Iako se danas popularna laž da se u socijalizmu nije smjelo reći
da si Hrvat i da ideš u crkvu, uzima zdravo za gotovo, činjenica
jest da čak ni poslije Hrvatskog proljeća – te najžešće
manifestacije nacionalne emancipacije od 1945.-e do 90.-e – niti
jedan Karlovčanin zbog podrške Savki Dabčević i Miki Tripalu nije
završio u zatvoru. Doduše, neki od istaknutih tadašnjih lokalnih
političara poput Josipa Boljkovca gurnuti su zbog toga na
političku marginu i izgubili političke položaje, ali to je
logična i prilično blaga posljedica kakve gledamo i danas kad u
jednom unutarstranačkom sukobu (što je Hrvatsko proljeće s razine
djelovanja Komunističke partije i bio), poražena strana gubi
funkcije i ne mnogo više od toga.
Stvari nikad ne treba gledati crno-bijelo jer su uvijek bile i
ostale sive. Treba razumjeti vrijeme i kontekst; Titova
Jugoslavija bila je crna diktatura do negdje 1955. kad se i zbog
političkog vica moglo završiti na preodgoju na Golom otoku, ali u
kasnijim razdobljima čak i liberalniji politčki sustav s mnogo
više javne rasprave o važnim stvarima i upliva mišljenja običnog
čovjeka na njih negoli je to slučaj danas u našoj demokraciji kad
je sloboda iznošenja mišljenja gotovo bezgranična, a –
paradokslano – mogućnost utjecaja na promjenu političke paradigme
minimalna.
Danas će mnogi i u Karlovcu, pogotovo oni stariji i nekad
uvjereni komunisti reći da su iz ovog ili onog razloga bili žrtve
sistema, da su bili proganjani i ušutkavani što je uglavnom
romansiranje prošlosti. To su priče za malu djecu, to je
jednostavno takav soj ljudi; kao što su nekad bili zadrti
komunisti, danas su zadrti katolici i “Hrvatine”, a sve priče o
tome kako su nešto morali u prošlom sustavu, kako su zavedeni,
kako su bili prisiljeni raditi za represivni sustav, samo je
pranje vlastite savjesti i pokušaj hvatanja pozicija u novom
sustavu. Karijeristi, oportunisti, ljigavci… Uglavnom, osim
zbiljskih disidenata poput “svetog” Vlade Gotovca, većina
“proganjanih” su s razlozima koji bi i danas bili kažnjivi
završavali u sudnicama; od privrednog kriminala do niskih
strasti…Njihov pad je ionako bio privremen: uskrsnuli su u
novom sistemu kao pravednici i domoljubi, a zapravo su trebali
biti lustrirani i nikad se više nisu trebali baviti bilo kakvim
javnim poslom. Da je bilo tako, Hrvatska bi danas bila bolja
zemlja.
“Osuđena zbog izazivanja nacionalne netrpeljivosti”,
Karlovački tjednik, 25. 06. 1981.
Zbog krivičnog djela neprijateljske propagande, te izazivanja
nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti Krivično vijeće
Okružnog suda u Karlovcu osudilo je A. Š. iz Karlovca na 18
mjeseci zatvora. Pored toga, Vijeće je izreklo i zaštitnu mjeru
zabrane pedagoškog rada u trajanju od tri godine nakon
izdržavanja kazne.
Prema optužnici, koja je dokazana, A. Š. je od 1978. do ožujka
1981. godine slala anonimne poštanske pošiljke na adrese nekih
Karlovčana u kojima ih je vrijeđala, pogrdno se izražavajući o
njihovoj nacionalnoj pripadnosti, te iznoslila niz tvrdnji koje
je sud okvalificirao kao krivično djelo.
Kako je pošiljke pisala vlastoručno, stručni radnici Zavoda za
kriminološka vještačenja i istraživanja SR Hrvatske i SR
Slovenije nepobitno su dokazali da je A. Š. autor tekstova.
Pripremio Tihomir Ivka