Nije potrebno neko dubokoumno sociološko istraživanje da bi se
zaključilo da ono što uzimamo zdravo za gotovo zapravo ne znamo
cijeniti. Pa cvilimo tek kad nam to nešto što nam se čini
samorazumljivom netko oduzme. Gunđamo neko vrijeme, a onda nam
političke elite svojim PR-om i medijskom manipulacijom isperu
mozak i uvjere nas kako to što smo imali na raspolaganju zapravo
nije normalno i nije održivo. Pa su privatizirali gospodarske
subjekte i uvjerili nas da je to normalno, iako ta imovina nije
bila državna, nego svih nas – društvena. Pa su nas uvjerili da je
doživotno zaposlenje socijalistička izmišljotina, ali su tu
“izmišljotinu” zadržali u javnom sektoru. U jednom domino efektu
sve što smo uzimali zdravo za gotovo postalo je nenormalni relikt
prošlosti, pa se više ne možemo ni školovati i liječiti besplatno
po načelu društvene solidarnosti. Uglavnom, gule nam kožu
porezima kojima bi trebala biti pokrivena većina javnih potreba,
a onda kad nam nešto od države treba, kao što je spomenuto
školovanje ili liječenje, plaćamo ponovno i dodatno. Da spustimo
priču na jednu trivijalniju razinu, danas je samorazumljivo da se
besplatno kupamo na Foginovom kupalištu. Sutra možda neće biti.
Ovu žalopojku o neprekinutom procesu savijanja kičme naroda koji
rinta i šuti motivirao nas je zanimljiv tekst iz starih novina o
još jednoj “izmišljotini” iz doba socijalizma; radničkim
odmaralištima. Nekad ih je imala gotovo svaka tvrtka koja je
držala do sebe i do svojih radnika, no u privatizacijskoj pljački
i to je otišlo na bubanj za sitne novce zahvaljujući političarima
koji su nekad, baš kao i danas gledali samo vlastiti interes.
Najveća karlovačka prijeratna tvrtka Jugoturbina koja je na
vrhuncu svog razvoja kao SOUR (složena organizacija udruženog
rada), zapošljavala danas nevjerojatnih 10 tisuća ljudi, imala je
veliko radničko omaralište u Puntu na Krku predviđeno da njeni
radnici vide malo mora sa svojim obiteljima. No zanimljivo,
sudeći prema navodima u tekstu od prije 45 godina, za tu
pogodnost koja je u ono vrijeme bila samorazumljiva, nije bilo
previše interesa. Cijena smještaja se u tekstu ističe kao
prepreka. Ako se po tadašnjem tečaju cijena smještaja preračuna u
dolare pa onda uzme u obzir inflacija dolara, to bi u naše doba
koštalo otprilike 160 kuna dnevno. Za tu bi cijenu rado danas
išli na more. Ali, takvih cijena više nema.
Na stranu subjektivne okolnosti, u tekstu navedena
nezainteresiranost radnika uklapa se u priču o ljudskoj prirodi;
ne znamo što imamo i koliko nam znači dok to ne izgubimo. Danas
radničkih odmarališta nema (osim u javnom sektoru gdje su
političari licemjerno zadržali “izmišljotine” socijalizma), a
blagajnice i radnici za strojevima htjeli bi na more sa svojim
obiteljima, ali nemaju para ni za osnovne potrebe. Ono što smo
birali, to smo i dobili; imamo Hrvatsku, a većina more može
gledati samo na televiziji.
Jugoturbinino odmaralište bez “turbinaša”, Karlovački
tjednik, 30. kolovoza 1973.
Do kraja kolovoza rekreacioni centar karlovačke “Jugoturbine” u
Puntu na otoku Krku ostvarit će 12.500 noćenja (lipanj 1.449,
srpanj 5.869, kolovoz 5.529). Kako reče jedini stalni radnik u
ovom centru Franjo Mijatović, to je znatno više nego u prošloj
godini.
Jugoturbina u Puntu ima 94 garsonijere. U njima su male kuhinje s
priborom za spremanje jela. “Turbinaši” plaćaju garsonijeru (bez
hrane) 75 dinara dnevno, plus dnevno po 10 dinara za takse. Oni
također plaćaju potrošak električne energije (0,62 dinara po
kilovatu). Oni koji koriste odmaralište, a nisu iz Jugoturbine,
plaćaju za stanovanje 100 dinara dnevno. I tu se dodaje 10 dinara
za takse i cijena potrošene električne energije. Unatoč popustu
od 25 dinara za radnike Jugoturbine, članova ovog kolektiva u
vlastitom odmaralištu ima malo. Zašto? Kaže se da radnici nemaju
interesa da koriste godišnji odmor u svom odmaralištu. U to se ne
može povjerovati, već uzroke nezainteresiranosti treba tražiti u
cijeni spavanja.
Ovih dana u Punat je trebala doputovati grupa od 60 radnika
tvornice na besplatan godišnji odmor. Došlo je samo 40 ljudi.
Zašto? Opet se kaže da ni za takav odmor nema zanimanja. Čini nam
se da je uzrok tome bila slaba organizacija i propaganda.
U Puntu je boravilo i osam grupa po 40 ljudi iz Čehoslovačke. Dio
gostiju iz Čehoslovačke boravio je u Puntu po 12 dana na osnovu
razmjene, a ostali su (četiri grupe), snosili sve troškove.
Iz onoga što se događa u odmaralištu Jugoturbine u Puntu, nameće
se zaključak da je taj objekt više svačiji nego li onih koji za
njega dadoše svoj dinar?
Pripremio Tihomir Ivka
