Alfred Krupa stariji bio je jedan od najosebujnijih karlovačkih likova 20. stoljeća i s obzirom da se ovaj mjesec navršava trideset godina kako ga među Karlovčanima više nema, red je prisjetiti ga se kojom rečenicom. Krupa je, dakako, bio najpoznatiji po slikarskom radu, svojim akvarelima, ali bio je pravi renesansni čovjek, njegova svestranost obilježila je i trajno obogatila grad na četiri rijeke. Bio je likovni pedagog, predavao na više škola, bavio se ilustracijom i grafikom, a izvan struke bio je vrlo uspješan kao boksački trener, trenirao je tri prvaka Hrvatske u poslijeratnom dobu kad je boks bio vrlo popularan u Karlovcu.
Ono što je možda malo manje poznato, a intrigantno, Krupin je izumiteljski rad. Kako se u njegovim biografijama može pročitati, zbog nerazumijevanja tadašnjeg sistema njegovi izumiteljski dosezi nisu imali nekog odjeka i nisu završavali zaštićenim patentima. Da jesu, Krupa i njegovi nasljednici danas možda bi bili iznimno bogati ljudi. Naime, osim broda sa staklenim dnom i skijama za hodanje po vodi, Krupa je napravio i kofer s kotačima 1954. godine, punih 16 godina negoli se toga u Americi dosjetio Bernard Sadow, a onda dvije godine kasnije, 1972. taj izum i patentirao, što mu je poslije, dakako donijelo ogromno bogatstvo na račun autorskih prava.
Kada američki novinari danas pišu o tome, s nemalo ironije kažu kako su ljudi prije hodali po Mjesecu negoli imali kofere s kotačićima. Gledajući iz karlovačke perspektive, ta zgodna usporedba baš i ne bi držala vodu. Zanimljivo, postoji i konkretni dokaz da Krupin izum kofera s kotačima nije tek urbana legenda: fotografija samog Krupe kako sredinom 50-ih Domobranskom ulicom vuče kofer na kotačima. Šteta što nije bio uporniji u patentiranju svojih izuma. Nama Karlovčanima dovoljna su ostavština Krupin rad za lokalnu zajednicu i izvanvremenski akvareli karlovačkih veduta, ali da je imao više sreće s patentiranjem svog kofera s kotačima za Krupu bi danas vjerojatno znao cijeli svijet.
“Ratnik i slikar koji je našao novu domovinu”, Karlovački tjednik, 1. listopada 1971.
Malo tko zna da je naš sugrađanin, ratnik i slikar Alfred Krupa, Poljak po srcu od rođenja, a po državljanstvu novi sin naše domovine. Ovih dana ponovno ga srećemo u Zorin domu gdje je prikazao svoja nova umjetnička djela, istraživanja i nove putove. A njegov životni put ratnika i umjetnika započeo je još 1937. u Krakovu gdje je završio likovnu Akademiju, zatim bio redovni vojnik poljske vojske, da bi ga početak rata proveo kroz strahote porobljene “stare” domovine; da bi se nakon njemačkog zarobljeništva i ratnih peripetija obreo pod prisilom u vojnoj jedinici stranaca Poljaka, Čeha i Francuza koji su dovedeni u naša zemlju. Bježalo se iz te jedinice, ali Nijemci sa nemilosrdno ubijali. Krupina prilika ukazala se u Donjem Lapcu gdje je prešao u partizanske redove 1942. godine i tada započinje njegova nova životna epoha, ispunjena u početku borbom za oslobođenje s drugovima čiji jezik je tek morao učiti…
“Od 1943. godine”, priča nam sada Krupa, “borio sam se kao artiljerac u brigadi “Vlado Ćetković”. Trenutke između borbi ispunjavao sam crtanjem prizora bitaka i portreta svojih drugova partizana. Slikalo se tada na bilo-kakvom papiru, na “škarniclu” ali i to je bilo veliko zadovoljstvo. Već 1944. godine s grupom ratnika slikara, Pricom, Šimagom, Detonijem, Murtićem i drugima izlažem u Topuskom. Izložio sam dva rada, sjećam se jedna je bila kompozicija iz borbe a drugi “Haubica u pokretu”.
Postoje li sačuvani Vaši radovi iz tog vremena?
– Da, ali su završili u Muzeju revolucije Beograda i u Zagrebu. Mislim da tu ima oko 40 radova, uglavnom crteža. Sebi sam sačuvao nekoliko manjih skica i kao suvenir iz borbe jedan drveni češalj. Kada je došlo oslobođenje, kako ste ostali u Jugoslaviji?
– Nakon oslobođenja tražili su se kadrovi za škole. Kako sam bio jedan od rijetkih profesora, a istovremeno sam se i oženio, dobio sam mjesto u školi na Krku, a već 1947. dolazim u Karlovac. Teško je reći što me privuklo da ostanem ovdje i postanem državljanin ove zemlje. Mislim da je za to zaslužna njezina izuzetna ljepota, prisnost ljudi što je mene kao umjetnika uvijek oduševljavalo. U Karlovcu sam radio punih 26 godina, odnedavna sam u mirovini, a u Poljskoj poslije rata nisam nikada bio. Roditelji su mi poginuli, a znam samo za jednog brata. Možda se jednog dana vratim tamo kao turist jer srce ipak vuče da vidim rodno Mikolovo.
Vaš umjetnički rad u novoj domovini je bio vrlo bogat?
– Mislim da sam likovno istupao četrdesetak puta. Član sam ULUH-a još od 1952. godine kada je bio vrlo strog kriterij, zatim sam član ULUJ-a, a od 1963. postajem i članom Međunarodnog udruženja likovnih umjetnika. Eto, došlo je vrijeme moje mirovine, to će ml doći kao relaksacija da slikam i radim kadgod zaželim i da nastavim sa svojim umjetničkim istraživanjima koja moraju biti preokupacija svakog umjetnika.
Pripremio Tihomir Ivka