Koliko često sam ideš u kazalište? Ima li predstava koje si zapazio i volio bi ih vidjeti u Karlovcu?
– Nažalost, puno manje nego što bih htio. Čak mi je neugodno koliko stvari propuštam, ali posla je toliko da jednostavno fizički ne stignem. Petra i ja odemo na premijere prijateljima kada god stignemo, ali u zadnje vrijeme se zaista svelo gotovo isključivo na to. No, svakako da ima predstava koje bih volio vidjeti u Zorin domu, prvo na što sam pomislio je Gavellin “Kolovoz u okrugu Osage”.
Posljednjih godina ste prošli zaista cijeli svijet sa svojim predstavama, gdje vas najviše vole? Postoje li sredine u kojima ne prolazite? Ili možda situacije u kojima ste sami onako timski imali loš dan?
– Iskustva su zaista lijepa. Svugdje u Hrvatskoj nam je lijepo, dobro skoro svugdje (smijeh), ali jasno da postoji jedan element dodatnog zadovoljstva kada uspiješ negdje gdje postoji i jezična barijera, drugačija kultura, anoniman si… ali se pokaže da si kroz umjetnost prekoračio sve te barijere. U Kini smo se osjećali kao Beatlesi, odigrali smo “Najbolje prijatelje” na trgu pred 5 tisuća ljudi, čuvala nas je policija.. u Tursku idemo već tri godine, odmah smo kliknuli s tamošnjim organizatorima i publikom i rado nas zovu da se vratimo i mi se rado vraćamo. Potrudimo se i sami oko toga da približimo predstavu domaćoj publici, tako da učimo turski i dijelove predstave odigramo na turskom.
Učite turski? Preko Google Translatea? Možda se zato djeca veselo smiju i stalno vas zovu opet?
– Haha, ne, ne. Preko turskog veleposlanstva, s iskusnim prevoditeljima i “trenerima”, profesionalno to odradimo.
A, gdje vas ne vole?
– U Dugoj Resi! (smijeh) Šalim se, to je zapravo jedan dobar primjer kako broj posjetitelja ne može biti mjerilo, iako se i sami ponekad previše oslanjamo na to. Karlstadt Kunst Cabaret je stvarno svugdje odlično primljen, u Karlovcu smo ga odigrali pred 1.500 ljudi, gdje god smo došli bilo je rasprodano, ponegdje i više izvedbi, i onda dođemo u Dugu Resu i tamo je 20-30 ljudi. Ali to je na kraju ispala jedna od najboljih izvedbi, mi smo bili opušteni, ljudi koji su došli bili angažirani i svidjela im se predstava i imali smo neposredniji kontakt nego u nekoj krcatoj dvorani. Ne mogu reći da nas negdje ne vole, ali često je bila dosta teška atmosfera u Zagrebu, u Histrionskom domu. Do tamošnje publike je teško doprijeti i u više navrata smo zaista jako osjetili tu “težinu”. No, evo, ove godine smo nagrađeni na Gumbekovim danima. Bila je čast da jedan još uvijek ipak mali Zorin dom bude odabran za sudjelovanje uz kazališta iz Zagreba, Beograda, Sarajeva, Splita… a na kraju smo ponijeli kuću i nagradu.
To je bilo s “Rusfajem”, hoćemo li ga i mi u Karlovcu napokon moći ponovno vidjeti?
– Hoćete. Istina, puno ljudi ga nije pogledalo i često nas pitaju za tu predstavu, ali sve ćemo to nadoknaditi 4. srpnja, i to besplatnom predstavom u Šancu!
Uvijek nezahvalno pitanje, imaš li omiljenu predstavu od onih koje si ti režirao?
– Prva i zadnja! Slučajno ili ne, ali “Zlatne rukavice” kao prva ozbiljnija predstava su mi zaista posebno drage i to se ne mijenja. A, trenutno sam baš jako zadovoljan predstavom “Korak po korak”, zasad posljednjom.
Pokretač si i neformalne kazališne skupine Lutalice, u Karlovcu ste oduševljavali publiku na Danima Radićeve, jeste li nastupali još negdje i ima li novih planova za nove predstave?
– Da, Lutalice su jedna neformalna skupina prijatelja, vesele nas takve otvorene forme, a i u početku sam htio podržati Dane Radićeve i maltretirao ljude da mi se pridruže. Radili smo “radijsko emitiranje Vlaka u snijegu”, poetsku večer trash poezije, večer interpretativnog plesa… svaki put je Tijesna ulica bila prepuna, a nama je isto bilo super.
Onda spremate nešto i za ovu godinu?
– Naravno!
Što?
– Neću ti reć!
Dobro, rez na glazbu. Opaki jahači vatrenih riffova iz pakla (u dolini zmajeva ljutih… i ide stvarno ime benda tako i ide, duže od broja Pi). Bili ste i na INmusicu, ali u zadnje vrijeme slabo čujemo za vas, jeste se umirovili ili možda spremate nove materijale?
– Srećom, ovo drugo. Spremamo svoj prvi dugosvirajući album, proces se bliži kraju, uskoro će i prvi spot za stvar “Pusti me da sanjam”, kao i potraga za izdavačkom kućom. Nismo puno svirali u posljednje vrijeme, što zbog obaveza, a što zbog rada na novim stvarima i snimanju. U Karlovcu za jesen ili kraj godine planiramo treće izdanje Rocka z mudima pa ako ne prije vidimo se tada! Bend je, inače, i dalje u istoj postavi – Goran Glavač, Marino Mihelić i ja. Stvari na albumu su nešto mekše i melodičnije…
Znači niste više Opaki jahači vatrenih riffova iz pakla, nego samo Obični jahači uobičajenih riffova na akustičnoj gitari?
– Haha ma ne, nismo toliko mekši!
Za kraj da se još malo vratimo na kazalište, jesi li čuo da skupina neodgovornih pojedinaca na čelu s Leom Stakovićem na Sceni ima dramsku grupu Kiks? Kako se riješiti konkurencije?
– Imamo svoje metode! Šalu na stranu, jako mi je drago zbog toga i nadam se da su namjere i ambicije i ozbiljnije i veće od samog tečaja. Zorin dom je napravio puno u proteklih nekoliko godina, sada to treba nadopuniti jednom alternativnom kazališnom skupinom, kao što je bio Kazališni Kotao, Dno… Ako išta mogu pomoći, rado ću to učiniti.
Hoćemo li kroz koju godinu na “daskama koje život i znače” gledati i Koranu?
– Korana voli kazalište i zbog toga smo Petra i ja sretni. Odličan je gledatelj, jako dobro zapaža, komentira čak i neke sitne greške, a ako se netko u publici oglasi odmah se okreće i ušutkava ga. I nama doma priprema svoje predstave, a hoće li se zaista odlučiti baviti glumom to ćemo vidjeti…
Nećeš je gurati u to, niti je spriječavati…
– Sigurno je neću gurati, a o ovom drugom bi se dalo razmisliti (smijeh).
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal