Naš tekst o “željama i pozdravima” za otpisom dugova na računima Inkasatora, te obrazloženje direktora ove gradske tvrtke Nikole Rogoza očekivano je izazvalo i polemiku u komentarima na KAportalu.
O ovoj se temi potaknuti našim tekstom potom očitovala i Regionalna organizacija zaštite potrošača (ROZP), u kojo potvrđuju Rogoza, ali i izražavaju zabrinutost što je, zaključili su, velik broj karlovačkih potrošača – neinformiran. Pritom priznaju da krivnja dijelom ide i njima na dušu. Zbog velikog interesa za ovu temu, priopćenje ROZP-a prenosimo u cijelosti…
Plaćanje pričuve treba regulirati Ugovorom o uzajamnim odnosima stanara-vlasnika i upravitelj zgrade i tome nema nikakve ingerencije. Temeljem tog ugovora ovlašteni predstavnik stanara sklapa ugovor o upravljanju zgradom s izabranim upraviteljem u kojem se pored ostalog, upravitelju (u ovom slučaju Inkasatoru) daje zadaća da otvori žiro račun na zgradi u da prema odluci stanara (ne Inkasatorovoj) brine o održavanju žiro računa. Inkasator tim ugovorom može biti ovlašten da pokreće postupak prisilne naplate (ovrhe) u ime stanara – suvlasnika, a i ne mora. Ako to u ugovoru nije definirano Inkasator nema pravo pokretati postupak prisilne naplate, na što je ROZP već reagirala. Trošenje sa žiro računa zgrade mogu odobriti isključivo suvlasnici ugovorenim brojem potpisa ili posredno preko ovlaštenih predstavnika, ako su ga za to ovlastili da ne mora skupljati potpise.
Prema tome upravitelj (Inkasator) je “najamni radnik” preko ugovora u upravljaju od stanara-suvlasnika. Tu se Inkasator prije dolaska direktora Rogoza, postavljao kao da je on unajmio suvlasnike, te smo bili prisiljeni u ime potrošača poduzeti određene mjere, radnje i postupke o čemu potrošači znaju (ako nisu zaboravili). Po pitanju oprosta duga za pričuvu, direktor Rogoz je potpuno u pravu, jer Inkasator ne može nekome oprostiti taj dug (nije ovlašten), dug mogu oprostiti isključivo stanari-suvlasnici svojom odlukom, a oni najbolje znaju stanje svojih susjeda. To nema veze s Odlukom Vlade RH o navodnom oprostu dugova.
Nadalje, Inkasator u ime Vodovoda i kanalizacije, Čistoće i još nekih sitnijih isporučitelja računa dostavlja i naplaćuje račune. Inkasator ni ovdje nama pravo (jer nije kupio dug potrošača) odlučivati hoće li nekome oprostiti taj dug ili ne. To je uređeno ugovorom između Inkasatora i trgovačkih društava za čije ime vrši uslugu obrade i naplate računa. Da direktor Rogoz donese odluku o oprostu tj. ne naplaćivanju nekog takvog računa, morao bi to pokriti iz vlastitog džepa, te bi ujedno zaradio prekršajnu prijavu. I ovdje Inkasator ne može pokretati postupak prisilne naplate, ako za to nije ovlašten ugovorom o obavljanju usluge.
Sasvim druga priča je brisanje nenaplativih potraživanja, što Vlada nama “hlebincima” prodaje kao oprost dugova, te zastara potraživanja koja je za javne usluge godinu dana, a za pričuvu tri godine. No nemojmo zaboraviti jedno, a o tome smo govorili kad je propala “Toplana” d.o.o., nestanka dugova nema, ono djeluju po, usporedbe radi, “Zakonu o neuništivosti energije”. Jer ako je trošak nastao, on ne može nestati, netko to mora platiti. Ako “oprostimo” dug dužniku to netko drugi mora u nekom obliku platiti. Oprost tj. odricanje od naplate zatezne kamate je moguće jer to je ustvari kazna za kašnjenje plaćanja, a ne učinjena usluga.
Tako da je u naravi “oprost dugova” neki oblik solidarno plaćanje nečijeg duga. Uzroci nastanka dugova su sasvim druga priča.
KAportal.hr