Da je ono što je nama samorazumljivo drugima začudna zanimljivost
dokaz je i današnji razgovor na stranicama KAportala s mladom
Nizozemkom (pročitajte ga OVDJE…) koja već sedam
mjeseci živi među žabarima. Iz razgovora s njom zaključujemo da
Karlovac nije bogzna što, da ima grozan javni prijevoz u odnosu
na njenu domovinu, ali ima rijeke. U kojima se može kupati! Dok
filozofiramo i brendiramo Karlovac blesavim sloganima koji ništa
ne znače, dobro da nas za nos ne ugrize ono što očito ne vidimo i
ne znamo iskoristiti u punoj mjeri.
Naše rijeke su nakon milenijskog komunalnog zahvata kojim je
prestalo ispuštanje oborinskih i otpadnih voda, nakon dugih
desetljeća industrijalizacije i niskih ekoloških standarda, čiste
kao planinski potoci. Čekaju da ih se plemenito iskoristi, prije
svega u turističke svrhe. Čekamo vlast koja će biti u stanju
napisati smislenu dugoročnu strategiju razvoja karlovačkog
turizma čija će osovina biti karlovačke rijeke.
Dok čekamo, vraćamo se malo u prošlost i podsjećamo za što su sve
karlovačke rijeke korištene. Prilično davno Korana je smatrana
ljekovitom, Kupa je bila plovna i u 19. stoljeću bila žila
kucavica gradske opskrbe. Trgovačka plovidba na Kupi više nema
smisla pored današnjeg kopnenog prometa, a i da ima ploviti se ne
može zbog začuđujućih zakonskih propisa da se iz rijeka više ne
smije vaditi šljunak. Rezultat: Kupa ispod mosta na Baniji se
može prehodati, a da se ne smočite preko pasa.
Manje je poznato i zaboravljeno da je Kupa ne tako davno
korištena za privredni ribolov i da se kupska riba prodavala na
ribarnicama Zagreba, Ljubljane i Rijeke i da su od toga živjele
mnoge karlovačke obitelji. Uz to, sportski ribolov na karlovačkim
rijekama desetljećima prije samostalnosti Hrvatske u gradsku kasu
donosio je prilično deviza jer se aktivno radilo na dovođenju
sportskih ribolovaca iz Zapadne Europe, ponajprije iz Italije.
Sad kad su nam rijeke čiste, nema razloga da u njima ne bude
obilje riba. Ako je tako, sigurno ima prostora da se povrati
stara slava karlovačkih rijeka u smislu sportskog ribolova i
turističkih potencijala, a možda ima prostora i za obnovu
privrednog ribarstva uz određena ulaganja, da se riba iz
karlovačkih rijeka (opet) nađe na meniju restorana širom
Hrvatske.
“Gdje su kupski ribari?”, Karlovački tjednik, 18. lipnja
1970.
Uz niz privrednih, grana koje su se u Karlovcu i oko njega
razvijale čitava stoljeća bilo je važno i karlovačko ribarstvo.
Zahvaljujući čistoći i zdravlju svojih rijeka koje su sve
“gorske”, riba koja se u njima lovila imala je osobit, svoj ukus,
i bila je tražena i van Karlovca, kao u Zagrebu, Ljubljani,
Rijeci, a dolazilo se po nju skoro još do prije tri godine i iz
Srbije. Tu živi glavatica (mladica), kečiga, som, štuka, bolan,
šaran, linjak, vretenac, grgeč (okan), patuljasti somić zvan
“amerikanac”, deverika, jež, klen, plotica, podust (brus), smuđ,
i tako dalje i tako dalje.
Naravno da je takvo obilje, upravo bogatstvo, moralo privući
karlovačkog čovjeka da se u svojim rijekama ne samo kupa već da
se i koristi takvom rijetkom prilikom da lovi ribu, pa su mnogi i
mnogi Karlovčani od tog i živjeli, postali profesionalni ribari.
U starom Karlovcu postojala je i otvorena riblja tržnica, lijevo
kasarne “Josip Kraš”, pa se ta ulica, neslužbeno, u građanstvu, i
danas naziva “ribarska ulica” jer tradicija čini svoje. Ukratko,
poznat po svom slatkovodnom ribarstvu, Karlovac je od tog
izvlačio i korist.
Tako je to potrajalo od osnutka Karlovca pa sve do prije tri
godine. Od 1967. zabranjen je privredni ribolov, ribom bogata
područja karlovačkih rijeka predana su isključivo sportskom
ribolovu, a profesionalni ribari su bez svojih redovitih prihoda.
Zanimljivo je da se takva odluka stvorila bez učešća široke
javnosti, bez sudjelovanja ribolovaca kojima je to bilo
zanimanje, zanat…
No što je s onima kojima je do naše ribe, a nisu ili ne mogu biti
ribolovci? Sto je s našim brojnim dijetalcima kojima je
slatkovodna riba važan dio prehrane? Što je s prihodima naše
općine kojoj u ovo vrijeme reforme ne bi bite na odmet ubrati
milijune dinara u ime poreza?
Nekad je riba tobože bila “luksuz”, skuplja od ostalog mesa.
Danas je obratno, jeftinija je. Osim toga trebalo bi misliti i na
to da se naši stočni fondovi stalno nalaze u krizi. Ne bi li tu
mogao priskočiti u pomoć privredni ribolov? Barem pet tona
slatkovodne ribe u našoj trgovačkoj mreži tokom ovog proljeća, a
to je objektivna procjena, i te kako bi dobro došla karlovačkim
stolovima, a da ne govorimo i općinskoj blagajni. Trebalo bi malo
počuti kako se vajkaju karlovački ljudi, pitajući “pa zašto nema
naše ribe? Gdje je i kakva plotica, deverika, klen, okan?”.
Smatramo da su ti ljudi u punom pravu. Nisu naše svima nam drage
rijeke samo za onih pet stotina sportskih ribolovaca, već za
čitav grad. Misliti drugačije, znači nehaj za općenitost,
stavljati se ispred cjeline. A tko može i smije imati pravo na
takve stavove i postupke.
Da saberemo. Općinska skupština bi u interesu sviju nas trebala
izmijeniti odluku o zabrani privrednog ribolova na svom području.
Samo tridesetak profesionalnih ribolovaca davali bi joj u ime
poreza milijune, a to je i te kako važno za naše financije u
vrijeme privredne reforme kad treba računati sa svakim dinarom.
Karlovačka tržnica dostala bi se najmanje desetak tona zdravog
prehrambenog artikla godišnje kao dopune stočnom mesu, a
općenarodna imovina na karlovačkom području ne bi gubila milijune
prihoda. Reorganizacijom korištenja naših voda na smišljen
gospodarski način pružila bi se zarada većem broju naših ljudi
negoli je 500 sportskih ribolovaca, koji ne bi izgubili ništa:
ribarili bi i dalje, ali pod nadzorom stručne službe, koja bi
pazila ni red, a u isto se vrijeme brinula za poribljavanje,
mlađ, već u vlastitom interesu. Ta bi služba vodila brigu i o
smanjivanju štetnih otpadnih voda, a skrbila bi se da bi došao na
svoj račun i turist, zaustavljajući se na kraćem ribolovu na
Kupi. Ukratko, to što je danas predano na isključivo korištenje
“pet stotina”, postalo bi zaista opća stvar usmjerena na opću
korist, i zato ne vidimo niti kakvog zdravog, objektivnog razloga
koji bi se s isto tako zdravim argumentima i smio i mogao
suprotstaviti ovom našem prijedlogu. Mogao bi to biti jedino
kakav nezdravi i partikularistički obojeni hir, koji inače
nazivamo nebrigom za istinsku vrijednost zajednice.
(P.S. – tekst je objavljen kao otvoreno pismo čitatelja Ivana
Dolingera i Slavka Šojata)
Pripremio Tihomir Ivka