Jedan od najvećih strahova građana u priči o
mogućem uvođenju eura u Hrvatskoj jest
taj da će tada doći do značajnog povećanja cijena.
Tomislav Globan, asistent na Ekonomskom
fakultetu u Zagrebu i voditelj MarcoHuba i Ekonomskog semafora,
tvrdi kako je taj strah bio uobičajen i kod građana u drugim
državama koje su prihvatile euro, ali ističe i kako se tom
prilikom javlja problem “percipiranja inflacije”, piše Novac.
“Na nastavi iz makroekonomije EU, kada dođemo do dijela koji se
bavi troškovima i koristima uvođenja eura, uvijek se veselim
jednom sjajnom grafikonu Aucremannea i suradnika.
Grafikon pokazuje kretanje percipirane inflacije, odnosno onoga
što ljudi misle da se događa s inflacijom, i stvarne inflacije
prije uvođenja eura i poslije toga. Zanimljive su dvije stvari. U
vremenu prije uvođenja eura ljudi iznimno dobro pogađaju što se
događa s inflacijom, što pokazuju i linije na grafikonu koje
predstavljaju realnu i percipiranu inflaciju. Drugim riječima,
stanovništvo u prosjeku ima vrlo dobar njuh za to kako se stvarno
kreću cijene”, kaže Globan.
No, dodaje, kada se jednom uvede euro, “dolazi do nevjerojatnog
raskoraka između onoga što ljudi misle da se događa i onoga što
se stvarno događa s inflacijom”.
“Ljudi misle da je inflacija osjetno ubrzala (u Grčkoj su ljudi
nedugo nakon uvođenja eura mislili da je inflacija oko 14
posto!), a stvarnost i službene statistike ih demantiraju. I to
se događa u apsolutno svim zemljama. Ono što je još zanimljivije
jest da taj raskorak između percepcije i stvarnosti uglavnom ne
jenjava, nego ostaje i godinama nakon što je uveden euro. Često
dolazi i do otvorenih napada na statističke urede da su im metode
pogrešne jer službeni podaci pokazuju znatno manju inflaciju od
one koju ljudi ‘vide’”, navodi Globan.
Više je znanstvenih radova, naglašava, napravljeno na tu temu
kako bi se istražilo je li uistinu metodologija pogrešna pa
netočno “hvata” stvarno stanje.
“Odgovor je – ne. Metodologija je sasvim u redu. Uzrok takve
drastične razlike između percipirane i stvarne inflacije jest
najvjerojatnije u tome što trgovci uistinu zaokružuju cijene
svojih proizvoda naviše jednom kada se uvede euro. Na primjer,
kava u kafiću koja je u kunskoj protuvrijednosti prije uvođenja
eura koštala 1,65 eura, mogla bi uistinu nakon uvođenja eura
koštati dva eura. To je poskupljenje od dramatičnih 21 posto!
Ljudi piju kavu svakodnevno, i to je ono što ih kontinuirano
podsjeća na poskupljenje pa pritom internaliziraju stav da je sve
drastično poskupjelo. No, udio takvih dobara poput kave, novina i
sličnih roba i usluga u potrošačkoj košarici je izuzetno malen,
dok dobra i usluge poput stanovanja, režija i goriva, koji čine
glavninu mjesečnih troškova, gotovo uopće ne reagiraju ili
reagiraju u vrlo malom postotku. Zato službena inflacija nakon
uvođenja eura raste vrlo malo, tek oko 0,5
posto”, objašnjava Globan.
On navodi i drugi potencijalni razlog takve razlike između
realne i percipirane inflacije.
“Moguće je da je razlog i to što ljudi čak i godinama nakon
uvođenja eura i dalje u svojoj glavi konvertiraju cijene u domaću
valutu (lira, franak, marka itd.) kako bi formirali stav je li
nešto skupo ili povoljno. Pri tom ‘konvertiranju pješice’
zaokružuju u svojoj glavi tečaj na neki cijeli broj kako bi si
olakšali množenje, što dovodi do nezanemarivih pogrešaka u
izračunu”, zaključuje Globan, piše Novac.