Karlovčane možete kinjiti s preskupim centralnim grijanjem,
demotivirati mlade bezobraznim fingiranim natječajima za
namještenja u javnoj službi gdje na kraju posao u pravilu uzimaju
najpodobniji, prodavati im maglu u mnogo životno važnih stvari i
Karlovčani će nastaviti šutjeti kao da ih politika i vođenje
grada apsolutno ne zanimaju. Ali, dirnite im u prirodu i
samorazumljive gradske datosti, dočekat će vas neočekivani otpor.
Sjetimo se samo slučaja obnove kanalizacije u Nazorovoj kad je
(HDZ-ova) struka rekla da platane ne mogu preživjeti taj zahvat
pa su se građani organizirali u noćne straže da ljudi s motorkama
iz Zelenila ne posijeku stoljetno drveće. Pritisak se isplatio,
Nazorova je obnovljena i dakako, desetak godina kasnije stare
platane su i dalje žive.
Sličan je slučaj i s najavom gradnje zida na Korani na mjestu
gdje bi se trebao graditi hotel i gdje su i politika i građani
bili spremni na kompromis s privatnim ulagačem, svjesni da je
veliki hotel Karlovcu nasušna potreba. Ako je prije rata na tom
mjestu grad imao veliki hotel koji je naknadno i nadograđivan,
ako je bio među najprofitabilnijima i najpopunjenijima na
kontinentu, dileme nema i nije je bilo. Karlovcu treba veliki
hotel koji je ugrađen u ugovor s investitorom, koji je zacrtan u
GUP-u. Ali, Karlovcu na Korani ne treba još jedan kafić na
Korani, ni park s plastičnim životinjama, a kamoli zid koji bi s
ogradom na njemu dosezao četiri metra. Danas je očito, gradski su
politički moćnici ušli u tu priču s figom u džepu, imajući više
na umu uski interes investitora, negoli javni interes kojeg su
dužni braniti. Bilo je “ako prođe, prođe”. E pa, očito je zid
bila prevelika politička fekalija Karlovčanima za progutati pa su
digli glas i mašili se potpisivanja peticije što gradska vlast
ipak ne može ignorirati. Valjda će se napokon, pa makar i
nevoljko, držati ugovora s investitorom i odredbi GUP-a. Od
vlasti se zapravo ne očekuje ništa više ni ništa manje.
U vrijeme kad se nije moralo tumačiti što znači privatno
vlasništvo na mjestu od posebnog javnog interesa, Hotel Korana je
bio društveno vlasništvo, dakle svih Karlovčana. Dakako, to je
bila samo floskula na papiru, znalo se što se smije i tko smije.
Prebiranjem po stranicama starog Karlovačkog tjednika nalazimo
jedan takav slučaj opisan latinskom izrekom “što je dopušteno
Jupiteru, nije dopušteno volu”.
“Gost je gost!”, Karlovački tjednik, 24. svibnja
1979.
Dobar ugostitelj kaže – gost je ipak, ili uvijek, gost! Otud je,
vjerojatno, nastala i krilatica – svaki gost je dobar i uvijek je
u pravu. No, sudeći prema ponašanju karlovačkih ugostitelja to
nije tako!
Između ostalih brojnih primjera, je i taj da u novom hotelu
“Korana” samo dio gostiju može koristiti salu i stol za bilijar.
Naime, upotreba bilijara dozvoljena je samo gostima koji spavaju
u hotelu. To praktično znači, bez obzira da li ste iz Karlovca
ili ne nakon cjelodnevnog korištenja ostalih usluga u hotelu
“Korana” ne možete, recimo, predvečer ući u salu za bilijar.
Objašnjenje je kratko i nerazumljivo; bilijar mogu koristiti samo
gosti hotela! Gost je gost, novom hotelu “Korana”. Jer kako
drugačije protumačiti činjenicu da se gosti dijele na one koji
stanuju spavaju u ovom objektu i oni koji koriste sve ostale
usluge. Nije u pitanju vrijednost potrošnog novca za usluge,
bitno je da bilijar u “Korani” možete koristiti samo ako uzmete i
sobu, može i jednokrevetna. Simpatične radnice na recepciji
nijemo sliježu ramenima kad ih upitate zašto je zabranjena
upotreba bilijara. Odgovaraju da im je tako naređeno, a ponekad
da stol nije ispravan!?
Odgovorni takva pravla tumače time da im neki gosti – Karlovčani,
oštećuju hotelski inventar, da im nestaju kugle…
U isto vrijeme hotelsku kuglanu gotovo isključivo koriste gosti,
kojima nije potreban krevet u hotelu! Razlog je jasan – za
upotrebu kuglane treba platiti masnu cijenu, neki kažu jednu od
najviših u našoj zemlji. Kad prođete pored sale za bilijar,
gotovo uvijek prazne, ostaje vam pitanje – dali je svaki gost
-ipak i uvijek gost?
Pripremio Tihomir Ivka
