Kad spominješ marljivi rad i ekipu koja je obožavala ples, sjećam se da je posljednja kulturna vijest iz Karlovačkog tjednika pred početak rata bila upravo Studio 23 – u “babljem ljetu” vježbate na pločama na Korani, iako je rat već na vratima.
– Da, sjećam se te fotografije, naravno i tih treninga. Voljeli smo tada izaći van kada je god to vrijeme dozvoljavalo, puno je treninga odrađeno na Korani. Tako je bilo i pred rat, dok se još smjelo i moglo. Ali, i u ratu nismo prestajali s radom, iako sam u jednom trenutku to i sama željela. Tada smo bili u dvoranici Dječjeg vrtića Grabrik i u najtežim trenucima htjela sam prekinuti s treninzima, jer su napadi na grad bili česti i jednostavno nije bilo načina da garantiramo sigurnost djeci. No, jako sam se iznenadila reakcijom ne samo djece, nego i roditelja. Jednoglasno su rekli da sve shvaćaju, da su njihove brige još i veće, ali da djeci ples jako puno znači, da im je jedini bijeg iz ružne svakodnevice i praktički su me molili da ne prekidamo s radom.
Rat i iskustva iz tog perioda vjerojatno se podosta očituju u koreografiji “Sin rijeka”, koja je postigla ogroman uspjeh i izvan granica Hrvatske?
– Naš nastup u Češkoj je sigurno nešto nezaboravno. Bila su to takva vremena, neposredno nakon rata, svi smo bili emotivni i iz toga je proizašla i ta koreografija, ali ono što smo doživjeli tamo je zaista bilo nezaboravno. Ljudi u publici su plakali, pljesak je trajao sigurno barem 15 minuta, iako je program trebao ići dalje. To je jedno zaista duboko emotivno iskustvo i danas, evo već 23 godine nakon te predstave, kad god se sretnem s nekim iz te ekipe neizostavno je da netko od nas kaže “a jel se sjećaš onog…”. Zaista lijepo sjećanje.
To ti je najdraža koreografija pretpostavljam?
– Da. Ali dodala bih i “Crvene cipele”, one su mi posebno drage ovako, na osobnoj razini.
Što bi još izdvojila kao veće uspjehe u ovih 30 godina Studija 23?
– To je teško reći. Nagrada je bilo, i domaćih i stranih, odličnih gostovanja u Poljskoj, Češkoj, Austriji, ali po meni je uspjeh nešto drugo. Uspjeh je vidjeti da su praktički svi današnji voditelji plesnih skupina u gradu prve korake napravili u Studiju 23. Uspjeh je kada mi nekadašnji plesači dovedu svoju djecu na trening. Jasno, i moja su se razmišljanja mijenjala kroz godine. Bila sam među osnivačima Hrvatskog showdance saveza koji je pokrenuo niz natjecanja, kako bi djeca mogla što više nastupati i putovati u druge gradove, danas se bojim da hiperinflacija natjecanja donekle oduzima umjetničku vrijednost plesu. Mislim da je potrebno više istraživanja, povezivanja plesa s drugim umjetnostima, natjecanja imaju svoju draž, ali kratkoročna su vrijednost.
Uspjeh imaš i na privatnom planu, kćer Kasija je, naime, zaista daleko dogurala na plesnoj sceni?
– Jasno da sam na to ponosna i presretna. Kasija je angažirana u Landestheatre u Linzu, u plesnom ansamblu u koji se dolazi samo na poziv. Ovih dana upisala je magisterij, ima svoj put, svoja istraživanja, svoje poglede na ples, od mene ima svu podršku, ali ne sumnjam da će i sama naći svoj put.
Koliko se karlovačka scena promijenila kroz ovih 30 godina?
– Svakako da se promijenila. Uz Baletni studio koji jest neka kontinuirana vrijednost, ali je ipak institucionalna organizacija, sve je više drugih plesnih grupa i studija, neki se gase, neki su uspjeli preživjeti, neki rade mirnije, neki su u naponu snage…
Kakva je međusobna suradnja?
– Mislim da je u redu. S Melitom i F.R.E.E.D.A.N.C.E. studijem rado surađujem kada god je prilika. Njen Karlovac Dance Festival je izuzetna vrijednost za grad. Plesni klub st.ART se, pak, na neki način izravno odvojio od Studija 23, jednostavno smo imali drugačija razmišljanja. Svatko ima pravo odabrati svoj put, po meni, kao što sam rekla, prevelika orijentacija na natjecanja dugoročno nije dobra, ali isto tako nema sumnje da je Sanja Tek izvrsna koreografkinja i da odlično radi to što je odabrala.
Za kraj, što bi poželjela Studiju 23 za narednih 30 godina? Ili, bolje, u skorijoj budućnosti?
– Čudno je da se tu miješaju neki kontradiktorni osjećaji. Osobno sam smirenija nego ikad, lijepo mi je, uživam u onom što radim, mirna sam i sretna. S druge strane, potrebe su danas puno veće i sve je, cijelo društvo, koncipirano na neki drugi način. S jedne strane kada danas netko osnuje udrugu, ne samo u plesu, nego u bilo kojem području, pa odmah očekuje da su mu svi dužni financijski pomagati, Grad, Županija, ovi, oni… bude mi malo i smiješno i sjetim se da mi prvih 10 godina nismo dobili ni lipe. Snalazili smo se kako smo znali i umjeli, seljakali iz prostora u prostor i opet radili i uživali u plesu. Opet, danas je sve nekako zahtjevnije. Zadovoljna sam trenutnim prostorom u Haulikovoj, ali i sama mislim da bi Studio 23 trebao dobiti konkretniju podršku kako bi opstao i radio jednako kvalitetno. Ne trebaju nam nikakve ekstravagancije, ali činjenica je da smo u početku bez lipe potpore radili dobro, a da je danas vrijeme takvo da 10-ak tisuća kuna ne znači ništa. No, to su dublji problemi i dublja pitanja, ja osobno sam sretna i zadovoljna kada dođem na trening, pogotovo s najmlađima, s njima je uvijek najljepše raditi.
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr