Roditelji više od pet stotina djece nisu mogli vjerovati kad su
dobili dopis Ministarstva
obrazovanja u kojem piše da njihovo dijete više
nema pravo na asistenta. A u većini ovih slučajeva riječ je o
djeci s poteškoćama koja sama nikako ne mogu pratiti nastavu te
koja su kakav – takav napredak u školi ostvarivala samo zato što
su imala pomoć.
I maleni Gabrijel će u novu školsku godinu, kako stvari sada
stoje – krenuti bez pomoćnice u nastavi. Majci Adriani to su
rekli krajem srpnja.
“Nazvala me defektologinja iz škole koja mi je rekla da je Gabiju
odbijen asistent. To je inače uobičajena procedura. Po završetku
svake školske godine, nanovo se šalje papirologija u
Ministarstvo, oni to nanovo odobravaju, no ove godine to nije bio
slučaj”, govori Adriana Acketa, Gabrijelova
majka.
“Taj dan mi se nanovo srušio cijeli svijet jer ispada da sve ono
za što smo se borilli – nanovo pada u vodu. I našla sam se opet
pred zidom koji ne možeš niti preskočiti niti zabići, a rješenje
se ne nazire”, govori Adriana.
Gabrijel ima nekoliko dijagnoza
Gabrijel je 12-godišnji dječak koji kreće u 5. razred. Ima
nekoliko dijagnoza.
“Nespecificirana epilepsija sa govorno jezičnim poteškoćama. S
time da neuropedijatrica isključuje sada epilepsiju jer od
najnovijih nalaza, po EPI protokolu, imamo dijagnozu kortikalne
displazije tip 2 u temporalnom režnju. To je jedna mala lezijica,
odnosno neaktivni dio mozga s kojim se u biti još ne zna što će
se događati”, govori majka Adriana.
Gabrijel se teško verbalno izražava, teže piše i čita. Neke
stvari, poput količine i brojeva, jednostavno nije
usvojio. Prema mišljenjima stručnjaka on zaostaje u razvoju
dvije godine. Psihosocijalni i emotivni razvoj mu je na
nekoj drugoj, nedefinirajnoj razini.
Vrlo teško vlada svojim emocijama, teško ih izražava i teško se s
njima nosi.
“Ja sam se navikla, u posljednjih 10 godina, na kategorizaciju,
odnosno etiketiranje. Jer onoga časa, čim ti izađeš izvan
određene stavke, po određenoj kategoriji ti si marginaliziran i
nema te. Više ne vrijediš i ne postojiš. Koliko smo mi roditelji
spremni borit se, toliko dijete napreduje”, govori nam majka
Adriana.
Kroz školu iz pomoć asistenta
Gabrijel je stigao do 5. razreda, uz pomoć asistentice.
“Ja konkretno rješenje nisam vidjela, jer je ono došlo na školu.
Defektologinja mi je objasnila da unutra piše da Ministarstvo
smatra da Gabrijelu više nije potreban pomoćnik u nastavi. Bez
ikakvog detaljnog objašnjenja. Zamolili smo reviziju tog
rješenja, međutim još uvijek nismo dobili odgovor”, ispričala nam
je Gabrijelova majka Adriana.
Da je do sada trebao, a od sada više ne treba asistenta.
Tako smatra Ministarstvo, suprotno svim drugima mišljenjima.
“Cijeli stručni tim, od neuropedijatra, preko psihologa,
defektologa, pedagoga, učiteljice, pa i same pomoćnice u nastavi
i mene, smatra da Gabrijel ipak treba asistenta. To su sve ljudi
koji s Gabrijelom rade svakodnevno”, kaže Adriana.
Puno je napredovao
S Gabrijelom je svakodnevno, od prvog dana škole
njegova dosadašnja asistentica Maja
Davidović.
“Gabrijel je dijete koje iziskuje punu pozornost. I ne samo pod
satom, već i pod odmorom sam s njim. Također ima jedna prostorija
gdje mi idemo kada on neke zadatke obavlja u svom tempu i tada ih
rješavamo to bez ometanja druge djece”, kaže Maja koja
s Gabrijelom radi sve, od učenja do pomaganja u komunikaciji
s drugom djecom.
U četiri je godine puno napredovao, objašnjava
Maja. “Mi smo zajedno prošli jako puno toga, od zakrivljenih
crta do ravnih linija, a, b, c sve smo mi to crticama spajali. On
je, što se tiče pisanja stekao samostalnost nakon nekog vremena i
naučio je sam pisati slova, rečenice, pa diktat, sklapat
rečenice”, govori Maja o njegovom razvoju.
Sklapanje rečenica neće biti dovoljno za 5.
razred. “Postoje neki zadaci koje on nije u stanju ili
ih radi pada koncetracije ne može odraditi”, kaže Maja.
Što za dijete s teškoćama u razvoju znači asistent zna i
zastupnik u zagrebačkoj skupštini Renato
Petek. Njegova 12-godišnja kći Ira ima Aspergerov
sindrom.
“Osobno smatram da se djeci koja imaju poteškoća u razvoju treba
pružiti mogućnost da redovno pohađaju nastavu i da se pripreme za
samostalan život jer je to užasno važno, kako na kraju ne bi bili
neki socijalni slučajevi i kako bi mogli samostalno raditi
poslove od kojih će moći živjeti”, kazao je Renato Petek te dodao
kako joj je asistent doslovno značio priliku za
školovanje i normalan život.
“Ona je s asistentom uspjela doći do snage i sigurnosti da
ponovno ide u školu. Imali smo jednu pauzu jer je ona dosegla
plafon svojih mogućnosti nakon što smo dobili asistenta s kojim
se upoznala, jer užano je važno za nekoga s Aspergerom da zna tu
osobu i da osjeća sigurnost i potporu u njoj, ponovno je
krenula u školu i ponovno se druži sa svojim prijateljima”,
govori Renato.
Više od 500 obitelji
Jer ovdje nije problem samo jedne ili dvije obitelji već
je riječ o oko njih 500. Toliko je Ministarstvo
odbijenica poslalo u srpnju. Još 500 ih je bilo u
razmatranju.
“Ne znamo zašto je došlo do takve situacije. Žao nam je što su se
mišljenja stručnih ljudi pobila i što je Ministarstvo znanosti i
obrazovanja pobilo takva rješenja. A sve je došlo do toga da oni
sada imaju neko povjerenstvo i da sami provjeravaju sebe,te će to
povjerenstvo uvesti nove načine i stvari”, kazala nam
je predsjednica Udruge pomoćnika u nastavi Iva
Tadić.
No – kada i kako? Predsjednica udruge pomoćnika u nastavi
objašnjava da nitko još ne zna, usprkos činjenici da škola
počinje za 10 dana.
“Osnovalo se povjerenstvo koje će pregledati i utvrditi rješenja
koja su izdana pred kraj školske godine: da li ona moraju ostati
takva ili će se ostvariti pravo na poomoćnika”, kaže Iva.
Pitali smo i Ministarstvo o kojem je broju riječ. Rekli su da od
545 zahtjeva koje su ponovno pregledavali – asistenta će dobiti
315 učenika, a 188 će u novu školsku godinu sami. Za 43 učenika
čekaju dodatnu dokumentciju, a treba pregledati još 80 novih
zahtjeva. Također, u Ministarstvu smatraju da su dosad u školama
asistente dodjeljivali šakom i kapom. Uključivanje
pomoćnika u nastavi tijekom prethodnih školskih godina ovisilo je
o brojnim čimbenicima i nije nužno podrazumijevalo da je učenik i
imao potrebu za pomoćnikom u nastavi, a time i pravo na
njega. Upitno je pritom, je li pružana potpora ranijih
godina stvarno bila u najboljem interesu učenika.