Iz današnje perspektive to zvuči pomalo nestvarno, ali uz malo
sreće, ispunjenih kriterija, a i podobnosti, veza i
poznanstava, što je u nas eminentno svakom sistemu, radni je
čovjek je u socijalizmu jednostavno mogao dobiti krov nad glavom.
Najčešće od poduzeća u kojem je radio, jer su poduzeća gradila
stanove za svoje radnike. Dakako, u vidu stanarskog prava, ali
kroz godine, uz kredit koji je u dinarima devalvirao toliko da je
rata kredita za stan znala biti jeftinija od kutije cigareta, pa
onda u vihoru pretvorbe, većina tih “društvenih” stanova postala
je privatnima i Hrvate tako stavila u sam europski vrh po
vlasništvu nekretnina. Između ostalog, zahvaljujući tom nasljeđu
“nenarodnog” režima preko 90 posto Hrvata živi u svojoj (odnosno
obiteljskoj) nekretnini. U Njemačkoj tek nešto preko 50 posto.
Stanove više nitko ne dijeli šakom i kapom i mnogim mladima su uz
naše plaće, poslovno okruženje i kreditne uvjete nedosanjani san.
Ali, ako ćemo uspoređivati dva ekonomska i politička sistema, po
podatku koji smo pronašli u starim karlovačkim novinama, danas je
stan na tržištu ipak bitno jeftiniji negoli je bio prije 40
godina. Naime, prosječni je Karlovčanin tada morao
izdvojiti čak 165 punih osobnih dohodaka da bi došao do stana
prosječne veličine. Ako računamo da prosječni dvosobni stan košta
cca 50 tisuća eura, ispada da po prosječnoj plaći (koja u
Karlovcu iznosi nešto preko 5 tisuća kuna) , danas treba
izdvojiti sedamdesetak mjesečnih prosječnih primanja. Zvuči
zanimljivo, no samo kao statistika, u stvarnosti slaba je to
utjeha za siromašni narod koji voli imati svoju nekretninu.
Baš kao što voli tu nekretninu napravljenu od cigle i
betona, kako nam sugerira tekst u nastavku.
“Kada montažne obiteljske kuće?”, Karlovački
tjednik, 17. rujna 1981.
U trenutku kada u Karlovcu kvadratni metar stambenog prostora
košta više od 20 tisuća dinara i kada je za prosječni stan
potrebno izdvojiti preko 160 prosječnih osobnih dohodaka,
opravdano se postavlja pitanje može li se u našoj komuni s manje
novaca doći do krova nad glavom. Odgovor je potvrdan i vrlo
kratak. Do jeftinijeg stana, odnosno obiteljske kuće, može se
doći ako se gradi montažna obiteljska zgrada, upola jeftinija od
klasične izgradnje.
Iako je već odavno postalo jasno da su montažne drvene kuće
daleko jeftnije od betonskih zdanja, na području karlovačke
općine ovo saznanje vrlo teško prodire u svakodnevnu praksu.
Konkretno, na užem gradskom području, iako za to ne postoje
formalne zakonske prepreke, nije moguće dobiti građevinsku
dozvolu za gradnju montažne kuće, jer u urbanističkom planu
općine nije predviđena gradnja tih objekata.
Naime, u užem gradskom području Karlovca, izuzimajući Jelsu koja
još uvijek nije detaljno urbanistički uređena, moguće je
izgraditi samo jednokatne, odnosno dvokatne obiteljske zidane
kuće. U suprotnom, potencijalni graditelji montažnih kuća neće
dobiti građevinsku dozvolu – odnosno odobrenje za gradnju.
Koliko je ovaj vrlo kruti i mogli bismo reći nestabilizirajući
stav opravdan, teško je u ovom času dati kompetentniju ocjenu.
Međutim, povodeći se dosadašnjim iskustvima gradova u našoj
zemlji koji već godinama odobravaju ovu gradnju te iskustva vrlo
razvijenih zemalja (Švedska, Norveška, Kanada…), gdje je veći
dio kuća izgrađen od drveta, dade se zaključiti da krute
urbanističke norme iz urbanističkog plana Karlovca nisu najbolje
rješenje. Ako zbog ničeg drugog onda zbog toga što
obiteljske zgrade od tvrdog materijala koštaju dvostruko
više od montažne kuće.
Pripremio Tihomir Ivka
