Po popisu stanovništva 1991. godine Karlovac je bio sedmi
hrvatski grad po veličini, iza petog Zadra i s oko 2000
stanovnika manje od šeste Pule. U međuvremenu, Zadar je
jedini sačuvao sličan broj stanovnika, Pula je sa 62 tisuće pala
na 57, a Karlovac se po broju stanovnika smanjio sa 60 na 55
tisuća (od 2011. zasigurno i za još koju tisuću). Što zbog ratnih
kretanja (Slavonski Brod), a što zbog gospodarskog razvoja
zagrebačke okolice (Velika Gorica), spomenuta su dva grada
prestigla Karlovac, koji je tako 2011. godine pao na deveto
mjesto na ljestvici. No taj demografski sunovrat nije trebao
imati utjecaja na njegovu urbanost potvrđenu u kasnim
osamdesetrima prošlog stoljeća. Ali, ipak jest zbog niza faktora,
prije svega zbog promjene demografske strukture, ali i strukture
vladajućih koji su – karikirano – nekako više preferirali
tamburice od rock’n’rolla i smatrali Dane piva vrhom karlovačke
kulturne ponude. Novi šerifi u gradu što su na Danima piva, kad
im je popodnevni jazz na Trgu bana Jelačića (dok sve nije
premješteno na poljanu pored Korane primjereniju profilu tog
“festivala”), ometao izjedanje janjetine, tražili od organizatora
da se malo stišaju i kasnije se branili da su samo apelirali na
šefa orkestra da “spusti za oktavu niže”…
Uglavnom, pod takvim i sličnim likovima Karlovac je ostao bez
važnog obilježja jednog grada kao što je kino, ali i bez nekih
sadržaja za koje se očekivala privatna inicijativa. Naime,
Karlovac nema ni klasični disko, odnosno noćni klub. Ono što bi
se tako htjelo nazvati, a zapravo su cajkaški barovi, ne računamo
i nikad nećemo računati u tu kategoriju. Kafića ima na svakom
ćošku, neki od njih figuriraju i kao noćni klubovi jer rade
dokasna, ali to bi bilo uglavnom to, i to uglavnom nije to.
Drugim riječima, kao što današnji klinci moraju s roditeljima
potegnuti do Zagreba da bi osjetili ugođaj kina, tako isti ti
roditelji bolje od svoje djece znaju što znači mrak noćnog kluba
išaran light shovom i odsjajem disko kugle. Možda jest
romantiziranje “bolje” prošlosti, ali činjenica je da je Karlovac
nekad imao disko klubove (“Nula” prije svih), u kojima su se
skupljali tadašnji “selebritiji” s glazbene i sportske scene
(nogometaši Dinama prije svega). Otvarali su se disko klubovi
osamdesetih na raznim mjestima. Uz mitski “Hrvatski” gdje se
vikendom nije skupljao “jet-set” kao u “Nuli” već obična
mlađarija, sjećamo se “Cherrya” uz kavanu “Neboder” gdje je
donedavno bila smještena “Konzumova” trgovina, pa onda i diska u
danas devastiranom hotelu “Central”. Popularan je bio i disko na
otvorenom na Foginovom kupalištu. Otvarali su se disko klubovi i
dobro radili i na široj periferiji kao “Lero” u Belaju…A onda
su došla neka druga vremena. Ono što je nekad sviralo na seoskim
vatrogasnim zabavama i kordunskim svadbama, nekim je čudnim i
tužnim scenarijem postalo zvukom karlovačkih ulica. Disko je kao
obilježje urbanosti odbačen na smetlište povijesti…
A koliko je nekad disko klub značio u životu mladih Karlovčana,
najbolje ilustrira nadahnuta odu Hrvatskom domu autora koji je u
ovom slučaju ostavio samo inicijale B. M. Nažalost, u današnje
vrijeme, ni vlast ni privatnici nemaju blage veze što učiniti s
jednom od najljepših dvorana za koncerte i slične manifestacije,
koja i dalje trune.
“Gdje večeras”, Karlovački tjednik, 29.01.1981.
Skrenete li iz Radićeve u Kurelčevu ulicu (ili udarite prečice
kraj “Sokare”), nakon stotinjak metara naći ćete se pred velebnim
zdanjem kojem bi sigurno pozavidjela washingtonska Bijela kuća
ili čak Taj Mahal u Indiji. Ta grandiozna, graciozna, čudesna,
velelijepa, prekrasna, predivna, ljupka, simpatična, izvrsna,
fantastična, fenomenalna građevina predstavlja Hram mladosti,
naročito subotom i nedjeljom. Popularni “Hrvatski” kako mu ime
daju njegovi posjetioci, čija se dob kreće negdje od 13 do 23
godine, najposjećejeniji je disko u čitavom Karlovcu i
najomiljenije subotnje večernje izletište. Za 20 dinara koliko
iznosi prosječni subotnji kapital posjetioca, može se dobro
provesti. Naime, za bijednu svoticu možeš dobiti punu vreću
najkvalitetnijeg duhanskog dima, koji se bukvalno može brati po
zraku u tajanstvenoj unutrašnjosti Hrvatskog doma. Osim toga,
mrežnica oka bit će vam zasićena svjetlosnim efektima raznih boja
i oblika. Pa onda naše uši! Naše su uši gladne novih zvukova,
tonova, glazbenih ljestvica, i ovdje će naše uši biti site do
bubnjića. No krenimo od ulaza.
Penjući se širokim stepenicama, imate osjećaj da ulazite u
ogromni jumbo-jet gdje vas na ulazu dočekuju galantne stjuardese
(iako su stjuardi u većini) a iz mračne utrobe čuje se moćni
turbo mlazni raketni motor. Ulazeći u raskošno predvorje nalik na
zubarsku čekaonicu sastat ćete se s prvim doživljajem za vaše
tijelo i emocije. Ponosno zurite u crveni papirić jer ste svjesni
da ste i vi jedan od tisuću sretnika koji je uspio ugrabiti tako
vrijednu stvarčicu . Međutim, u posljednje vrijeme nestrpljivi
poklonici muzike sve više pribjegavaju mitu, korupciji dajući
novac za kartu poznaniku koji je imao sreću da se probije u sam
vrh čekača karata… A onda ekstaza! Srce vam lupa sve u 16, kosa
na glavi vam se diže od električnog uzbuđenja, a noge vam
malaksaju i drhte kao prut na vodi i žude da kroče u misteriozni
disko-svijet. Pogled vam najprije pada na glave posjetilaca koje
se dižu i spuštaju u ritmu…Malo kasnije zamijetite na horizontu
ljudsku priliku koja uporno pokušava privući pažnju mnogobrojnih
uzvanika. To je čovjek koji stavlja ploče na gramofon ili bolje
rečeno konjičkim dijalektom – disk džokej. Pogled vam se diže u
visine gdje vas zasjepljuju žičana svjetla neurotskih sijalica
koje zaluđene muzikom pale i gase svoje žarke niti. Genijalno!
Visoko gore na matičnoj pozornici zatamnjenoj gramofonskim
poklopcima sve odiše mitskim okultizmom. Djelovanjem crne magije
manifestirane kroz disko-muziku, vjernici i dalje miču svoja
tjelesa pokrenuta tajanstvenim zvukom zvukom disko ritma. Manimo
se okultizma i sagledajmo socijalnu strukturu diska. Bacite li
oko na tu gustu masu, plave, žute, crne, ljubičaste i druge kose,
primjetiti ćete da je prostor diska podijeljen u nekoliko rajona.
Lijevi ugao od pozornice naziva se obično pankersko-klošarski
rajon. Sredina je rezervirana za tzv. ušminkane čagere, koji
uživaju da su u centru pažnje dok njihovo tijelo nosi ludi disko
ritam. Sa strane uz uz zidove, postavljene su svečane lože s
daščanim sjediljkama, za iznemogle čagere ili nesretne
zaljubljenike koji onda izgubljeno zure u crni parket diska. Oko
sredine postavljen je improvizirani dvosmjerni auto-put kojim se
dolazi do najudaljenijih predjela diska. Eto, to bi bila
demogeografska obilježja Hrvatskog doma, subotnjeg i nedjeljnog
sastajališta karlovačke omladine.