Kad u nešto danas niste sigurni, pitajte Google, sigurno ćete
biti bliži odgovoru. Tako je bilo i s nedoumicom je li epitet
Karlovca kao grada parkova posebnost u okvirima Hrvatske, ili si
tako za svoje interne potrebe tepaju i neki drugi gradovi.
Ukucavanje pojma “grad parkova” u sveznajuću tražilicu nije
ostavljalo prostora nedoumici, Karlovac je jedini grad u
Hrvatskoj koji se naziva i kojeg nazivaju gradom parkova.
Tu znamenitost imamo djelomično zbog povijesne uvjetovanosti kao
grad s vojnom svrhom ranog novog vijeka koji je u jednom trenutku
izgubio vojnu svrhu pa su mu ostali zeleni šančevi i bastioni
pogodni za hortikulturno uređenje. Drugi je, i važniji, razlog
što je Karlovac u jednom trenutku imao naprednu, da ne kažemo
dokonu, inteligenciju s luksuzom da se brine o lijepim stvarima u
gradu. Tako je 1886. osnovano Društvo za poljepšanje Karlovca
čije je ime ujedno bilo i program društva. Bogati članovi i
mecene naručivali su tada egzotične sadnice za parkove i perivoje
u Trstu i Beču, podizali botaničke vrtove (1896. je nastao
današnji Vrbanićev perivoj), i korak po korak postavili temelje
da Karlovac s vremenom stekne epitet “grada parkova”. Misiju
Društva za poljepšavanje do dana današnjeg nastavila je gradska
tvrtka “Zelenilo” i parkove koje smo naslijedili od naših
pametnih predaka održava po visokim standardima brige i
urednosti.
Mir karlovačkih parkova nadopunjuje životinjski svijet, ali
nažalost nije tako očit kao što to znamo viđati po europskim i
američkim gradovima i parkovima gdje skakuću gomile vjeverica,
zečeva i sličnih životinjica naučenih na blizinu ljudi. Zašto je
tome tako, to je već pitanje za biologe, a možda i sociologe. Da
je bilo vremena kad naši lijepi parkovi nisu bili tako pusti kao
danas, podsjećaju nas stranice starih novina i foto-arhiva Dinka
Neskusila na web stranici Kafotka koja također polako postaje
karlovačka znamenitost. Uglavnom, da, karlovački parkovi bi
nesumnjivo dobili novu dimenziju da ima paunova u njima. Google
kaže da je ta azijska životinja prilično osjetljiva i da ako
mladi do tri mjeseca starosti pokisnu, uginu! (https://www.agroportal.hr/peradarstvo/19277).
Osim bioloških izazova, tu su i oni sociološki, činjenica je da
je sve što je lijepo i dovoljno daleko od pogleda, privlači
pažnju vandala. No, vjerujemo da ni vremenski ekstremi ni vandali
nisu nešto s čime se karlovačko “Zelenilo” u držanju paunova u
parkovima uz Koranu ne bi znalo nositi.
“Nestao i tužni Marko”, Karlovački tjednik, 24. lipnja
1971.
Nije tome davno bilo, unatrag dvije godine, na divnoj obali
Korane i lijepim karlovačkim parkovima, punih zelenila i cvijeća,
živjela je porodica pauna. Bilo ih je ukupno pet pari. Od toga
broja do prošle godine ostao je samo jedan par. Negdje u sedmom
mjesecu prošle godine ženka je izvela iz grmlja pet mladih. Oni
su predstavljali atrakciju mnogih gostiju “Plavog neba”. Ali
jednog dana došao je jedan čovjek navodno iz Zvečaja i pokupio
paunicu s pilićima, rekavši da se mladi ne mogu odgojiti u parku,
pa će ih on vratiti kad odrastu. Ali eto prođe godina dana, a ni
njega ni pauna. Još je ostao samo mužjak popularni Marko koji je
bio ljubimac “Plavog neba”. Svaki dan je dolazio iz parka po svoj
obrok hrane.
Zahvaljivao je na taj način što je podigao svoj dugački rep i
raširio ga u polukrug. Njegovo prekrasno šaroliko perje
kristalilo se u svim nijansama na sunčevoj svjetlosti. Okretao se
na mjestu i predstavljao se u svim pozama. Došao je mjesec
svibanj, vrijeme parenja. Uzalud je Marko sa svojim prodornim
krikovima dozivao svoju ljubavnicu, nje nema pa nema. Prošao je
svibanj, a s njim i Marko zauvijek nestao s pozornice. Možda on u
nečijem dvorištu tužno kriči kao i njegova ljubavnica negdje u
Zvečaju za svojom Koranom, ili nečije predsoblje krasi balzamiran
odnosno prepariran.
Kako bilo da bilo s Markom je nestao posljednji paun iz
karlovačkih lijepih parkova. Ne znamo čija je to bila briga, ali
sigurno je nečija bila. Građani Karlovca to mu ne mogu oprostiti.
Pripremio Tihomir Ivka