Kao što danas političari poput mantre ponavljaju riječ štednja,
iz čega se krije upitna ekonomska politika, odnosno metoda da se
dođe do gospodarskog rasta i posljedično veće potrošnje, tako je
u već u zrelom socijalizmu popuštenih ekonomskih uzdi magična
riječ bila stabilizacija. Sve se njenom ostvarenju podređivalo, i
išlo se jednostavnom logikom, proizvoditi više uz što manje
troškove i izvoziti što više kako bi vječno gladne javne kase
bile opskrbljene žuđenim devizama potrebnim za funkcioniranje
sustava i investicije. Stabilizacija se provodila, a rezultati su
bili polovični unatoč tome što je bivši sustav ostvarivao rast
proizvodnje u skokovitim postocima i dočekao kapitalizam s
razinom industrijske proizvodnje koja do dana današnjeg nije
dostignuta. Jedni će reći da je to normalno jer se promijenila
ekonomska paradigma u nas, a zapravo je nenormalno jer smo se iz
jedne industrijske zemlje pretvorili u tehnološki inferiornu
uslužno trgovačku koloniju na rubu Europe kojom drma uvoznički
lobi.
Dakle, velik izazov za stabilizaciju u prošlom sustavu je, između
ostalog bio rješavanje problema produktivnosti rada. I nabrajaju
tako novine u doba Titove smrti što sve radnik radi na poslu dok
ne radi i koliko se time gubi. Zaposlenost je gotovo bila puna za
razliku od danas, politika takva da je u jednom poduzeću bolje
imati više radnika nego manje, čak su se i izmišljala radna
mjesta. Općenito, uz takvu kadrovsku popunjenost, bez pritiska
privatnog vlasnika i činjenicu da su plaće bile prosječno male i
nije neko čudo da su mnogi hvatali krivine po postulatu “ne
možete vi mene toliko malo platit’, koliko ja mogu radit’”.
(Ne)rad, Karlovački tjednik, 17. srpnja 1980.
Kad je riječ o stabilizaciji naglašavamo da smo najtanji u
produktivnosti. Poznat je i razlog: neracionalno koristimo
vrijeme provedeno na radnom mjestu.
U karlovačkom “Kordunu” su izračunali da su neki mjesec prije
izgubili 21.244 radnih sati ili 11 posto ukupnog radnog vremena.
Gubitak je istovjetan kao da sto radnika uopće nije radilo cijeli
mjesec i iznosi 5.200 000 dinara.
“Kordun”, međutim, nismo uzeli za primjer kao kolektiv u kojem se
malo radi. Naprotiv, ova radna organizacija prednjačiu korištenju
radnog vremena. Razlog je druge naravi: suprotno svim
očekivanjima malo je radnih organizacija koje i maju slične
analize.
Pouzdanih analiza, dakle, nema, ali se pouzdano zna da se aljkavo
odnosimo prema radnom vremenu. Štampa je nedavno objavila podatak
da prosječni Jugoslaven u radnom vremenu od osam sati prosječno
radi pet i pol sati. U karlovačkim prilikama je slično, ali je
malo sredina u kojima je poduzeto nešto da se stanje popravi.
Predugo traje ispijanje kave (iako njome oskudijevamo), mnogo
vremena trošimo na čitanje štampe u toku radnog vremena, šertnju
po pogonu i uredskim prostorijama, pokazivanje garderobe,
komentiranje najnovijih događaja, sportske komentare…
Dosta vremena propada i na nepripremljenim sastancima, službenim
i privatnim izostancima…
Vrijeme je godišnjih odmora i ne mislimo neće li se postotak
korištenja radnog vremena još više smanjiti. To se nikako ne bi
smjelo dogoditi jer bez savjesnog rada nema produktivnosti, a bez
produktivnosti nema stabilizacije.
Pripremio Tihomir Ivka