Otkad je pape Franje i njegovih misli kako ova neoliberalistička
ekonomija ubija i kako Crkva mora biti siromašna za siromašne,
čini se da Katolička crkva nikad nije bila bliže staroj misli da
je kršćanska poruka po svojoj vokaciji mnogo bliža socijalizmu
negoli kapitalizmu. Dakako, ne mislimo tu na crne diktature
Staljinovog tipa, već na neopresivnim društva gdje političku
opresiju “uspješno” nadomještava ideja profita prije svega.
Katolička crkva u Hrvata ima iskustvo egzistencije u političkom
jednoumlju, teške dane nakon 2. svjetskog rata kada je dio klera
koji je simpatizirao ili bio otvoreno na kvislinškoj strani,
šikaniran i proganjan, dok je s druge strane malobrojni kler koji
je pomagao ispravnu stranu u ratu pušten na miru, pa i honoriran
na razne načine. Crkva nije bila prohibirana, prije je bila
ignorirana i puštena da daleko od javnog utjecaja brine za svoju
pastvu. Ljubavi između socijalizma i Crkve u Hrvata nije bilo,
ali postoje primjeri nužne suradnje. Karlovački primjer Crkve Sv.
Josipa na Dubovcu i dozvoli za gradnju koju je velečasnom
Radanoviću dao tadašnji komunistički moćnik Josip Boljkovac je
općepoznat, iako postoje različita razmišljanja o motivu. Postoje
priče da je Boljkovac dao s figom u džepu računajući da na
močvarnoj parceli pored katoličkog groblja nikad neće uspjeti
postaviti temelje.
“Figa u džepu” zapravo je dobar izraz da opišu odnos Crkve i
vlasti kroz desetljeća socijalizma kad se nisu otvoreno napadali,
nego uzajamno potiho prezirali u hladnoj kohabitaciji. Tek tu i
tamo taj bi prijezir dobio svoju javnu manifestaciju, čemu
svjedoči zanimljiv lokalni slučaj kad je socijalistička država
uložila proračunske milijune u obnovu franjevačkog samostana u
Karlovcu. Iako je jasno da to nije bila pomoć Crkvi već ulaganje
novca u spomeničku baštinu, vlast se ipak našla uvrijeđenom što
joj s oltara nisu odane zasluge. Danas se to više ne bi moglo
dogoditi; kakav sekularizam, kakvi bakrači, Crkva i vlasti se
otvoreno vole. Sve dok vlast financira bez pitanja, a kler s
oltara (osobito pred izbore) uslugu vraća.
“Kulturno-historijske vrijednosti – briga svih”,
Karlovački tjednik, 26. rujna 1980.
Kada je prije nešto više od mjesec dana u “Vjesniku” i “Večernjem
listu” iz pera karlovačkih dopisnika prvi put javno i
argumentirano upozoreno na propuste oko obnove franjevačkog
samostana i crkve Sv. Trojstva, što se sstvaruje u okviru
revitalizacije stare jezgre Karlovca, bilo je zaista teško
očekivati da će ovo vrijedno upozorenje izazvati polemiku s
gvardijanom franjevačkog samostana u Karlovcu. Jednostavno zbog
toga što je dobronamjerno upozoreno da su odgovorni u samostanu
radeći na svoju ruku restauratorske radove mimo zahtjeva
stručnjaka Konzervativnog zavoda iz Zagreba TRAJNO oštetili i
ugrozili neke detalje neprocjenjive vrijednosti na ovom objektu
koji se zbog svoje arhitektonske vrijednosti svrstava u red
spomenika nulte kategorije. Ovi napisi ni po čemu nisu odudarali
od sličnih u kojima novine upozoravaju na propuste, s ciljem da
se oni otklone ili ne ponove, dozvoljavajući da i crkveni ljudi
kao i ostali imaju pravo na grešku, ali i obavezu da grešku
isprave. Odgovorni u samostanu, sudeći po novinskoj polemici,
izgleda greške prešutno priznaju, ali se s njima javno ne mire i
u nastupima, ovog puta, pred vjernicima i dalje ostaju uporni u
svojoj tvrdoglavosti. Služeći se neistinama pred vjernicima se
otišlo i korak dalje. Tako se, na primjer 14. rujna pojavljuje
“Nedjeljno glasilo župe” u kojem pod naslovom “Treba li (uvijek)
vjerovati novinarima”, gvardijan franjevačkog samostana kad je
već izgubio argumente za polemiku u novinama nastoji vjernicima
objasniti “svoje argumente”. Dosljedan sebi i u ovom napisu
gvardijan zaobilazi propuste koji su načinjeni prilikom
restauracije samostana, i ne navodi iznos sredstava koje je
odvojio udruženi rad da bi se obnovio i sačuvao ovaj
kulturno-historijski spomenik. Staviše, on iznosi sumnje u
istinitost brojaka koje su objavljene u “Vjesniku” i “Večernjem
listu” i u činjenicu u koju zaista ne treba sumnjati da je u ovaj
zahvat društvena zajednica utrošila oko 200 starih milijuna
dinara. Dala ih je da bi se sačuvao spomenik kulture, a ne da se
financiraju propusti u čiju istinitost, da su zaista učinjeni,
također ne treba sumnjati. Gvardijan učešće zajednice u
financiranju rekonstrukcije ovog spomenika obrazlaže na slijedeći
način: “Brojke koje se više puta spominju nisu uvijek realne,
dapače su vrlo rastezljive”. Gvardijan u župnom glasilu dalje
kaže: “Vjernici i dobronamjerni građani, s velikom ljubavlju i
zanimanjem prate čitav tijek obnove crkve i samostana, ali i
žele, s punim pravom znati u što su potrošeni njihovi teškom
mukom zarađeni i za obnovu crkve i samostana darivani novci”.
Dakle gvardijan ne spominje novac (200 starih milijuna) društvene
zajednice već samo darovan novac “vjernika i dobronamjernih
građana”. On suosjeća s njima jer su ti novci “teškom mukom
zarađeni” kao da su novci društvene zajednice pali s neba. Usput
da spomenemo, ne bi bilo suvišno da “vjernici i dobronamjerni
građani” saznaju kolika su njihova ukupna sredstva sakupljena za
ovu namjenu i kako su i zašto utrošena. Pretpostavlja se da su
ona neusporedivo manja od 200 milijuna starih dinara kolike je
dala zajednica, pa ako zbog ničeg drugog onda bi učešće zajednice
u financiranju ovog objekta zbog toga trebalo makar spomenuti.
Prema pisanju glasila župe ispada da su jedino “vjernici i
dobronamjerni građani” financirali obnovu samostana i crkve. To
nije točno i time ovo obrazloženje naravno nije prihvatljivo,
jednako toliko koliko valja pozdraviti doprinos “vjernika i
dobronamjernih građana” koji su se svojim doprinosom uključili u
ovaj restauratorski zahvat.
Dobiva se dojam da su za gvardijana sada svi ovi podaci sporedni.
Pisanjem u župnom glasilu on cijelom “nesporazumu” želi dali novu
dimenziju služeći se oprobanim i lako prepoznatljivim metodama.
Sebe, dio vjernika i dobronamjernih građana on želi proglasiti
mučenicima koje, eto, novine na pravdi boga nemilosrdno šibaju
sve zbog tamo nekih bezveznih sitnica. U konkretnom slučaju to bi
trebalo značiti da je pitanje obnove crkve i samostana u
isključivoj nadležnosti crkve, i što tu tko ima da se miješa.
Franjevački samostan i crkva Sv. Trojstvo, to valja imati na umu,
zbog svoje kulturno-historijske vrijednosti nema samo
konfesionalna obilježja i stoga je sasvim logično da o njemu mora
voditi računa i društvena zajednica što ona u ostalom čini. To
valja priznati i ne treba gajiti nevjericu prema novinarima ako
su i oni na svoj skroman način tome doprinijeli. Ako se ne mogu i
ne žele vidjeti te činjenice onda nipošto ne stoji tvrdnja da
novinarima ne treba vjerovati. Vjerovati ne treba popovima, ne
makar ovakvim kakav je gvardijan franjevačkog samostana.
Pripremio Tihomir Ivka
