Godina je 1971., ožujak je mjesec i Karlovac zajedno s ostatkom
Hrvatske ni ne zna broji zadnje dane višegodišnje liberalizacije
kako u ekonomskom tako i u političkom smislu. Iza horizonta se
valja slom pokreta popularno nazivanog Hrvatskim proljećem u
kojem se hrvatsko komunističko političko vodstvo zajedno s
naprednom omladinom otvoreno opiralo jugoslavenskom unitarizmu i
stremilo većoj političkoj i gospodarskoj autonomiji Hrvatske u
okviru Jugoslavije. U to se doba sve propitivalo i stavljalo pod
kritičku lupu, uključujući i političare na vlasti. Intelektualci
nisu šutjeli kao danas kad je sloboda govora teoretski
zagarantirana Ustavom, a u praksi usta začepljena trivijalnim
egzistencijalnim razlozima. U vrijeme kad svi nisu gledali samo
vlastita posla već vjerovali u napredak zajednice kao cjeline,
raspravljalo se o svemu što jednu zajednicu, u našem slučaju
Karlovac, može pogurati prema naprijed. Pa je u trenutku kad je
Karlovac objektivno na gospodarskom, društvenom i kulturnom planu
bio na vrhuncu u posljednjih sto godina tadašnja (usudili bi se
reći i svevremena karlovačka intelektualna krema), ozbiljno
raspravljala i o tome je li Karlovac provincija.
Današnji Karlovac – iako samozadovoljni i autistični lokalni
vlastodršci ispod svog staklenog stranačkog zvona zasigurno misle
drugačije – stagnira, a u nekim segmentima i ozbiljno nazaduje u
odnosu na naprednije dijelove Hrvatske, pa i u odnosu na sebe
samoga iz boljih vremena. Kao da se kotač promjena, zahvaljujući
prije svega niskom moralu i niskim standardima u politici, okreće
unazad, a ne naprijed. Nema sumnje, danas je nažalost pitanje “je
li Karlovac provincija”, aktualnije negoli je to bio slučaj s
Karlovcem pred slom Hrvatskog proljeća.
“Gdje je provincija”, Karlovački tjednik, 18. ožujka
1971.
Razgovor za okruglim stolom karlovačkog “Svjetla”, što je okupio
u ponedjeljak, 15. ožujka više od 30 učesnika, nije dao odgovor
na to je li Karlovac provincija ili nije. Takav skup, normalno,
nije mogao niti dati ni oduzeti Karlovcu “epitet” provincijalnog
grada. U diskusiji su se tražili argumenti i verbalni dokazi da
naš grad jest provincija, odnosno da on to nije. Kad bi učesnike
okruglog stola poistovjetili sa sudskom porotom, tada bi ukratko
njihovu presudu mogli interpretirati ovako: Karlovac se oslobađa
od optužbe da je provincijalan grad u nedostatku dokaza. Svjedoci
na raspravi nisu mogli dati dovoljno materijala, a da bi grad bio
osuđen.
U uvodnoj riječi Ivica Ott postavio je četiri pitanja u okvirima
kojih bi se trebao tražiti odgovor na to, je li Karlovac
provincija ili nije. Prvo se pitanje svodi na točnu tvrdnju da se
napuštaju stare (tradicionalne) forme gradske kulture i stvara
novo, brojnije i snažnije “građanstvo”, koje je u ovom trenutku
na nižem stupnju pismenosti i kulture u usporedbi s
tradicionalnim gradskim stanovništvom. Drugo se pitanje odnosi na
mogućnost razvitka svakog pojedinog mladog intelektualca u ovoj
sredini (koči li ga ta sredina, ili ga stimulira). Treće se
pitanje sastoji od usporedbi kulturnih potreba građana i onoga
što se građaninu može pružiti u našim kulturnim institucijama
(jesu li kulturne potrebe veće ili manje od onoga što pružaju
kulturne ustanove). Četvrto se pitanje odnosilo na specifičan
položaj Karlovca prema Zagrebu i na “uvozu” kulturnih dobara iz
tog blizog centra. U slijedećem broju “Svjetla” objavit će se
opširan izvještaj s toga razgovora, pa ćemo se samo ograničiti na
opće utiske.
Zlatko Pintar: Grad je u previranju koje još ni izdaleka nije
završilo. Nisam pesimist u tome da nećemo ponovo steći
fizionomiju grada. provincija smo po mentalitetu velikog dijela
našega građanstva.
Slavko Mihalić: Ovo što imamo u Karlovcu imamo u svim Karlovcima
u Jugoslaviji. Kultura u mnogome zavisi o standardu. Onaj koji
nije zadovoljio ni najosnovnije zahtjeve egzistencije, nema ni
potreba za nekim višim sferama za umjetnošću.
Milan Radeka: Karlovac nije grad po individualnoj atmosferi kakvu
recimo ima Varaždin. Gradska jezgra je preslaba da apsorbira sve
nove stanovnike koji su došli u grad. Stari tip građana je
odumro, a novi se još nije rodio
Petar Skutari: Karlovac je u toliko grad, ukoliko još živi
gradska jezgra, a u toliko je manje grad, koliko uspijevamo
uništiti staru jezgru. Po nekim stvarima smo iznad Zagreba
(likovni život, na primjer). Međutim, u želji da budemo
“bombastični”, ponašamo se provincijski.
Radovan Radovinović: Provincija je u ljudima, u njihovim glavama,
a Karlovac nije provincija zato što nije značajan centar ili što
je udaljen od takvog centra. Kad bi dali brz odgovor na pitanje
jesmo li provincija, onda bi odgovor bio potvrdan (gledajući naše
gostionice, naše ponašanje na javnim mjestima, izbor onoga što se
traži u kinu ili na zabavnim priredbama…).
Milan Rakas: Nalazimo se u vremenu koje je pokidalo jedan
kontinuitet s prošlim generacijama, pa je sada velika uloga na
obrazovnim institucijama (školama posebno) da taj kontinuitet
održe, da odgoje buduću kulturnu publiku.
Konačno, jesmo li provincija ili nismo? Karlovčani su često puta
ponosni na svoje akcije koje odjeknu u našim kulturnim centrima.
Po tome nismo provincija. S druge strane činimo očite primjere
provincijske rabote, koji su vidljivi na svakom koraku. Po tome
jesmo provincija, po tome smo pomalo i selo! Grad brže izrasta u
urbano naselje nego li što rastu glave. Način mišljenja i
ponašanja ljudi uslovljava da neka sredina postaje provincija.
Zato diskusija u “Svjetlu” neće dati odgovore na sva ta pitanja,
ali će sigurno upozoriti čitatelja koliko smo duboko “zagacali” u
provincijalnu baru… (autor: Nikola Perić)
Pripremio Tihomir Ivka
