali u
ljubavi s prekomjernim administriranjem i normiranjem u šumi
zakona i propisa koji zagorčavaju život i kompliciraju
poslovanje. Primjera administrativnih “pleonazama” ima napretek i
svaki novi sustav koji nas je zadesio u posljednja dva stoljeća
navodno pokušava raskrstiti sa starim i uvoditi nove, dakako
bolje propise, ali često samo napravi novu zbrku. Večernji list
je neki dan u svojoj seriji tekstova o hrvatskim apsurdima
objavio podatak da se poduzetnici u Hrvatskoj moraju pridržavati
nevjerojatnih 3076 različitih administrativnih procedura koje je
pred njih postavila kreativna javna uprava. Ne nedostaje
prekomjernog normiranja ni u zoni koja se tiče svakodnevnog
života građana. Dobar je primjer osobnog identifikacijskog broja.
Ne tako davno najavljen je OIB u tu svrhu koji bi dokinuo jedan
drugi identifikacijski broj iz socijalističkih vremena JMBG. Ali,
probajte danas otići u banku i podići kredit bez JMBG-a.
Slično je i s domovnicom. Na Središnjem državnom portalu piše
kako je “domovnica javna isprava kojom dokazujete hrvatsko
državljanstvo, a izdaje je matični ured”. Slijedeća rečenica u
istom tekstu koji objašnjava što je to domovnica i čemu služi
kaže pak da je “domovnica JEDNA OD isprava kojom se dokazuje
hrvatsko državljanstvo”! Dakle nešto je tu višak, moguće
domovnica sama s obzirom da ovaj logički niz na stranicama
Središnjeg državnog portala završava zaključkom da se
“državljanstvo dokazuje važećom osobnom iskaznicom, putovnicom
ili vojnom iskaznicom, a ako nemate nijednu od tih isprava,
državljanstvo dokazujete domovnicom.” Logično? Hm, nismo baš
sigurni.
U svakom slučaju, na ovo malo proučavanje svrsishodnosti
domovnice naveo nas je tekst iz vremena rađanja demokratske
Hrvatske u kojem je domovnica bila i odraz domoljubne agende
mlade države koja se suočavala s okupacijom dijela teritorija i
bila prisiljena ratovati da bi stekla samostalnost i suverenitet
u svojim AVNOJ-evskim granicama. No, u karlovačkom slučaju
pitanje domovnice – kao što se vidi u tekstu u nastavku –
otvorilo je neke teške dileme i kao svaka administrativna
novotarija prouzročila probleme običnim građanima.
“Domovnica što život znači”. Karlovački tjednik, 14. siječnja
1993.
Svatko ima pravo na jedno državljanstvo i nitko ne može biti
samovoljno lišen svog državljanstva, niti prava da promjeni
državljanstvo · zapisano Je u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka
koju je prihvatila Republika Hrvatska obavezavši se na poštivanje
svih važnih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima. Ipak sve
konvencije su jedno, a životni tokovi koji ovise o papirima nešto
sasvim drugo, u ovom slučaju brojke ipak pokazuje da se može i
mora živjeti bez domovnice. Do kada? Vjerojatno do
pojednostavljenja zakonskih odredbi (što je i najavljeno) kada će
se bez repova i suvišnih obilaženja šaltera moći do domovnice.
Prema nekim procjenama Karlovac trenutno ima 60 tisuća
stanovnika. Ta brojka sa svakodnevnim prilivom stanovništva može
biti samo veća. Do sada, kako saznajemo u Sekretarijatu opće
uprave i inspekcijskih poslova općine, izdano je 36 tisuća
domovnica.
– Većina građana nije niti zatražila domovnicu, a svi građani
ovog grada nisu niti državljani Republike Hrvatske, objašnjava
nam Željko Spudić, sekretar Sekretarijata opće uprave, brojku
neizdanih domovnica.
– Mi domovnicu izdajemo na osnovu upisa u knjigu državljana i to
prvenstveno na usmeni zahtjev, što znači da bi stranka trebalo
osobno doći i zatražiti domovnicu. Izdajemo je i na osnovu
pravovaljana punomoći i tu se striktno pridržavamo Zakona o
upravnom postupku.
Dobivanje naloga za upis u knjigu državljana u MUP-u, odnosno u
Policijskoj upravi Karlovac, prva je karika u birokratskom lancu
dobivanja osobnih dokumenata po kojima jesmo ili nismo građani
države. Krenuli smo u karlovačku Policijsku upravu sa upitom što
je sa ovih 24 tisuće građana bez domovnice.
– Prvi razlog što netko nema domovnicu je taj što je nije niti
tražio, objašnjava nam Dražen
lvanušec, načelnik Odjela za upravu i zajedničke poslove PU
Karlovac. Drugi je razlog što je tražio, a nije upisan u knjigu
državljana u Hrvatskoj i treći da se radi o osobi sa statusom
prognanika koji je upisan u knjigu državljana na privremeno
okupiranom teritoriju.
Takve osobe ne dobivaju domovnicu već uvjerenje izdano na temelju
člana 172. Zakona o općem upravnom postupku. Na temelju tog
uvjerenja mogu podnijeti zahtjev za izradu osobnih isprava,
osobne iskaznice i putovnice.
Svatko tko ima osobnu iskaznicu ima i dokaz o hrvatskom
državljanstvu, međutim u praksi se dešava da se uz osobnu
iskaznicu traži i domovnica (što nema zakonskog opravdanja) pa su
u tim situacijama ti građani diskriminirani u odnosu na građane
koji imaju domovnicu…
Slučajeva oko dobivanja domovnice ima dosta i teško bi se svi
mogli nabrojiti. Činjenica je da prema birokratskim regularna i
člancima zakona sve izgleda jednostavno, nabavite te i te papire,
dati izjave obići šaltere, čekati u repovima i sve će biti
riješeno, postat ćeš građaninom sa svim pravima.
Međutim mnogi domovi postali su zgarišta, a sa njima i papiri,
mnogi su napustili svoja korijenja i promijenili mjesta
stanovanja. Sada su tu gdje jesu, rade, žive, imaju stanove, neku
ušteđevinu u banci. Nastaviti takav život mogu samo sa
domovnicom, bez nje nema posla, otkupa stana, dionica, a i banke
prijete sa povećanjem zateznih kamata.
Jesu li, ili nisu to građani države Hrvatske?
Pripremio Tihomir Ivka
