Karlovac je prije pola stoljeća bio točno onoliko godina od
“velikog” rata, onog 2. svjetskog, koliko smo mi danas od “našeg”
rata, onog Domovinskog. Karlovac je u to doba bio u snažnoj
ekspanziji, silno ambiciozna sredina o čemu smo kroz priče iz
prošlosti o brzini napretka često pisali. O tom zamahu ovaj put
ćemo samo spomenuti da su demografi i urbanisti predviđali da će
Karlovac do početka stoljeća biti rad od stotinjak tisuća
stanovnika. Kao što znamo, Karlovac se zbog rata, nepososbnih
političara, pljačkaške privatizacije utopio u hrvatski prosjek i
Karlovčana je otprilike onoliko koliko ih je bilo i prije pola
stoljeća, a današnji demografi predviđaju da će nas biti još
manje.
Ambiciju, želju za napretkom, izgradnjom današnji političari
naslijedili nisu, ali jesu loše navike. Jedna od njih je svakako
forsiranje podobnih umjesto stručnih u sve pore javnog
djelovanja, trpanje stranačkih mediokriteta u sinekure,
postavljanje partijskih pouzdanika na vodeće položaje bez puno
razmišljanja o njihovim stvarnim poslovnim kvalifikacijama. Kao
što se vidi iz teksta u nastavku, komunisti svjesni da bi im
takva vrsta kadroviranja mogla doći glave, tražili su načina da
polupismene partijske zaslužnike na direktorskim mjestima sklone
jer su, kako je to zanimljivo sročeno, “njihove mogućnosti
prevaziđene”. No, u to doba objektivno broj ljudi s “pravim”
fakultetom je bio vrlo nizak pa se na mnoga mjesta nije ni imalo
koga postaviti, čim su stasale nove školovane generacije prešlo
se u drugu fazu postavljanja “stručnih KPJ-ovaca”. Slično
čistilište, odnosno postavljanja “stručnih HDZ-ovaca” kao fazu na
putu iz pakla kad je stranačka knjižica bila jedina bitna
referenca, prolazimo kao neki deja vu i sada s obzirom da nakon
dugo vremena primjećujemo kako karlovačko vodstvo HDZ-a počinje
na rukovodeća mjesta pod svojom ingerencijom postavljati ljude
iza kojih stoji nešto više od stranačke knjižice. S jednom bitnom
razlikom u odnosu na svoje scijalističke prethodnike – ovdje je
od 90-ih naovamo bilo puno obrazovanih ljudi, samo je
demokratskim političarima na vlasti komunističkog mentaliteta
uvijek bila važnija stranka od općeg prosperiteta. Imali su i
imaju taj komfor jer im ništa ozbiljno ne prijeti; ovdje ne da
ljudi neće izaći na ulice kad su nezadovoljni, oni će
mazohističkom upornošću na izborima glasati za one koji ih lažu,
kradu i bogate se na njihov račun.
“Stručnost”, Karlovački tjednik, 28. ožujka
1968.
U dosadašnjim razgovorima o reizbornosti direktora u karlovačkoj
općini prevladava ipak mišljenje da kod izbora novih direktora,
njihova stručnost mora biti odlučujuća. Opravdano je uvjerenje da
na današnjem stupnju razvoja imamo dovoljno kvalificiranih
kadrova među kojima se mogu naći kandidati za direktorska mjesta
s moralno-političkim i svim ostalim kvalitetama pored stručnosti.
Prema dosadašnjim analizama, od 43 direktora u karlovačkoj komuni
koji podliježu reizbornosti, samo oko desetak ima, uz
moralno-političke kvalitete, i potrebnu stručnost za ponovni
izbor na direktorska radna mjesta.
Zato neće biti ni malo lak posao izabrati nove direktore umjesto
većine dosadašnjih koji ne ispunjavaju sve uvjete. Već prvi
razgovori to potvrđuju. Nastojanja društveno-političkih
rukovodstava u komuni da se u reizbomosti respektira i stručnost
praćena su već do sada s otporom u pojedinim radnim
organizacijama. Iza kulisa samoupravljanja pojedinci se bave
prikupljanjem glasova za sebe ne birajući sredstva. Zato će i
organi samoupravljanja i Savez komunista morati vrlo energično
lomiti osobne ambicije koje idu na štetu uspjeha radnih
organizacija.
Ma koliko izgledalo teško provesti smjenu direktora čije su
mogućnosti prevaziđene ipak je to moguće. Čitav proces je olakšan
time što je, kako smo saznali, za svakog pojedinca, koji neće
ponovno dobiti direktorsku stolicu, omogućena sigurna
egzistencija. Ova komponenta humanosti treba da bude jedan od
odlučujućih faktora u poštivanju stručnosti prilikom reizbomosti
direktora u karlovačkoj komuni.
Pripremio Tihomir Ivka
