Dok je Karlovac na južnim prilazima gradu držao ratnu frontu
prema pobunjenim hrvatskim Srbima i JNA koja se otvoreno stavila
na stranu Miloševićeve velikosrpske politike, istovremeno je u
pozadini vodio svojevrsni rat s vlastitom Vladom u Zagrebu.
Naime, unatoč ratnim sukobima ili između ostalog i zbog njih,
Hrvatska je radila na strateškom interesu izgradnje mreže
autoputa. No, u planovima je zapelo već na rampi autoceste
Zagreb-Karlovac puštene u promet dvadesetak godina ranije jer je
lokalna zajednica imala oprečne ideje o idealnoj trasi autoceste
kroz Karlovac prema Rijeci i jugu Hrvatske u odnosu na Zagreb.
Naime, državna se vlast, možda i iz praktičnih razloga ne znajući
kad će biti oslobođeni okupirani dijelovi Hrvatske, odlučila da
će graditi tako zvanu sjevernu varijantu, dok su sve političke
lokalne snage s lijeva i desna, vlast i oporba smatrali da je
jugoistočna varijanta – koja bi išla preko Turnja u visini
današnjeg “Vukelićevog” mosta koji od izgradnje ne vodi nikud –
iz mnogo razloga bila bolja varijanta za Karlovac.
Stvari su se zakuhale toliko da je tadašnji ministar prometa
Ivica Mudrinić morao dolaziti na sjednice karlovačkog gradskog
vijeća kako bi disciplinirao neposlušne karlovačke HDZ-ovce
otvoreno im govoreći da će na kraju riječ državne vlasti biti
zadnja. Epilog znamo, na kraju je HDZ-ova karlovačka vlast ostala
“kuš”, Zagreb je nametnuo svoje rješenje sjeverne “drežničke”
varijante koje na kraju nije proizvela katastrofu i prometno
podijelila/izolirala Karlovac, dapače, rasteretila je promet kroz
grad, posebno u vrijeme praznika i turističke sezone. U široj
slici, do dana današnjeg izgradnja auto-cesta je ostala jedan od
najvećih infrastrukturnih dosega hrvatskih vlasti od proglašenja
neovisnosti naovamo.
“Cesta koja je izgubila izlaz iz Karlovca”, Karlovački
tjednik, 22. rujna 1994.
Ministar pomorstva, prometa i veza Ivica Mudrinić je održao
obećanje. Došao je na sjednicu Gradskog vijeća na kojoj je bilo
riječi o zaključcima trase autoceste Zagreb – Rijeka. Ova
auto-cesta je prije dvadesetak godina izgubila svoj izlaz iz
Karlovca i od tada e sva sila stručnjaka i dobronamjernika trudi
pronaći odvojak koji će nas prikopčati na Rijeku. Tako su to
pokušali članovi Gradskog poglavarstva i vijećnici Gradskog
vijeća na zajedničkoj sjednici održanoj u Povijesnom arhivu.
Dvosatna rasprava o cesti zaključena je zaključkom da će se još
koji puta naći i ljudski porazgovarati o trasi. A vrijeme koje
prolazi? Teško je za reći , no sadašnjost je ionako samo krajnja
točka prošlosti.
Ekipa stručnjaka pridošlih iz Zagreba i uvjeravanju sklonih glede
ispravnosti sjeverne ili “drežničke” varijante bila je brojna,
tako da je sasvim zauzela prva dva reda u dvorani. Većina je
šutljivo u eter slala svoju duhovnu potporu spomenutoj varijanti,
dok su samo Mudrinić i Dušek uvjeravali Karlovčane što je
najbolja opcija za njihov grad. Konsenzus koji su tog
prijepodneva pokazali članova Vijeća bio je tolik da je spojio i
najnepomirljivije političke ideje u zajedničko DA jugoistočnoj
varijanti.
Ministar Mudrinić nije uspio pomaknuti kotač s mrtve točke, ali
je zaprijetio da će u slučaju “samoupravnog” otezanja Vlada
presjeći čvor nerazumijevanja i odlučiti prema vlastitom
nahođenju…
Karlovac možda i nije dobio trasu ceste, ali je sigurno da nije
ni podigao prst stopiranja za automobil budućnosti koji baš
nekako prolazi kraj nas. Pitanje trase autoceste od vitalnog je
značenja za grad i za državu i oni se već četiri godine ne mogu
naći. Neovisna Hrvatska i njen Karlovac tako ozbiljno dovode u
sumnju onu tvrdnju o svojem na svome, jer razumljivo bi bilo da
interese ne možemo uskladiti s bivšom državom, all da naša država
i njen grad ne mogu pronaći kompromis interesa to već pomalo
zbunjuje. Što je onda zapravo interes države, a što interes
grada, a što interes pojedinaca? To su pitanja koje svatko ima
pravom logike postavljati i na koje može i ne mora dobiti
odgovore. Odgovor za trasu autoceste pisca ovih redaka (Gorana
Gerovca – op.a.), čini indiferentnim utoliko, jer se kilometri
ceste mjere kilometrima papira potrošenim za studije, rasprave,
zapisnike, mape, mišljenja, zaključke, materijale, a ja opet l
još uvijek do mora idem cestama kojima su tragove ucrtavale
kočije i konjska kopita. Rješenje zasigurno mora uvažiti grad
Karlovac kao hrvatski subjekt, a ne kao hrvatski izbjeglički
objekt. Grad Karlovac pak mora biti fleksibilno dosljedan, a ne
nedosljedno nefleksibilan, a svi mi moramo imati strpljenja za,
barem još jednu najavljenu i sigurnu sjednicu o ovoj temi.