Prema službenim statistikama u Hrvatskoj je nestalo preko 65
tisuća obrta odnosno obrtnika u posljednjih deset godina. To je
svakako i posljedica objektivnih okolnosti, prije svega ulaska u
EU i otvaranja tržišta ljudima čije ruke i vještine vrijede više
u EU nego u Hrvatskoj, ali prije svega je ta brojka teški poraz
hrvatske politike na nacionalnoj razini koja nikad nije, a ni sad
nema strategiju kako na životu održati najmanje poslovne
subjekte, odnosno ne ubiti ih previsokom poreznom presijom i
suvišnim administriranjem. Na nižoj pak razini, lokalne vlasti s
malo interesa za širi društveni interes, dodatno su kumovale
zatiranju obrta. Ponajprije favoriziranjem jednih te istih
obrtnika na natječajima za obavljanje građevinskih radova i
nabavu nižih vrijednosti, aktivnoj ulozi na izigravanju jednog od
osnovnog načela tržišne ekonomije – održavanju zdrave
konkurencije, odnosno forsiranju klijentelizma iz
stranačko-privatnih interesa.
I ovih dana novine su pune priča kako se u Hrvatskoj teško može
pronaći majstor, pogotovo ako je hitno, za bilo kakve popravke po
i oko kuće, za završne radove u građevini. Nedostaje
vodoinstalatera, električara, stolara, bravara, soboslikara,
keramičara…, a nitko neće u strukovne škole, svi se guraju u
škole za “fina” zanimanja, pa kasnije mnogi od njih nakon
neispunjenja sna o nobles fakultetskoj diplomi završe na Zavodu
za zapošljavanju bez ikakvih konkretnih vještina, na
prekvalifikaciji ili su prisiljeni potražiti sreću u inozemstvu,
obično na poslovima kojih se u Hrvatskoj ni u ludilu ne bi
prihvatili.
No listanje starih novina otkriva da se malo toga promijenilo u
pola stoljeća: ni tada se mladi nisu gurali u strukovne škole
niti je održavanje sitnog obrta bio lak posao kad je obrtništvo
bila neka vrsta sive zone, slabo normirana, a samim tim manje
opterećena administracijom, ispunjavanjem posebnih uvjeta i pa i
manje kontrolirana u smislu inspekcijskih nadzora. I tada su se
tražili uzroci gašenja poslova i traženja načina da se sitni
obrti održe na životu, a mladi motiviraju za strukovno
obrazovanje. Dileme su bile tada i sada iste, i očekivalo bi se
da ćemo nakon 50 godina iskustva biti nešto pametniji, ali očito
nismo. Tekst u nastavku nije edukativan samo u tom smislu, nego
govori ponešto i u našem iskrivljenom pogledu na prošlost.
Nerijetko se od raznih revizionista može čuti popularna “mantra”
(baš poput one da se nije smjelo ići u crkvu i reći da si Hrvat),
kako je u socijalizmu branjena i zatirana svaka privatna poslovna
inicijativa i poduzetništvo. Umjesto komentara evo egzaktnih
brojeva: 1973. godine u karlovačkoj komuni (koja je doduše bila
veća od Karlovačke županije i zahvaćala dio Like) bilo je usred
totalitarističkog komunističkog mraka 1540 privatnih zanatskih
radnji, danas u okruženju slobodno-tržišnog kapitalističkog raja
na području Karlovačke županije registrirano je 1825 obrta.
“Ima alata, al’ nema zanata”, Karlovački tjednik, 20.
lipnja 1974.
U posljednjih desetak godina stotine privatnih obrtnika stavilo
je ključ u bravu svojih radnji. Samo u prošloj godini obrt je
odjavilo 218 zanatlija. Istovremeno sve se više povećava broj
onih koji se bave zanatskom djelatnošću kao sporednim zanimanjem.
Od 1970. godine zabilježeno je više od 200 takvih zanatlija bez
obaveza. Oni ne moraju imati vlastite prostorije za rad, nemaju
radnog vremena i naravno, plaćaju manje obaveze društvu, pogotovo
zato što su osigurani (i socijalno i zdravstveno) po drugoj
osnovi. Da bi to ilustrirali, evo jednog primjera iz jedne
susjedne komune: trojica privatnih elektro-instalatera odjavili
su svoju djelatnost, jer nisu mogli ravnopravno konkurirati
radnicima zaposlenima u “Elektri”, koji su također nudili
kompletnu uslugu ljudima koji uvode struju u svoje kuće. Radnici
“Elektre” nastupali su “ekipno” i nudili sve od uvođenja
instalacije do uporabne dozvole. Naravno, to je bilo nešto
jeftinije i privatnicima ništa drugo nije preostalo, već da se
“povuku”. Ne bi trebalo gušiti taj tzv. dopunski rad pogotovo ne
u djelatnostima u kojima je zaposleno malo ljudi. Međutim, ne
treba ni ostaviti odriješene ruke već zaposlenim zanatlijama u
društvenim poduzećima, koji su u stanju popodnevnim dopunskim
radom “zagušiti” dobar dio privatnih zanatlija kojima je to
osnovno zanimanje. Istovremeno oni “guše” sami sebe, jer dobar
dio posla, koji bi inače bio povjeren društvenoj radnoj
organizaciji, obave za svoj račun. Tko će naći ravnotežu između
dopunskog rada i rada redovnih zanatlija, teško je reći. Naime,
izgleda da uopće nije istraženo to područje, što ilustrira i
podatak da se za najveći dio zanatlija ne zna zašto su odjavili
obrt (od 218 privatnika koji su odjavili obrt, u prošloj godini
za 71 ne zna se zbog čega su to učinili). Od toga broja svega 42
obrtnika otišla su u penziju, a 29 ih je navelo da radnju
zatvaraju zbog velikih obaveza. U posljednje vrijeme klasični
zanati pogotovo na selu, odumiru. U desetak godina 108 kovača
odjavilo je svoju djelatnost. Dodajmo tome da se 69 obućara, 17
kolara, 8 bačvara i 47 stolara odreklo svojih radnji, pa ćemo
lako zaključiti da treba nešto iz osnova mijenjati, jer će uskoro
biti gotovo nemoguće dobiti uslugu postolara, krovopokrivača,
dimnjačara. .. Situacija je još ozbiljnija kad znamo da mladi
ljudi nisu zainteresirani za te zanate. Dimnjačari i
krovopokrivači već nekoliko godina traže učenike za svoj zanat,
ali nitko se ne javlja. Naravno, u prošloj godini nisu samo
zatvarane zanatske radnje. Prema podacima Privredne komore u tome
je razdoblju osnovana 171 nova zanatska radnja. Međutim, njihova
se struktura mijenja u korist “modernijih” zanata, frizera za
žene, elektroinstalatera, automehaničara, TV mehaničara i sl. Na
području svih trinaest komuna karlovačko-ličke regije danas ima
1540 privatnih zanatskih radnji i 22 zanatske organizacije
udruženog rada. Svi oni zapošljavaju 2600 radnika. Zasad nema
podataka o tome koliko bi trebalo biti zanatlija (i kojih
djelatnosti), pa da budu zadovoljene potrebe ovog velikog
područja. Jedno je sigurno: zanatska djelatnost tiho odumire, a
svi uzroci ipak nam još uvijek nisu poznati. Još je sigurnije da
hitno treba poduzeti niz društvenih mjera kako bi se zaustavilo
propadanje zanatstva. Zakon o zanatstvu leži već dvije godine u
prednacrtu i stupit će vjerojatno na snagu krajem ove godine. Bit
će to jedna od mogućih osnova za daljnji razvoj zanatstva, ali
Zakon ne predstavlja i rješenje za karlovačko zanatstvo. Porezna
politika, poslovne prostorije, suzbijanje nadriobrta, ograničenje
dopunskog rada, revizija dozvola, istraživanje potreba za
zanatskim uslugama… sve su to samo elementi za širu društvenu
akciju o kojoj se samo govori već dvadesetak godina.
Pripremio Tihomir Ivka
