Koliko god mnogi “suverenisti” gunđali što smo nakon jedne državne asocijacije, one jugoslavenske, navrat-nanos gurali u onu drugu zvanu Europska unija, prednosti ipak daleko premašuju minuse. Na stranu to što smo se kao nacija i društvo pokazali prilično nesposobnih da upravljamo samim sobom zahvaljujući prvenstveno jalovim političkim elitama, gledajući mentalno zdravlje nacije, Europska unija i njezini standardi nam pomažu da prestanemo biti Balkanci (ne mislimo tu na geografsku komponentu) i brane nas od sve jačih nazadnjačkih tendencija koje nameće glasna manjina što pokušava provesti konzervativnu revoluciju. Na čisto egzistencijalnoj razini, običnom čovjeku se širi spektar životnih izbora. Grozno je ići trbuhom za kruhom u Dublin ili Stuttgart, ali je bolje od opcije trpljenja jadnih plaća i slabih poslovnih izgleda u ovoj zemlji bez mogućnosti izbora.
Da spustimo stvar na razinu svakodnevne banalnosti, uključenost u EU pomiješana s tehnologijom omogućuju i onima koji ostaju da materijalne sitnice koje život znače kupe online iz naslonjača jeftinije negoli u domaćim trgovinama opterećenim bezobraznim državnim porezima koji jamče održavanje hrvatskog birokratskog čudovišta. Pa si za sitne novce možemo bez poštarine naručiti što nam srce želi iz zemlje u kojoj se sve proizvodi – Kine ili pak iz neke države naprednog svijeta. Život Hrvatskih pošta zbog multipliciranog prometa paketa izmijenio se jako u posljednje vrijeme, danas je normalno da poštari raznose pakete kao što su nekad raznosili penzije i dopisnice. Nekad nije bilo normalno, dapače bilo je nepoželjno.
U vrijeme nestašica i redukcija ljudi su se pokušavali snaći zaobilazeći službene kanale nabave deficitarnih roba u svakodnevnoj potrošnji. Poseban status u toj priči imala je kava. OK, bez ulja se ne može, bez deterdženta je teško, bez kave se može. Ali, očito se u socijalizmu nije moglo. Nabavljala se na sve moguće načine, iz Graza i Italije, bila je kao crno zlato, uvijek uz skupa pića i cigarete na visokom mjestu poželjnosti kad bi se nekog sitno podmićivalo, od doktora do sudaca…Kad je zapelo s njenom nabavom početkom 80-ih godina i domaći proizvođači poput Francka nisu mogli udovoljiti potražnji, proradio je sustav “snađi se druže”. Ali tada Pošta u tome nije vidjela priliku za zaradu, već samo probleme, odnosno više posla kao što se vidi iz novinske crtice u nastavku.
“Cvate šverc kavom”, Karlovački tjednik, 17. lipnja 1982.
Otkad se nedavno objavio oglas u nekim dnevnim listovima, a autori su strane firme, da se kava može kupiti, točnije naručiti i putem pošte, počeli su problemi poštanskih službenika u cijeloj našoj zemlji. Kava je u paketima počela masovno stizati na poštanske šaltere, a posao službenika se sve više povećavao.
Ni Karlovac nije mimoišla ova pojava. Kako nas je informirao kontrolor poštanske eksploatacije Ivan Tuškan, na karlovačku Poštu dnevno stiže do 100 paketa kave. Pošiljaoci su iz Austrije, SR Njemačke i Italije. S ovom pojavom počeli su i problemi. Na mjestu kod upisa bilo je potrebno pronaći pomoć radnici koja obavlja taj posao a raznosači pošte našli su se u sto muka jer im odjednom ne mogu staviti u torbu sve pošiljke kave za određeni gradski rajon. Kako to izgleda nepotrebno je govoriti.
Nestašice koriste i pojedinci kojima na ovakav način dolazi i do 10 paketa dnevno, odnosno kilograma kave. Zasigurno da šverc kavom polagano cvate i u Karlovcu. Nešto će se ipak morati poduzeti.
Pripremio Tihomir Ivka
