Preč. Matija Pavlaković: Za rukometnu nadu pred kojom je bila sportska karijera, “netko gore” je imao drugačije planove

Za ovogodišnji Božićni intervju na našem portalu izabrali smo Karlovčanina i Dubovčaka preč. Matiju Pavlakovića, rektora Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu, sina proslavljenog karlovačkog rukometnog golmana Ivana Pavlakovića – Muse.

Preč. Matija Pavlaković je želju iz djetinjstva, kada se igrao da je svećenik, konkretizirao na teološkom studiju na KBF-u u Zagrebu. Bio je prvi svećenik mladomisnik na službi tajnik zagrebačkog nadbiskupa, u povijesti Zagrebačke nadbiskupije. Pastoralno je djelovao u Zaprešiću i Kašini, a trenutno je rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu.

– Mnogi u Karlovcu poznaju me kao mladu rukometnu nadu iz zlatnih godina karlovačkog rukometa, kada je HRK Karlovac žario i palio uz bok Badelu 1862 Zagrebu. Također, budući da sam sin legende karlovačkog rukometa Ivana Pavlakovića, nekad uspješnog rukometnog golmana, a danas trenera, sportska karijera bila je nešto što se od mene očekivalo. Odrastao sam u kvartu koji se zove Dubovac i gdje je sjedište Nacionalnog svetišta svetog Josipa. Za prave Dubovčake postojale su samo dvije opcije kada je sport u pitanju – rukomet ili veslanje. Budući sam kao mali bio bucmast i pretežak za čamac, a obitelj je sugerirala da se baš zbog toga moram baviti nekim sportom ispao je rukomet, jer i tata je bio rukometaš. I zapravo odlazeći s njime na utakmice i na treninge, zaljubio sam se u rukomet. Tu je i genetika odigrala svoje no, moram reći da sam se u golmane zaljubio gledajući Svjetsko nogometno prvenstvo u Italiji 1990. godine, posebno prateći njemačku reprezentaciju i golmana Bodu Illgnera. U biti sam prvo stao na nogometni gol, jer je tata branio i mali nogomet. Do rukometnog gola sam kasnije došao, jer je rukomet puno dinamičniji od nogometa. Više je golova i više je akcije za razliku od nogometa. S druge strane, razlog zašto sam postao golman? Rekao sam O.K. bavit ću se sportom, ali ne da mi se trčati. Bio sam član kadetske rukometne reprezentacije Hrvatske, u periodu od 1996. do 1999. godine i, ako bi pitali ‘struku’, da – preda mnom je bila obećavajuća sportska karijera, no Bog je imao sa mnom drugi plan – rekao je preč. Pavlaković.

SVAKI DAN JE NOVI POČETAK

Još kao dijete želio je biti svećenik, no tu je želju pretvorio u stvarnost tek u trećoj godini studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

– Postao sam svećenički kandidat Zagrebačke nadbiskupije, a moja formacija je bila nešto drugačija od uobičajene. Prije svega, moram napomenuti da sam imao dva svjetla lika u svojoj formaciji kao vjernika i čovjeka – svoga dugogodišnjeg župnika mons. Marijana Radanovića, graditelja i čuvara Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu-Dubovcu te preč. Miju Pavlakovića, strica moga oca – ljude koji su izgradili moje rodoljublje, domoljublje i čovjekoljublje. Uz svoju obitelj i baku Anu koja je izmolila moje duhovno zvanje, oni su i ‘glavni krivci’ moga svećeništva. Dakle, s tim usađenim vrlinama krenuo sam put bogoslovija u Zagrebu i Rimu. Formacija je bila zahtjevna na svim razinama u obje bogoslovije, no kada čovjek nešto voli i želi, tada mu ništa ne predstavlja problem. Posebno sam zahvalan ocima isusovcima što su me izgradili kroz odgoj u odgovornosti te što sam preko njih upoznao ignacijevsku duhovnost koja me i danas prati na mom svećeničkom putu. Naravno da je bilo i promišljanja o zahtjevnosti poziva općenito, a ta promišljanja traju i danas. Svaki dan je novi početak, nova odluka za Gospodina i novo predanje Njemu. Bog svojih ne ostavlja…

U životu svećenika dan svećeničkog ređenja je nešto posebno? -Taj dan ostaje duboko utkan u srce svakoga od nas kao stožerni moment jednog novog početka. Sveti papa Ivan Pavao II. dobro je rekao da je taj moment “dar i otajstvo” tj. riječi manjkaju kada bi se emocije koje ređenik tada osjeća mogle opisati. Trenutak koji posebno pamtim je obred polaganja ruku na glavu ređenika i onaj doticaj dlanova na moju glavu sada pokojnog mi strica, koji je bio nekako duži od ostale subraće koja su, nakon nadbiskupa, to isto učinila. U tom trenutku kao da sam osjetio njegovu molitvu gdje on, vidjevši svoga nasljednika iz obitelji, tiho zahvaljuje ‘Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru u miru…’ Nedugo zatim je i preminuo.

MLADA MISA BILA PRVA TAKVA NAKON 35 GODINA

Za vas i vašu rodnu župu Dubovac proslava mlade mise bio je poseban događaj? – Moja je Mlada misa bila prva takva nakon 35 godina čekanja. Naime, preč. Josip Antonac, svećenik na službi u Njemačkoj bio je posljednji mladomisnik sa Dubovca i vjernici su s radošću pratili moju formaciju te pripremu za svećeništvo i zajednički smo je radosno proslavili. Bilo je više od 2000 ljudi uz 30-ak svećenika na toj sv. Misi – tadašnji gradonačelnik grada Karlovca, mnogo osoba iz javnog, kulturnog i sportskog života Grada, uz moju obitelj i rodbinu pristiglu iz Amerike i Italije. Svakako, poseban doživljaj kojeg se rado sjetim svaki puta kada navratim u Svetište u Karlovcu.

Prva služba bila vam je služba tajnika zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića? – S ponosom ističem da sam bio prvi tajnik mladomisnik u povijesti naše nadbiskupije. Nisam siguran da je prije mene netko imao tu čast i privilegiju. Nakon mene to je bio vlč. Faltak i još neki drugi kolege, no prije mene čini mi se nitko. Ta služba mi je bila velika pomoć u mom kasnijem pastoralnom radu kao i osobnom rastu i sazrijevanju. Zahvaljujem se ovom prigodom svom Nadbiskupu koji me je puno toga naučio i moje prve nesigurne mladomisničke korake učvrstio za daljnji pastoralni rad i angažman.

Slijedile su zatim službe u pastoralu u Zaprešiću, te u Kašini? – U mom pastoralnom radu kroz četiri godine u Zaprešiću i pet godina u Kašini najljepše uspomene nosim iz susreta s ljudima – djecom, mladima, obiteljima, starima i nemoćnima. Naravno, razlika je u službi u smislu odgovornosti, primjerice župnoga vikara u Zaprešiću ili upravitelja župe u Kašini, ali bez obzira na to, najljepše je donositi Krista onima kojima si poslan kao pastir. Svaka služba ima i posebnih izazova, no bez njih se ne može. Oni su tu kao mogućnost da ih pobijediš i iz njih izađeš bogatiji. Ovom prilikom pozdravljam sve moje negdašnje župljane u Zaprešiću i Kašini i preporučam svoje svećeništvo i sadašnju službu u njihove molitve. Sa mnogima od njih nastavio sam divna prijateljstva!

Kako pripremate svoje propovijedi koje su hvaljene i rado slušane? – Nemam baš neki feedback o slušanosti svojih propovijedi. Nekada su bolje, nekada lošije u smislu da je teško uvijek biti aktualan tj. prevesti Božju riječ u sadašnji trenutak i tko to uspijeva, za mene je dobar propovjednik. Slušao sam mnoge dobre propovijedi i propovjednike tako da ja sigurno ne pripadam toj domeni ‘hvaljenih i rado slušanih’, no ne mogu reći da mi ta činjenica ne godi i laska. Pripremam se na uobičajeni način – molitva, razmatranje teksta, pročitam nekoliko komentara i složim po nadahnuću svoju verziju ‘priče’. Koliko je to uspješno ili nije, ne znam, no uvijek se za propovijed pripremam i nikada bez papira ne izlazim na propovjedaonicu. Mislim da je to vrlo važno – biti pripremljen!

RADIJSKI NOVINAR

Kroz četiri godine pastoralne službe u Zaprešiću na lokalnoj radio postaji vodili ste, s još troje vjeroučitelja, emisiju pod nazivom “Glas iz pustinje” – vjersku emisiju župe sv. Petra apostola iz Zaprešića? – U toj emisiji, koja je trajala cca 50 minuta i emitirala se subotom od 14 sati, tumačila bi se Božja riječ nadolazeće nedjelje, obrađivale bi se neke aktualne teme trenutka u kojem se Crkva nalazi i često bi pozivali goste koji bi posvjedočili svoju vjeru. Sve to sa puno dobre vjerske glazbe, a ponekad bi napravili i neki kviz te kroz otvorene linije podijelili i pokoju nagradu slušateljima. Najljepše mi je bilo, svakako, interakcija sa slušateljima, a najteže sama priprema emisije – plan, gosti, osmišljavanje tema i sl.

REKTOR MEĐUBISKUPIJSKOG SJEMENIŠTA 

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački i metropolita, imenovao ga je rektorom Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu 14. srpnja 2016. godine. Službu rektora preuzeo sam 26. kolovoza iste godine od dotadašnjeg rektora preč. mr. Domagoja Matoševića. Kao rektor prvi je odgovoran za život Sjemeništa. Rektor je na čelu sjemenišne zajednice te snagom svoje službe uprisutnjuje biskupe nad/biskupija čiji sjemeništarci žive i spremaju se za svećeništvo unutar same ustanove (Zagrebačka crkvena pokrajina i Đakovačko-osječka nadbiskupija) – predvodi zbor odgojitelja i koordinira njihovu odgojnu zadaću. Rektor po svojoj službi zastupa Sjemenište pred crkvenim i društvenim vlastima, saziva sastanke članova odgojiteljskog tima da se uskladi zajednička djelatnost, razmotre poslove i poteškoće te pronađu prikladna rješenja. Drugim članovima Tima daje konkretne zadaće te koordinira njihov rad, provodi u djelo smjernice i odredbe nad/biskupa odgovornih za Sjemenište. Bdije da sjemeništarci napreduju u intelektualnoj izobrazbi u skladu s nastavnim programom, a u duhovnoj formaciji u skladu s crkvenim dokumentima te dijecezanskim biskupima šalje godišnje izvješće o životu i radu u Sjemeništu. Na čelu je sjemenišne uprave. Na poseban način povjerena mu je briga za vjerski odgoj i obrazovanje sjemeništaraca zajedno s humanističkom i znanstvenom izobrazbom kandidata, sve u cilju promicanja duhovnih zvanja. Sjemenište je jedna od najvažnijih ustanova mjesne Crkve.

DAN SJEMENIŠTA

Sjemenište svake godine proslavlja svoj Dan. Osvrnite se na program proslave? – Za svoj Dan se počinjemo, kao zajednica pripremati, već početkom listopada kroz stvaranje ideja što i kako ćemo obilježiti taj veliki dan naše zajednice sa Šalate. Centar slavlja je svakako svečano koncelebrirano misno slavlje u velebnoj sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na koje pozivamo svećenike dviju župa s kojima graničimo. Zatim, pozivamo i časne sestre redovnice Družbe sv. Vinka Paulskog iz Frankopanske ulice u Zagrebu koje nam pomažu u odgoju naših sjemeništaraca kao vanjske suradnice. Tu su onda i ostali vanjski suradnici sjemeništa: instruktori, logos učiteljice, liječnici DB Srebrnjak, ravnatelji i profesori naših triju škola, djelatnici kuće, susjedi i prijatelji sjemeništa, te svakako roditelji i rodbina naših sjemeništaraca. Sveta misa je ujedno i prigoda da roditeljima sjemeništaraca prikažemo talente njihovih sinova tj. što su u sjemeništu sve naučili. Na šalatski brijeg dođe preko 700 gledatelja i svi koji ostaju oduševljeni mladim ljudima i trudu koji ulažu u stvaranje različitih kazališnih komada koje smo do sada imali prigodu gledati – predstave o bl. Miroslavu Bulešiću, Charlesu de Foucauldu, sv. Josipu, i mnogim drugim temama koje jednostavno ostavljaju gledatelja bez daha…

ŽIVOT U SJEMENIŠTU

Osvrnuo se i na život kandidata u Sjemeništu. – Sama riječ sjemenište dolazi od latinske riječi seminarium što znači rasadnik. Ono je sjeme, klica Božjeg zova kojeg kandidat u svojoj odgovornosti pokušava pretvoriti u odgovor ‘Evo me’. U sjemeništu se, dakle, mi odgojitelji trudimo prepoznati klicu zvanja naših kandidata, njima je posvjestiti te našim osobnim primjerom življenja radosti svećeništva i duhovnog poziva i njih oduševiti za isto nasljedovanje. Euharistija, Božja riječ i Marija tri su izvora u našem rasadniku na kojima natapamo i hranimo duhovni poziv naših kandidata, a i nas – odgojitelja.

U Sjemenište dolaze dječaci u dobi od 14 godina sa završenom osnovnom školom koji započinju pohađanje srednjoškolskog četverogodišnjeg obrazovanja? – Najčešće su to dječaci čije obitelji su duboko povezane sa Crkvom, aktivne u svojim župnim zajednicama, a dječaci najčešće ministranti ili aktivni u nekim od živih župnih krugova. Trenutno se u sjemeništu nalazi 26 dječaka, od toga 6 ih je iz Zagrebačke nadbiskupije, 6 iz Sisačke, 5 iz Varaždinske, 3 iz Bjelovarsko-križevačke biskupije te 6 iz Đakovačko-osječke nadbiskupije. Formacija u sjemeništu bazirana je na sagledavanju sljedećih komponenti: duhovni život i predanost sjemeništaraca, integraciju u zajednicu i doprinos svakog od sjemeništaraca, školski uspjeh i zalaganje oko učenja, čistoća, urednost i kultura ponašanja, promjene u obiteljskim odnosima i utjecaj na sjemeništarca. Pristup rada sa sjemeništarcem vezan je prvotno uz usku suradnju s obiteljima sjemeništaraca. Budući da se obiteljsko okruženje i odgoj izuzetno odražava na rast i napredak naših sjemeništaraca pokušavamo razviti blisku suradnju s obiteljima. Činjenica je da sve više sjemeništaraca dolaze iz ranjenih i krhkih obitelji (samohrana majka, rastavljeni roditelji, nasilje u obitelji, ovisnosti u obitelji, smrt jednog roditelja, teška financijska situacija i sl. op.a.). Pokušavamo održati odnos u kojem je sjemenište produžena ruka obitelji, a obitelj produžena ruka sjemeništa. Na ovaj način uspijevamo u mnogim slučajevima utjecati na poboljšanja u obiteljskom ozračju te dobiti informacije kako pristupiti svakom od sjemeništaraca znajući okolnosti njihovog odrastanja. U takvom pristupu tražimo od roditelja da budu podrška u rastu i razvoju svojih sinova. Obitelji uključujemo u svim situacijama kada je potrebno da zajedničkim snagama radimo na nužnim poboljšanjima, bilo da se radi o duhovnom životu, ponašanju ili školskom uspjehu.

U Sjemeništu je intenzivan duhovni život? – Duhovni raspored razlikuje se po danima. Svaki dan slavimo sv. Misu, a druge duhovne točke su različite: od molitve krunice, časoslova, kratkih duhovnih nagovora, klanjanja, zajedničkog i osobnog duhovnog štiva… Kroz mjesec listopad i svibanj imamo tzv. ‘evangelizacijsku krunicu’: jednom tjedno molimo krunicu hodajući po ulicama u okolici sjemeništa. Sjemeništarci imaju mogućnost svakodnevne ispovijedi kod duhovnika, a svaka dva do tri tjedna imamo pokorničko bogoslužje gdje dolaze ispovjednici izvan sjemeništa. Jednom mjesečno je duhovna obnova koja traje od petka do subote, a jednom godišnje imamo duhovne vježbe od četiri dana izvan sjemeništa, u jednoj od duhovnih kuća kontinentalne ili primorske Hrvatske. Jednom mjesečno organiziramo duhovni susret vjere u sjemeništu. Tada sjemeništarci mogu pozvati svoje prijatelje i obitelji na zanimljiv duhovni susret. Obično pozovemo nekog gosta koji ima kratko svjedočanstvo, a zatim imamo polusatno klanjanje u crkvi. Svaki tjedan, subotom prijepodne, određeni broj sjemeništaraca odlazi u pučku kuhinju kod sestara Misionarki ljubavi kako bi volontirali u kuhinji ili blagovaonici. Dva do tri puta godišnje svi odlazimo organizirano na župe naših nad/biskupija gdje slavimo sv. Mise i svjedočimo o životu u sjemeništu. Sjemeništarci ponekad volontiraju ili sudjeluju na susretima zajednice Cenacolo, Vjera i svjetlo, Arka… Čitajući službeno glasilo sjemeništa ‘Glas sa Šalate’ može se vidjeti sjemeništarce i na kazališnim daskama… Svake godine za Dan sjemeništa, blagdan Bezgrešne, sjemeništarci pripremaju i izvode, uz pomoć profesionalnih vanjskih suradnika, izvrsne predstave o kojima sam već govorio ranije. Također, u mjesecu svibnju, sjemenište sudjeluje na godišnjem susretu svih sjemeništa u Hrvatskoj i BiH-a. Iduće godine susret će biti u Zagrebu zbog održavanja SHKM-a.

IZRAZITA POZORNOST ODGOJU

Formaciji sjemeništaraca usmjerava se na školski uspjeh kandidata?

– Svaki dan sjemeništarci imaju obvezan studij od 16.30 do 18.15 sati te večernji studij nedjeljom, ponedjeljkom, utorkom i četvrtkom od 20.00 do 21.10 sati. Zadnjih nekoliko godina angažirane su, kao dodatna pomoć u učenju, logos učiteljice i instruktori. Njihova je zadaća, da zajedno s prefektom, pomažu sjemeništarcima u učenju i svladavanju školskog gradiva. Osim logos učiteljica imamo i organizirane instrukcije za pojedine predmete. Ove godine imamo sedmoricu sjemeništaraca upisanih u Tehničku školu. Naši sjemeništarci su se dobro snašli u Tehničkoj školi i postižu vrlo dobre rezultate. Također, od prošle godine imamo i jednog sjemeništarca koji pohađa Školski centar ‘Vinko Bek’ jer ima poteškoća s očnim vidom. I ta suradnja je na visokom nivou. Naši sjemeništarci, uz neizostavne školske aktivnosti i duhovnu izgradnju, imaju i plejadu slobodnih aktivnosti u kojima razvijaju svoje talente. U sjemeništu su na poseban način zastupljene aktivnosti: glazbena umjetnost – sviranje orgulja, klavira, gitare i tamburica, zborsko pjevanje i oktet, dramske radionice – osmišljavanje predstava, karitativne i misijske radionice. Sjemeništarci odlaze u Jukićevu ulicu kod sestara Majke Terezije kao i u Bistru gdje se nalazi dom za djecu s posebnim potrebama: ekološka radionica – uređenje i čišćenje sjemenišnog okoliša te kićenje crkvenih prostora, sportska grupa – nogomet, košarka, odbojka, rukomet, plivanje, stolni tenis, šah, teretana, astronomija (NKG), medijska sekcija – Radio Marija, novinarska grupa u sklopu ažuriranja internet, face i instagram stranice i sl. Kroz ove slobodne aktivnosti naši dječaci razvijaju svoje talente i od sjemeništa čine dom u kojem je lijepo živjeti.

ADVENTSKI VIJENAC

Prostor Međubiskupijskoga sjemeništa mjesto je i brojnih događanja. Uz ono što se odvija unutar zidova, duži niz godina pogled svih koji prolaze kroz kompleks plijeni veliki adventski vijenac koji ima još i ulogu “ušminkavanja” Sjemeništa. – Adventski vijenac u sjemenišnom kompleksu postavljen je za došašće 2016. godine. Naime, sa mojim dolaskom na službu rektora Međubiskupijskog sjemeništa želio sam malo dati “svoj štih” i okolišu samoga kompleksa pa sam stoga, u zajedništvu s odgojiteljskim timom i djelatnicima sjemeništa, krenuo u ‘ušminkavanje’ ove ‘stare šalatske dame’. Na tom tragu postavili smo za advent vijenac, za uskrs pisanicu, a kroz godinu raznim cvjetnim kreacijama pokušavamo naš zajednički životni prostor učiniti ljepšim. U tom smislu pomažu nam i sjemeništarci jer i kroz taj vid brige za okoliš želimo ih učiti skrbi za “divna Božja djela” koja nam je Gospodin povjerio na čuvanje. Što se tiče adventskog vijenca, konstrukciju je osmislio i uradio gdin. Željko Ugljarević, obrtnik iz Dugog Sela, četiri svijeće od pleksiglasa djelo su g. Joze Žilića iz Donje Zeline, a kićenje je uvijek djelo vrijednih sjemeništaraca pod budnim okom vlč. Gorana Bužaka, sjemenišnog odgojitelja – kaže za kraj preč. Matija Pavlaković.

KA portal.hr (tekst je u cijelosti objavljen u emisiji https://hkm.hr 7. 12. 2019., autorice urednice Svjetlane Đuran)

Božić je najljudskiji blagdan vjere jer nam omogućuje da najdublje osjetimo Božju ljudskost. Nigdje se, kao kod jaslica, ne može toliko osjetiti što znači to da je Bog htio biti Emanuel – s nama Bog, Bog s kojim možemo biti na ti jer nas susreće kao dijete (Benedikt XVI., papa emeritus).

Poštovani i dragi prijatelji! Božić! Kad se ta riječ izgovori, kao da smo izgovorili jedan cijeli, uvijek novi svijet, svijet privlačan i pun dobrih ponuda i pobuda. Svijet o kojem smo toliko toga lijepoga čuli, a koji nam kao da ostaje nedostižan, nedostupan … Sretan Vam Božić, a blagoslov Božji pratio Vas kroz 2020. godinu u dobru zdravlju, duhovnoj utjesi, snazi vjere i radosti života! To Vam želi vaš preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu