Posljedice karlovačke deindustrijalizacije uzrokovane ratom, ali
i pogubnom politikom pljačkaške privatizacije u osebujnom
poimanju kapitalizma po rođačkom, nacionalnom i stranačkom
ključu, bile su teške. Tisuće izgubljenih radnih mjesta,
dugogodišnji zastoj u razvoju, depopulacija i osiromašenje većeg
dijela pučanstva. Stvari su se sad, reklo bi se, stabilizirale,
ljudi su se navikli da poslovi više nisu doživotni kao nekad, da
izvan javnih službi plaća a i profit ne padaju s neba…, nije
lako, ali se nekako živi. Kad ne ide, a mnogima ne ide, pakiraju
se koferi pa put Njemačke i Dublina, i to ne samo mladi.
U obrnutom pak procesu, poslije jednog drugog rata, onog 2.
svjetskog, u ubrzanoj industrijalizaciji, Karlovac je
zahvaljujući svom položaju, industrijskoj tradiciji, ali prije
svega visokoj ambiciji svojih vodećih političara izrastao u jedan
od najvećih industrijskih centara bivše Jugoslavije i privlačio
ljude. O tome dovoljno govori činjenica da je od kraja 2.
svjetskog do Domovinskog rata više nego udvostručio broj
stanovnika.
No, kao što je cijena spomenute deindustrijalizacije u društvenom
smislu bila visoka, ništa niža nije bila cijena
industrijalizacije, samo na drugi način. Naime, kao što se vidi
iz teksta u nastavku, Karlovac, osim što je bio jedan od
najrazvijenijih, bio je i jedan od najzagađenijih gradova bivše
države. U ono doba to nije bio presudni faktor života u jednom
gradu, danas nam je ipak nekako draže da su i po cijenu gubitka
radni mjesta nestali sve ti pogoni “prljavih” industrija
sagrađenih u strogom centru grada.
“Karlovac na optuženičkoj klupi”, Karlovački tjednik, 10.
lipnja 1982.
Višegodišnja istraživanja kopatrole (zagrebačkog “Vjesnika”) koja
ispituje zagađenost čovjekove okoline u SR Hrvatskoj, pokazala su
da Karlovac spada u red onih gradova u kojem se poduzima najmanje
mjera na otklanjanju najvećih zagađivača. Ova ocjena bila je
povod da ekipa ekopatrole, zajedno sa Sekcijom za komunalna
pitanja i zaštitu čovjekove okoline OK SSRN Karlovca, organizira
javnu raspravu na kojoj će se razmatrati nalazi ekopatrole i čuti
riječ najodgovornijih rukovodilaca radnih organizacija koje
najviše zagađuju čovjekovu okolinu.
Podloga za raspravu bit će nalazi ekopatrole na osnovu
istraživanja čovjekove okoline u Karlovcu. Mjerenja su pokazala
da Karlovčani udišu najzagađeniji zrak. Ispuštanje sumpornog
dioksida i čađi iz kućnih ložišta, OOUR-a Gumara i OOUR-a
Toplana, posebno zimi, povećavaju koncentraciju zagađenosti iznad
zakonski dozvoljenih granica. Otpadne vode industrije, posebno
klaonice, “Lole Ribara”, OOUR-a “Kožara”, “Vunateksa” i drugih
slijevaju se u Kupu bez prethodnog pročišćavanja, iako su po
Zakonu o vodama kolektivi bili obavezni do 31.12. 1980.
izgraditi, odnosno osposobiti uređaje za pročišćavanje otpadnih
voda.
Buka s brzih gradskih prometnica i željezničke pruge, prelazi
dozvoljene granice. Pješačka zona postoji samo na papiru jer je
ispresjecana cestama.
Ekipa ekopatrole već tri godine provodi ova mjerenja i na temelju
toga utvrđuje i rang-listu najčistijih gradova u republici. U
prvoj akciji (1979. godine), Karlovac je zauzeo visoko treće
mjesto, godinu dana kasnije bio je šesti, a prošle godine tek
jedanaesti. Gledajući po pojedinim kategorijama, Karlovac je
obično dobro plasiran u kategoriji kvalitete voda, zelenila,
kulture, otpadaka i čistoće, te organiziranosti zaštite. Međutim,
uvijek zauzima slabo mjesto u kategoriji stanova, buke, zraka,
javnog prometa…
Na osnovi svega iznesenog, ekopatrola optužuje grad Karlovac,
odnosno relevantne organe uprave i inspekcije, što do sada nisu
poduzete akcije da se smanji zagađenost zraka, što nije
organizirana služba za praćenje kvalitete zraka i razrađene mjere
za sanaiju ovakvog stanja. Karlovac se optužuje i zbog
nepoštivanja Zakona o vodama kao i zbog nepoduzimanja mjera da se
smanji zagađenost Kupe, Korane, Dobre i Mrežnice.
Pripremio Tihomir Ivka
