U srpskom logoru Stara Gradiška brutalno je seksualno zlostavljano 136 muškaraca iz Slunja – dvojica od njih su o tome progovorila

Slunj

Dva muškarca 50-ih godina u Zakladi Sunčica u centru Zagreba već
tri mjeseca dolaze na psihijatrijske terapije. Tu se rješavaju
traume koju su proživjeli kao zatvorenici u logoru Stara
Gradiška, gdje su, kao i ostali logoraši, bili seksualno
zlostavljani. Obojica su iz Slunja, a za portal
100posto.hr
ispričali su svoja stravična svjedočanstva.
Novinari im ne otkrivaju identitet, za ovu priču nazvali su ih
Marko i Petar. Iako je u logoru bilo 136 Slunjana i svi su prošli
jednaku torturu, u mjestu se o tome ne priča.

“U sredini u kojoj jesmo da se to pročuje to bi bilo…”, kaže
Marko. Petar ga nadopunjuje “Svi šute o tome, ne daj Bože da se
sazna, ljudi bi sasvim drugačije gledali na vas. Ne želim da moja
djeca i supruga imaju ikakvih problema”, kazao je. Njih dvojica
imali su potpuno identičan ratni put. Uključili su se u Zbor
narodne garde u Slunju, nakon pada organizirali su povlačenje
preko Bosne i Hercegovine i tamo su pali u zatočeništvo. Odvedeni
su u logor Stara Gradiška. Prvih nekoliko dana držali su ih
Martićevi policajci, zatim ih je preuzela JNA.

“Prvih par dana nismo dobili ni vodu, a kamoli hranu. Spavali smo
u prostoriji bez prozora, samo su rešetke bile, na minus 18. Ja
sam bio u majici kratkih rukava i šuškavoj trenirci, svi su
uglavnom tako bili”, prisjeća se Marko. “Dva dana smo bili bez
odjeće, samo u donjem vešu, na toj hladnoći su nas polijevali
vodom. Konstantno su nas vodili na ispitivanja koja su značila
fizička premlaćivanja, bilo je i seksualnih zlostavljanja”,
nadovezuje se Petar. Smjestili su ih u podrumske prostorije koje
su nekada bile samice, to je prostor velik ‘dva s dva’ kvadrata.
Unutra je njih četrdesetak spavalo na pola metra leda. “Dali su
nam kobajage jednu deku na nas 40, nisi je mogao nakon sat
vremena prelomiti koliko se sledila”, prisjetio se Marko

U toj mojoj ćeliji bilo je silovanja na očigled svih. Sjećam se
tjerali su sina da oralno zadovoljava oca pred svima nama. Onda
silovanje otac tog sina. Ne mogu se sjetiti koji su to ljudi
bili, ali znam po licu. Svi smo mi u tom logoru prošli isto”,
kazao je Marko.

Žao mu je što su danas neki dobili status žrtve ratnog zločina, a
neki nisu. Tako, recimo, Petar nije, jer Povjerenstvo u
Ministarstvu branitelja nije povjerovalo njegovom svjedočenju, a
Marku jesu.

Nakon deset dana iz podrumskih prostorija preseljeni su gore kod
tadašnje JNA. Tada su ih ošišali, i uzeli im sve što su imali,
satove, lančiće, prstenje, novac, bilo koju imovinu. Razmijenjeni
su 12. prosinca posredstvom međunarodnog Crvenog križa u
Karlovcu. Kada su došli u Zagreb prvo su došli na Zvijezdu,
pregled i iskazi. Petar je prošao četiri operacije: kralježnica,
lijeva strana prsnog koša, lijevo koljeno i kosti lica su mu bile
polomljene, prvo je liječen na Rebru, a zatim u KBC Dubrava.
Marko je odmah čim su došli na Zvijezdu jednom od inspektor
prijavio da je bilo silovanja u logoru, da je i on to prošao,
kasnije mu je i u Slunj došao jedan inspektor. Išao je kao
svjedok na dva procesa.

Nakon oporavka na proljeće su se vratili u postrojbu, ne zbog
želje za osvetom, kaže Petar, nego jer se htio boriti za
domovinu. “Htjeli su me umiroviti tad, ali ja sam rekao ne.
Cijeli rat sam proveo na ratištu, Marko i ja smo bili u istoj
postrojbi. 2004. sam umirovljen kao časnik Hrvatske vojske”,
ispričao je Petar. Marko se nadovezuje na ponovno vraćanje u
vojsku “Mi smo bježali, samo da nisi u samoći, da uđeš u neko
društvo, da pobjegneš od misli. Nisam htio ići ni u kakve
bolnice… Ja ću ja to sam prebroditi. Aha! Onda je tamo ’94. –
’95. počelo nespavanje, svakakve lude misli. Počeo sam tražiti
pomoć, ali niti od jedne hrvatske institucije nisam prihvaćen.
Prošao sam takav pakao u Jankomiru, da sam prekinuo s time. Onda
sam krenuo privatnim psihijatrima, kad sam im rekao što me muči,
rekli su da mogu pomoći. Uzeli bi nove i na kraju rekli – možda
ipak ne možemo. Sve dok nisam naišao na dr. Arbanasa, koji mi je
stvarno pomogao i to u dvije godine. Poslije toga sam se
preporodio ovdje kod Marije. Na ovim terapijama. To bih
preporučio svima tko god može”, ispričao je i svoje put oporavka
Marko. Kaže, Marija Slišković je došla do njega, on je pristao na
terapiju Program ‘Ja sam mnogo više od moje traume’, a nagovorio
je i Petra.

I Petar je od samog izlaska iz logora konstantno išao
psihijatrima. Liječio se isprva u KBC Dubrava, kada je još bio na
ratištu, osam dana bio bi na terenu, a četiri u Zagrebu i to je
vrijeme išao na terapiju.

Prvih nekoliko godina uopće nisam mogao biti s djevojkom. Nakon
rata ’97. sam se oženio, najsretniji dan u životu mi je bio kada
je rekla da je trudna. Nisam vjerovao da ću ikada moći imati
djece. To što mi se u logoru događalo, stiskali su kliještima
spolovilo, onda su s elektro aparatom, žicu od telefona omatali i
puštali struju. Nisam sanjao da ću imati djecu. Sada supruga i ja
imamo troje djece, ispričao je Petar

“Hvala Bogu kad sam to doživio najsretniji sam čovjek na svijetu.
A otkako sam krenuo tu na terapije, da budem iskren, ja sam se
potpuno preporodio. Mogu se lakše izraziti, razgovarati nego
prije. Prije dođem kod psihijatra: Evo ti tablete, i hajde…
Tako to funkcionira. Ne rješava se problem. Te nesanice,
preznojavanje po noći. Svaku noć sam se budio mokar, krevet bi
bio mokar. Sada je, da pokucam, puno bolje”, svjedoči Petar.

“Preporučio bih svima koji su žrtve seksualnog zlostavljanja da
se jave Zakladi Sunčica, da se ne boje. Petar naglašava da
pristupanje terapijama ne znači da moraju javnosti govoriti o
onome što su prošli. “Radi se dosta individualno, radi se i
grupno. Sam taj pristup, dođeš ovdje, to je nešto familijarno,
prekrasno. Da je toga bilo otpočetka sad bi bili normalni”,
kazuje Marko. Petari Marko su dio četvrte grupe, koju čini osmero
ljudi, terapija se pohađa godinu dana, ali i nakon toga ostaju u
kontaktu sa Zakladom.

Petar je rekao supruzi što mu se dogodilo u logoru, što nije
utjecalo na njihov odnos. Marko nije imao te sreće. “Kad sam
supruzi priznao što se dogodilo, nakon nekoliko mjeseci smo se
rastali. Djece nismo imali. Sad imam curu i što će biti ne znam”,
kazao je Marko i dodao kako su bivša supruga i on pokušali
posvojiti dijete, ali zbog njegova statusa branitelja, a pogotovo
logoraša, nije došao niti u obzir za to.

U nastavku priče portal donosi ispovijesti i dvije u ratu
zlostavljane žene, a možete ih pročitati na
100posto.hr.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail redakcija@kaportal.hr ili putem forme Pošalji vijest