Za ovogodišnji Božićni intervju na našem portalu izabrali smo
Karlovčanina i Dubovčaka preč. Matiju Pavlakovića, rektora
Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu, sina proslavljenog
karlovačkog rukometnog golmana Ivana Pavlakovića – Muse.
Preč. Matija Pavlaković je želju iz djetinjstva,
kada se igrao da je svećenik, konkretizirao na teološkom studiju
na KBF-u u Zagrebu. Bio je prvi svećenik mladomisnik na službi
tajnik zagrebačkog nadbiskupa, u povijesti Zagrebačke
nadbiskupije. Pastoralno je djelovao u Zaprešiću i Kašini, a
trenutno je rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu.
– Mnogi u Karlovcu poznaju me kao mladu rukometnu nadu iz zlatnih
godina karlovačkog rukometa, kada je HRK Karlovac žario i palio
uz bok Badelu 1862 Zagrebu. Također, budući da sam sin legende
karlovačkog rukometa Ivana Pavlakovića, nekad uspješnog
rukometnog golmana, a danas trenera, sportska karijera bila je
nešto što se od mene očekivalo. Odrastao sam u kvartu koji se
zove Dubovac i gdje je sjedište Nacionalnog svetišta svetog
Josipa. Za prave Dubovčake postojale su samo dvije opcije kada je
sport u pitanju – rukomet ili veslanje. Budući sam kao mali bio
bucmast i pretežak za čamac, a obitelj je sugerirala da se baš
zbog toga moram baviti nekim sportom ispao je rukomet, jer i tata
je bio rukometaš. I zapravo odlazeći s njime na utakmice i na
treninge, zaljubio sam se u rukomet. Tu je i genetika odigrala
svoje no, moram reći da sam se u golmane zaljubio gledajući
Svjetsko nogometno prvenstvo u Italiji 1990. godine, posebno
prateći njemačku reprezentaciju i golmana Bodu Illgnera. U biti
sam prvo stao na nogometni gol, jer je tata branio i mali
nogomet. Do rukometnog gola sam kasnije došao, jer je rukomet
puno dinamičniji od nogometa. Više je golova i više je akcije za
razliku od nogometa. S druge strane, razlog zašto sam postao
golman? Rekao sam O.K. bavit ću se sportom, ali ne da mi se
trčati. Bio sam član kadetske rukometne reprezentacije Hrvatske,
u periodu od 1996. do 1999. godine i, ako bi pitali ‘struku’, da
– preda mnom je bila obećavajuća sportska karijera, no Bog je
imao sa mnom drugi plan – rekao je preč. Pavlaković.
SVAKI DAN JE NOVI POČETAK
Još kao dijete želio je biti svećenik, no tu je želju
pretvorio u stvarnost tek u trećoj godini studija na Katoličkom
bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
– Postao sam svećenički kandidat Zagrebačke nadbiskupije, a moja
formacija je bila nešto drugačija od uobičajene. Prije svega,
moram napomenuti da sam imao dva svjetla lika u svojoj formaciji
kao vjernika i čovjeka – svoga dugogodišnjeg župnika mons.
Marijana Radanovića, graditelja i čuvara Nacionalnog svetišta sv.
Josipa u Karlovcu-Dubovcu te preč. Miju Pavlakovića, strica moga
oca – ljude koji su izgradili moje rodoljublje, domoljublje i
čovjekoljublje. Uz svoju obitelj i baku Anu koja je izmolila moje
duhovno zvanje, oni su i ‘glavni krivci’ moga svećeništva. Dakle,
s tim usađenim vrlinama krenuo sam put bogoslovija u Zagrebu i
Rimu. Formacija je bila zahtjevna na svim razinama u obje
bogoslovije, no kada čovjek nešto voli i želi, tada mu ništa ne
predstavlja problem. Posebno sam zahvalan ocima isusovcima što su
me izgradili kroz odgoj u odgovornosti te što sam preko njih
upoznao ignacijevsku duhovnost koja me i danas prati na mom
svećeničkom putu. Naravno da je bilo i promišljanja o
zahtjevnosti poziva općenito, a ta promišljanja traju i danas.
Svaki dan je novi početak, nova odluka za Gospodina i novo
predanje Njemu. Bog svojih ne ostavlja…
U životu svećenika dan svećeničkog ređenja je nešto
posebno? -Taj dan ostaje duboko utkan u srce svakoga od
nas kao stožerni moment jednog novog početka. Sveti papa Ivan
Pavao II. dobro je rekao da je taj moment “dar i otajstvo” tj.
riječi manjkaju kada bi se emocije koje ređenik tada osjeća mogle
opisati. Trenutak koji posebno pamtim je obred polaganja ruku na
glavu ređenika i onaj doticaj dlanova na moju glavu sada pokojnog
mi strica, koji je bio nekako duži od ostale subraće koja su,
nakon nadbiskupa, to isto učinila. U tom trenutku kao da sam
osjetio njegovu molitvu gdje on, vidjevši svoga nasljednika iz
obitelji, tiho zahvaljuje ‘Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru u
miru…’ Nedugo zatim je i preminuo.
MLADA MISA BILA PRVA TAKVA NAKON 35 GODINA
Za vas i vašu rodnu župu Dubovac proslava mlade mise bio
je poseban događaj? – Moja je Mlada misa bila prva takva
nakon 35 godina čekanja. Naime, preč. Josip Antonac, svećenik na
službi u Njemačkoj bio je posljednji mladomisnik sa Dubovca i
vjernici su s radošću pratili moju formaciju te pripremu za
svećeništvo i zajednički smo je radosno proslavili. Bilo je više
od 2000 ljudi uz 30-ak svećenika na toj sv. Misi – tadašnji
gradonačelnik grada Karlovca, mnogo osoba iz javnog, kulturnog i
sportskog života Grada, uz moju obitelj i rodbinu pristiglu iz
Amerike i Italije. Svakako, poseban doživljaj kojeg se rado
sjetim svaki puta kada navratim u Svetište u Karlovcu.
Prva služba bila vam je služba tajnika zagrebačkog
nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića? – S ponosom
ističem da sam bio prvi tajnik mladomisnik u povijesti naše
nadbiskupije. Nisam siguran da je prije mene netko imao tu čast i
privilegiju. Nakon mene to je bio vlč. Faltak i još neki drugi
kolege, no prije mene čini mi se nitko. Ta služba mi je bila
velika pomoć u mom kasnijem pastoralnom radu kao i osobnom rastu
i sazrijevanju. Zahvaljujem se ovom prigodom svom Nadbiskupu koji
me je puno toga naučio i moje prve nesigurne mladomisničke korake
učvrstio za daljnji pastoralni rad i angažman.
Slijedile su zatim službe u pastoralu u Zaprešiću, te u
Kašini? – U mom pastoralnom radu kroz četiri godine u
Zaprešiću i pet godina u Kašini najljepše uspomene nosim iz
susreta s ljudima – djecom, mladima, obiteljima, starima i
nemoćnima. Naravno, razlika je u službi u smislu odgovornosti,
primjerice župnoga vikara u Zaprešiću ili upravitelja župe u
Kašini, ali bez obzira na to, najljepše je donositi Krista onima
kojima si poslan kao pastir. Svaka služba ima i posebnih izazova,
no bez njih se ne može. Oni su tu kao mogućnost da ih pobijediš i
iz njih izađeš bogatiji. Ovom prilikom pozdravljam sve moje
negdašnje župljane u Zaprešiću i Kašini i preporučam svoje
svećeništvo i sadašnju službu u njihove molitve. Sa mnogima od
njih nastavio sam divna prijateljstva!
Kako pripremate svoje propovijedi koje su hvaljene i rado
slušane? – Nemam baš neki feedback o slušanosti
svojih propovijedi. Nekada su bolje, nekada lošije u smislu da je
teško uvijek biti aktualan tj. prevesti Božju riječ u sadašnji
trenutak i tko to uspijeva, za mene je dobar propovjednik. Slušao
sam mnoge dobre propovijedi i propovjednike tako da ja sigurno ne
pripadam toj domeni ‘hvaljenih i rado slušanih’, no ne mogu reći
da mi ta činjenica ne godi i laska. Pripremam se na uobičajeni
način – molitva, razmatranje teksta, pročitam nekoliko komentara
i složim po nadahnuću svoju verziju ‘priče’. Koliko je to
uspješno ili nije, ne znam, no uvijek se za propovijed pripremam
i nikada bez papira ne izlazim na propovjedaonicu. Mislim da je
to vrlo važno – biti pripremljen!
RADIJSKI NOVINAR
Kroz četiri godine pastoralne službe u Zaprešiću na
lokalnoj radio postaji vodili ste, s još troje vjeroučitelja,
emisiju pod nazivom “Glas iz pustinje” – vjersku emisiju župe sv.
Petra apostola iz Zaprešića? – U toj emisiji, koja je
trajala cca 50 minuta i emitirala se subotom od 14 sati, tumačila
bi se Božja riječ nadolazeće nedjelje, obrađivale bi se neke
aktualne teme trenutka u kojem se Crkva nalazi i često bi
pozivali goste koji bi posvjedočili svoju vjeru. Sve to sa puno
dobre vjerske glazbe, a ponekad bi napravili i neki kviz te kroz
otvorene linije podijelili i pokoju nagradu slušateljima.
Najljepše mi je bilo, svakako, interakcija sa slušateljima, a
najteže sama priprema emisije – plan, gosti, osmišljavanje tema i
sl.
REKTOR MEĐUBISKUPIJSKOG SJEMENIŠTA
Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački i
metropolita, imenovao ga je rektorom Međubiskupijskog sjemeništa
u Zagrebu 14. srpnja 2016. godine. Službu rektora preuzeo sam 26.
kolovoza iste godine od dotadašnjeg rektora preč. mr. Domagoja
Matoševića. Kao rektor prvi je odgovoran za život Sjemeništa.
Rektor je na čelu sjemenišne zajednice te snagom svoje službe
uprisutnjuje biskupe nad/biskupija čiji sjemeništarci žive i
spremaju se za svećeništvo unutar same ustanove (Zagrebačka
crkvena pokrajina i Đakovačko-osječka nadbiskupija) – predvodi
zbor odgojitelja i koordinira njihovu odgojnu zadaću. Rektor po
svojoj službi zastupa Sjemenište pred crkvenim i društvenim
vlastima, saziva sastanke članova odgojiteljskog tima da se
uskladi zajednička djelatnost, razmotre poslove i poteškoće te
pronađu prikladna rješenja. Drugim članovima Tima daje konkretne
zadaće te koordinira njihov rad, provodi u djelo smjernice i
odredbe nad/biskupa odgovornih za Sjemenište. Bdije da
sjemeništarci napreduju u intelektualnoj izobrazbi u skladu s
nastavnim programom, a u duhovnoj formaciji u skladu s crkvenim
dokumentima te dijecezanskim biskupima šalje godišnje izvješće o
životu i radu u Sjemeništu. Na čelu je sjemenišne uprave. Na
poseban način povjerena mu je briga za vjerski odgoj i
obrazovanje sjemeništaraca zajedno s humanističkom i znanstvenom
izobrazbom kandidata, sve u cilju promicanja duhovnih zvanja.
Sjemenište je jedna od najvažnijih ustanova mjesne
Crkve.
DAN SJEMENIŠTA
Sjemenište svake godine proslavlja svoj Dan. Osvrnite se
na program proslave? – Za svoj Dan se počinjemo, kao
zajednica pripremati, već početkom listopada kroz stvaranje ideja
što i kako ćemo obilježiti taj veliki dan naše zajednice sa
Šalate. Centar slavlja je svakako svečano koncelebrirano misno
slavlje u velebnoj sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na koje
pozivamo svećenike dviju župa s kojima graničimo. Zatim, pozivamo
i časne sestre redovnice Družbe sv. Vinka Paulskog iz
Frankopanske ulice u Zagrebu koje nam pomažu u odgoju naših
sjemeništaraca kao vanjske suradnice. Tu su onda i ostali vanjski
suradnici sjemeništa: instruktori, logos učiteljice, liječnici DB
Srebrnjak, ravnatelji i profesori naših triju škola, djelatnici
kuće, susjedi i prijatelji sjemeništa, te svakako roditelji i
rodbina naših sjemeništaraca. Sveta misa je ujedno i prigoda da
roditeljima sjemeništaraca prikažemo talente njihovih sinova tj.
što su u sjemeništu sve naučili. Na šalatski brijeg dođe preko
700 gledatelja i svi koji ostaju oduševljeni mladim ljudima i
trudu koji ulažu u stvaranje različitih kazališnih komada koje
smo do sada imali prigodu gledati – predstave o bl. Miroslavu
Bulešiću, Charlesu de Foucauldu, sv. Josipu, i mnogim drugim
temama koje jednostavno ostavljaju gledatelja bez daha…
ŽIVOT U SJEMENIŠTU
Osvrnuo se i na život kandidata u Sjemeništu. –
Sama riječ sjemenište dolazi od latinske riječi
seminarium što znači rasadnik. Ono je sjeme, klica
Božjeg zova kojeg kandidat u svojoj odgovornosti pokušava
pretvoriti u odgovor ‘Evo me’. U sjemeništu se, dakle, mi
odgojitelji trudimo prepoznati klicu zvanja naših kandidata,
njima je posvjestiti te našim osobnim primjerom življenja radosti
svećeništva i duhovnog poziva i njih oduševiti za isto
nasljedovanje. Euharistija, Božja riječ i Marija tri su izvora u
našem rasadniku na kojima natapamo i hranimo duhovni poziv naših
kandidata, a i nas – odgojitelja.
U Sjemenište dolaze dječaci u dobi od 14 godina sa
završenom osnovnom školom koji započinju pohađanje
srednjoškolskog četverogodišnjeg obrazovanja? – Najčešće
su to dječaci čije obitelji su duboko povezane sa Crkvom, aktivne
u svojim župnim zajednicama, a dječaci najčešće ministranti ili
aktivni u nekim od živih župnih krugova. Trenutno se u sjemeništu
nalazi 26 dječaka, od toga 6 ih je iz Zagrebačke nadbiskupije, 6
iz Sisačke, 5 iz Varaždinske, 3 iz Bjelovarsko-križevačke
biskupije te 6 iz Đakovačko-osječke nadbiskupije. Formacija u
sjemeništu bazirana je na sagledavanju sljedećih komponenti:
duhovni život i predanost sjemeništaraca, integraciju u zajednicu
i doprinos svakog od sjemeništaraca, školski uspjeh i zalaganje
oko učenja, čistoća, urednost i kultura ponašanja, promjene u
obiteljskim odnosima i utjecaj na sjemeništarca. Pristup rada sa
sjemeništarcem vezan je prvotno uz usku suradnju s obiteljima
sjemeništaraca. Budući da se obiteljsko okruženje i odgoj
izuzetno odražava na rast i napredak naših sjemeništaraca
pokušavamo razviti blisku suradnju s obiteljima. Činjenica je da
sve više sjemeništaraca dolaze iz ranjenih i krhkih obitelji
(samohrana majka, rastavljeni roditelji, nasilje u obitelji,
ovisnosti u obitelji, smrt jednog roditelja, teška financijska
situacija i sl. op.a.). Pokušavamo održati odnos u kojem je
sjemenište produžena ruka obitelji, a obitelj produžena ruka
sjemeništa. Na ovaj način uspijevamo u mnogim slučajevima
utjecati na poboljšanja u obiteljskom ozračju te dobiti
informacije kako pristupiti svakom od sjemeništaraca znajući
okolnosti njihovog odrastanja. U takvom pristupu tražimo od
roditelja da budu podrška u rastu i razvoju svojih sinova.
Obitelji uključujemo u svim situacijama kada je potrebno da
zajedničkim snagama radimo na nužnim poboljšanjima, bilo da se
radi o duhovnom životu, ponašanju ili školskom uspjehu.
U Sjemeništu je intenzivan duhovni život? –
Duhovni raspored razlikuje se po danima. Svaki dan slavimo sv.
Misu, a druge duhovne točke su različite: od molitve krunice,
časoslova, kratkih duhovnih nagovora, klanjanja, zajedničkog i
osobnog duhovnog štiva… Kroz mjesec listopad i svibanj imamo tzv.
‘evangelizacijsku krunicu’: jednom tjedno molimo krunicu hodajući
po ulicama u okolici sjemeništa. Sjemeništarci imaju mogućnost
svakodnevne ispovijedi kod duhovnika, a svaka dva do tri tjedna
imamo pokorničko bogoslužje gdje dolaze ispovjednici izvan
sjemeništa. Jednom mjesečno je duhovna obnova koja traje od petka
do subote, a jednom godišnje imamo duhovne vježbe od četiri dana
izvan sjemeništa, u jednoj od duhovnih kuća kontinentalne ili
primorske Hrvatske. Jednom mjesečno organiziramo duhovni susret
vjere u sjemeništu. Tada sjemeništarci mogu pozvati svoje
prijatelje i obitelji na zanimljiv duhovni susret. Obično
pozovemo nekog gosta koji ima kratko svjedočanstvo, a zatim imamo
polusatno klanjanje u crkvi. Svaki tjedan, subotom prijepodne,
određeni broj sjemeništaraca odlazi u pučku kuhinju kod sestara
Misionarki ljubavi kako bi volontirali u kuhinji ili
blagovaonici. Dva do tri puta godišnje svi odlazimo organizirano
na župe naših nad/biskupija gdje slavimo sv. Mise i svjedočimo o
životu u sjemeništu. Sjemeništarci ponekad volontiraju ili
sudjeluju na susretima zajednice Cenacolo, Vjera i
svjetlo, Arka… Čitajući službeno glasilo sjemeništa ‘Glas sa
Šalate’ može se vidjeti sjemeništarce i na kazališnim daskama…
Svake godine za Dan sjemeništa, blagdan Bezgrešne, sjemeništarci
pripremaju i izvode, uz pomoć profesionalnih vanjskih suradnika,
izvrsne predstave o kojima sam već govorio ranije. Također, u
mjesecu svibnju, sjemenište sudjeluje na godišnjem susretu svih
sjemeništa u Hrvatskoj i BiH-a. Iduće godine susret će biti u
Zagrebu zbog održavanja SHKM-a.
IZRAZITA POZORNOST ODGOJU
Formaciji sjemeništaraca usmjerava se na školski uspjeh
kandidata?
– Svaki dan sjemeništarci imaju obvezan studij od 16.30 do 18.15
sati te večernji studij nedjeljom, ponedjeljkom, utorkom i
četvrtkom od 20.00 do 21.10 sati. Zadnjih nekoliko godina
angažirane su, kao dodatna pomoć u učenju, logos učiteljice i
instruktori. Njihova je zadaća, da zajedno s prefektom, pomažu
sjemeništarcima u učenju i svladavanju školskog gradiva. Osim
logos učiteljica imamo i organizirane instrukcije za pojedine
predmete. Ove godine imamo sedmoricu sjemeništaraca upisanih u
Tehničku školu. Naši sjemeništarci su se dobro snašli u Tehničkoj
školi i postižu vrlo dobre rezultate. Također, od prošle godine
imamo i jednog sjemeništarca koji pohađa Školski centar ‘Vinko
Bek’ jer ima poteškoća s očnim vidom. I ta suradnja je na visokom
nivou. Naši sjemeništarci, uz neizostavne školske aktivnosti i
duhovnu izgradnju, imaju i plejadu slobodnih aktivnosti u kojima
razvijaju svoje talente. U sjemeništu su na poseban način
zastupljene aktivnosti: glazbena umjetnost – sviranje orgulja,
klavira, gitare i tamburica, zborsko pjevanje i oktet, dramske
radionice – osmišljavanje predstava, karitativne i misijske
radionice. Sjemeništarci odlaze u Jukićevu ulicu kod sestara
Majke Terezije kao i u Bistru gdje se nalazi dom za djecu s
posebnim potrebama: ekološka radionica – uređenje i čišćenje
sjemenišnog okoliša te kićenje crkvenih prostora, sportska grupa
– nogomet, košarka, odbojka, rukomet, plivanje, stolni tenis,
šah, teretana, astronomija (NKG), medijska sekcija – Radio
Marija, novinarska grupa u sklopu ažuriranja internet, face i
instagram stranice i sl. Kroz ove slobodne aktivnosti naši
dječaci razvijaju svoje talente i od sjemeništa čine dom u kojem
je lijepo živjeti.
ADVENTSKI VIJENAC
Prostor Međubiskupijskoga sjemeništa mjesto je i brojnih
događanja. Uz ono što se odvija unutar zidova, duži niz godina
pogled svih koji prolaze kroz kompleks plijeni veliki adventski
vijenac koji ima još i ulogu “ušminkavanja” Sjemeništa.
– Adventski vijenac u sjemenišnom kompleksu postavljen je za
došašće 2016. godine. Naime, sa mojim dolaskom na službu rektora
Međubiskupijskog sjemeništa želio sam malo dati “svoj štih” i
okolišu samoga kompleksa pa sam stoga, u zajedništvu s
odgojiteljskim timom i djelatnicima sjemeništa, krenuo u
‘ušminkavanje’ ove ‘stare šalatske dame’. Na tom tragu postavili
smo za advent vijenac, za uskrs pisanicu, a kroz godinu raznim
cvjetnim kreacijama pokušavamo naš zajednički životni prostor
učiniti ljepšim. U tom smislu pomažu nam i sjemeništarci jer i
kroz taj vid brige za okoliš želimo ih učiti skrbi za “divna
Božja djela” koja nam je Gospodin povjerio na čuvanje. Što se
tiče adventskog vijenca, konstrukciju je osmislio i uradio gdin.
Željko Ugljarević, obrtnik iz Dugog Sela, četiri svijeće od
pleksiglasa djelo su g. Joze Žilića iz Donje Zeline, a kićenje je
uvijek djelo vrijednih sjemeništaraca pod budnim okom vlč. Gorana
Bužaka, sjemenišnog odgojitelja – kaže za kraj preč. Matija
Pavlaković.
KA portal.hr (tekst je u cijelosti objavljen u emisiji https://hkm.hr 7. 12. 2019., autorice
urednice Svjetlane Đuran)
Božić je najljudskiji blagdan vjere jer nam
omogućuje da najdublje osjetimo Božju ljudskost. Nigdje se, kao
kod jaslica, ne može toliko osjetiti što znači to da je Bog
htio biti Emanuel – s nama Bog, Bog s kojim možemo biti na ti
jer nas susreće kao dijete (Benedikt
XVI., papa emeritus).
Poštovani i dragi prijatelji!Božić!
Kad se ta riječ izgovori, kao da smo izgovorili jedan cijeli,
uvijek novi svijet, svijet privlačan i pun dobrih ponuda i
pobuda. Svijet o kojem smo toliko toga lijepoga čuli, a koji
nam kao da ostaje nedostižan, nedostupan
… Sretan Vam Božić, a blagoslov Božji
pratio Vas kroz 2020. godinu u dobru zdravlju, duhovnoj utjesi,
snazi vjere i radosti života!To Vam želi vaš
preč. Matija Pavlaković, rektor
Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu
