Suautorica dokumentarnog filma IKEA for YU Marija
Ratković Vidaković, koji hrvatsku premijeru ima na
ovogodišnjem ZagrebDoxu, za Vijesti.hr
ispričala je kakav je život u Švedskoj u koju se sa suprugom i
sinom preselila prije godinu i pol.
Dokumentarac IKEA for YU razvijan je tijekom posljednjih 6
godina, a “priča” obiteljsku priču Ratković Vidaković koja i
danas njeguje jugoslavenske ideale. Kroz putovanje obiteljskom
prošlošću, Marija se odlučuje za “novi početak” u potpuno
drugačijem okruženju te zasniva novi dom u Švedskoj. Film je
priča o odrastanju, odvajanju od gnijezda te prihvaćanju vlastita
sustava vrijednosti.
Zašto ste iz Hrvatske otišli u Švedsku sa suprugom i
sinom?
Suprug i ja smo o odlasku iz Hrvatske razmišljali već dugi niz
godina, ali nikad nam nije bilo “dovoljno loše”” da bismo se
odlučili na taj korak; oboje smo imali dobre poslove u svojoj
struci na neodređeno vrijeme, relativno riješeno stambeno
pitanje, snažni krug potpore kako obitelji, tako i
prijatelja…Uglavnom, itekako sređen život za hrvatske pojmove,
u kojem bi traženje bilo čega više bilo “traženje kruha preko
pogače”. No, ono što nas je opterećivalo bila je cjelokupna
situacija u društvu – kako neprestano “vraćanje” na ’41/’45
i ’91/’95, tako i uvjeti u kojima si stalno ovisan o nekomu ili
nečemu. 2017. godine, kada smo odlučili otići, nije da nam je
postalo “dovoljno loše”, već smo se prestali nadati da će biti
bolje. Bitna stavka te jednadžbe bio je i naš sin, koji je tada
napunio tri godine i kojemu smo jednostavno htjeli pružiti
priliku da odrasta u boljem, empatičnijem i manje stresnom
društvu, odnosno društvu u kojem se rad i zalaganje cijeni
uvijek, a ne ponekad, gdje nisu bitna krvna zrnca i gdje država
stoji iza svoga građanina.
Po čemu je život u Švedskoj za vas bolji od života u
Hrvatskoj?
Prije svega, osjećamo se puno sigurnije i smirenije i znamo da za
svaki problem postoji rješenje – možda ne ekspresno (nemojmo se
zavaravati, birokracija je uvijek i svuda birokracija, možda samo
malo manje komplicirana), ali postoji. Drugim riječima, imamo
povjerenja u sustav u kojem živimo i u koji ulažemo jer znamo da
će nam se uloženo vratiti. Ako ne nama, onda onome kome treba u
tom trenutku. Živim u Švedskoj godinu i pet mjeseci (suprug je
otišao 10 mjeseci ranije) i savladala sam jezik dosta dobro, no
opet ne dovoljno dobro da mi je komunikacija (kako usmena, tako i
pismena) bez greške. No, znate šta radim? Pola radnog vremena
predajem film i filmsku umjetnost u okviru gimnazije i umjetničke
škole, a drugu polovicu radnog vremena radim u odjelu za odnose s
javnošću te iste škole (vodim komunikaciju s medijima, brinem se
o web stranici i socijalnim mrežama). Uz mene je zaposlena
kolegica na 10% radnog vremena (u Švedskoj se sve gleda u
postocima) kojoj je zadatak lektorirati moje tekstove. Znači, na
neki način imam “svog privatnog lektora i korektora”. Recite mi
bi li tako nešto bilo moguće za stranca u Hrvatskoj
u državnoj ustanovi?
Je li istina da su švedski obrazovni i sustav
socijalne zaštite i tzv. cjelokupna socijalna država toliko bolji
od današnjeg hrvatskog modela i možete li nabrojati neke
konkretne primjere za to?
Većinom jesu. Obrazovni sustav i nije najbolji (po pitanju
količine primljenog znanja), ali u svakom slučaju je manje
stresan, puno praktičniji i orijentiran na individualni razvoj i
potrebe djeteta. Kao i u Hrvatskoj, puno ovisi o
učitelju/profesoru, no temeljna razlika je da nastavnik/profesor
ima apsolutnu slobodu u radu s učenicima. Ono što je svakako
bolje, jest mogućnost izbora i činjenica da ti ostatak života
nije određen kad napuniš 14-15 godina. Naime, svi srednjoškolski
programi su orijentirani na stručno osposobljavanje (dakle, svi
programi ti daju određeno zanimanje), ali imaju i dodatnu
mogućnost “pripreme” za visokoškolsko obrazovanje. Nadalje,
obrazovanje odraslih je izuzetno bitna stavka obrazovnog sustava
koja omogućuje različite prekvalifikacije i doškolovanja. Npr.,
ako je netko dugogodišnji profesor engleskog jezika i odjednom
želi predavati i psihologiju, osoba ne mora završiti dodatni
trogodišnji ili petogodišnji studij psihologije već studijsko
doškolovavanje od godinu i pol dana s fokusom na isključivo tu
grupu predmeta. Jednako tako, studiranje uz rad je gotova
svakodnevna pojava i baš zato postoje različiti “postoci”
studiranja i rada. Student ima pravo i na tzv. “studentski
doplatak” koji nije socijalna kategorija. Apropos socijalne
zaštite, možda je najbolji primjer 480 dana porodiljnog dopusta.
Nadalje, prvi dan regularnog bolovanja je neplaćen, ali upravo
zato je za ostatak bolovanja naknada 80%. Mogla bih nabrajati u
nedogled. U svakom slučaju, prvu godinu našeg života u Švedskoj,
suprug, sin i ja živjeli smo od njegove jedne plaće i moje
studentske naknade. I to sasvim pristojnim životom gdje nismo
brojali svaku krunu, a pritom smo “pokrivali” i zaostatke iz
Hrvatske.
U filmu kažete da potječete iz jugoslavenske obitelji, a
vaš je djed bio i dužnosnik u Jugoslaviji te da ste odgajani na
tzv. jugoslavenskim idealima. Možete li pojasniti što to
znači?
Mislim da su temelji jugoslavenskih ideala u mojoj obitelji prije
svega bili u poimanju ideje bratstva i jedinstva u kojoj je
pojam nacije nebitan. U kojem su ljudi – ljudi, bez obzira na
krvna zrnca. Nadalje, izuzetno je bila bitna orijentiranost na
zajednicu, odnosno na društvo u cjelini, a ne na čovjeka kao
individuu (što nije slučaj samo u mojoj obitelji, nego u
Hrvatskoj generalno) i što me u jednom trenutku (za razliku od
ovog prvog primjera) počelo smetati.
Tijekom rata ste živjeli u Karlovcu? Kako je bilo živjeti
u ratnom Karlovcu sa takvom obiteljskom prošlošću?
Da, gotovo cijeli rat sam provela s roditeljima i bakom u
Karlovcu. Djeda je ostao u Beogradu. Mislim da mi je život u
ratnom Karlovcu bio jednako težak kao i svakom drugom djetetu i
da će taj dio moj djetinjstva uvijek biti negdje u mojoj
podsvjesti. Ali ne zbog činjenice da smo bili Srbi, već zbog same
ratne situacije, tatinog ranjavanja, uzbuna i sl. Što se tiče
činjenice da smo mi sami bili Srbi i odlučili ostati u Karlovcu i
Hrvatskoj – ne mogu reći da sam na svojoj koži ikad osjetila to
kao problem (a išla sam u osnovnu školu, koju je pohađalo
prilično veliki broj progranika i izbjeglica) i da sam baš zato
zahvalna prvenstveno roditeljima (koji su imali problema, ali me
nisu s njima “trovali” i opterećivali već sam saznala za
njih kasnije kad sam to mogla razumjeti), a onda i okolini
(prijateljima, profesorima u školi) koji su me
“zaštitili” od takvih stvari. Osim samog rata, osobno mi je
puno veći problem bio tzv. “život na dvije stolice” i stalno
“laganje”: kad smo išli kod djede u Beograd za vrijeme školskih
praznika nisam smjela reći prijateljima u školi da idemo u
Beograd već su to bile neke izmišljene destinacije, a u Beogradu
nisam smjela reći da sam iz Hrvatske već sam bila sretna kad
kažem da sam iz Karlovca, da ljudi tamo pomisle da sam iz
“Sremskih Karlovaca”. Bila sam sretna i ponosna na sebe kako
sam ih uspjela zavarati.
Koji je bio glavni razlog odlaska iz Hrvatske i
kako je tekao ili još teče prilagodba u švedsko društvo?
Na prvi dio pitanja sam već odgovorila gore. Što se tiče ostatka
pitanja, isto mislim da sam se više – manje osvrnula.
Prilagodba teče dosta dobro: jezik sam svladala, radim u struci i
već sam pokrenula neke svoje nove projekte. Na primjer, za tjedan
dana počinje međunarodna filmska radionica koju organiziram sa
sudionicima iz Hrvatske, Švedske, Srbije, Irske i Engleske, a
najesen je u planu i pokretanje dječjeg filmskog festivala.
Suprug je inžinjer strojarstva i radi u ABB-u – zbog njega smo se
i preselili baš u Ludviku, industrijski gradić najpoznatiji po
transformatorima u ABB-i i pivovari Spendrups. U godinu u pol smo
stvorili jedan jako lijepi krug prijatelja: što internacionalnih
(zbog internacionalnih radnika ABB-a) što Šveđana, koji su nam
poput obitelji. Npr. prije mjesec dana sam ostala bez ključa od
auta, a morala sam ići na aerodrom po supruga i sina – u roku od
10 minuta sam od prijatelja nabavila zamjenski auto. Što se tog
socijalnog kruga tiče, ne mogu reći da osjećam neku razliku s
obzirom na Hrvatsku.
Jeste li vi i suprug brzo našli posao u Švedskoj i ima li
bitnih razlika između odnosa prema radnicima na našim prostorima
i u Švedskoj?
Suprug je našao posao 6 tjedana nakon dolaska, što je zbog
njegove inžinjerske struke bilo i za očekivati. Kako smo se
preselili u Ludviku, industrijski gradić, meni kao filmskom
producentu (završila sam produkciju na ADU u Zagrebu) nije bilo
tako lako, no uz savladavanje jezika (na što sam se prvotno bila
orijentirala) posao u struci sam dobila nakon godine dana. Što se
tiče odnosa prema radnicima, razlike su velike. Ja još uvijek
imam osjećaj da sam u “PTSP-u” od Hrvatske i Balkana.
Zafrkavam se s kolegama na poslu kad se zabrinu da su mi dali
previše posla da “ja mogu sve, ja sam iz Hrvatske”. Zapravo
jedino neslaganje koje imam sa svojim šefom i suradnicima do sada
je bilo upravo u količini posla koje preuzimam na sebe. Švedski
“lagom” (lako ćemo/ riješit će se) i ja nismo na istoj
valnoj duljini. U Švedskoj se i suprug i ja osjećamo cijenjeno i
nije nam problem ”potegnuti i više nego što treba” jer znamo da
to radimo za sebe i da će se nam se to kad tad indirektno ili
direktno vratiti.
U jednom trenutku u filmu kažete da smatrate da su
švedske vrijednosti najbliže onima koje su bile u Jugoslaviji? Je
li to zaista tako, gdje vidite sličnosti i razlike?
Mislim da je stvar povjerenja u sustav. Većina ljudi u
Jugoslaviji je imala jednako povjerenje u sustav i državu,
kakvu danas građani Švedske imaju u Švedsku. Također,Švedska je
cijelo vrijeme gradila svoju politiku na temelju tzv. “trećeg
puta” između kapitalizma i socijalizma i (zasad) je u
tome uspjela. I zato, slušajući svoje roditelje mislim da oni
osjećaju tugu, ne toliko što se Jugoslavija raspala, koliko zbog
sustava koji se urušio, a koji je, modificiran, naravno, mogao
funkcionirati. I kad moji vide Švedsku, vide ono što je Hrvatska
i ostatak Jugoslavije mogao biti i nakon raspada.
Za kraj, smatrate li da će se vaša obitelj ikada vratiti
u Hrvatsku?
Suprug i ja nećemo sigurno jer je Švedska naš novi dom i tu se
stvarno osjećamo zadovoljno, neopterećno i smireno. Ne kažem
da je u Švedskoj sve idealno (ima i ona svoje probleme o čemu
svjedoči uspon desnih Švedskih demokrata), no nama po mentalitetu
odgovara više nego Hrvatska i Balkan.Što se sina tiče, ne znam.
Iako je otišao iz Hrvatske s 4 i pol godine, vezan je i dalje –
prije svega za sam pojam Hrvatske. Proveo je prošlo ljeto s bakom
i djedom u Hrvatskoj i zbog navijačke groznice mu je sad najdraža
pjesma “Moja Hrvatska” od Zaprešić Boysa. Prepjevao ju je čak i
na švedski. Tako da “tko zna”, možda ga nekad neki korijeni
povuku. No, to je njegova odluka. Naime, pitanje identiteta je
čudna stvar. Meni cijeli život piše da sam Srpkinja pa ni dan
danas ne mogu i ne znam objasniti šta (mi) to znači. U svakom
slučaju sam puno više identificirana i povezana s Hrvatskom, a od
nedavno i sa Švedskom.
Film IKEA for Yu Marije Rataković
Vidaković i Dinke Radonić je u regionalnoj konkurenciji
međunarodnog filmaskog festivala ZagrebDox i natječe se za
nagradu Veliki pečat, a možete ga pogledati u utorak s početkom u
19 sati u Kaptol Boutique Cinema.