Kad sjediš na sedmoj stepenici u srednjem ulazu zeleno-žute
zgrade u ulici Miroslava Krleže broj 6 pogled ti je direktno
uperen u drugi balkon zgrade preko puta, temeljito razoren i
zapaljen direktnim pogotkom. Rano je poslijepodne, ali magla se
već spušta na ulicu, a na asfaltu se stvara tanka ledena kora,
iako snijega nema. Ove godine nije ga bilo, a možda ga i neće
biti, možda kada bude rat ne padaju snijegovi. Sjedimo i pričamo
gluposti, dok grad pritišće tišina. Nema automobila, ptica,
žamora klinaca na povratku iz škole, a na brdima oko grada valjda
je ručak, pa nema ni tupog zvuka ispaljenja i oštrog i vrištećeg
doleta granate. – Vidi ga – pokazuje Ban prema putiću kojim se iz
ulice dolazi do voćare i pekare. – Gle ti tu urednu vrećicu –
kaže Kic i smijemo se kao blesavi dok Naučnik stiže iz pekare s
vrećicom taman dovoljno velikom da u potpunosti prekrije kilu
kruha. – Ej! – viče mu Crijevo i to je previše. Zabijam glavu u
koljena i piljim u šestu stepenicu, u sitne raznobojne kamenčiće
koji je čine i trudim se da ne prasnem skroz u smijeh. Naučnik
se, veselo kao uvijek, javlja, a Crijevo ga pita jel zna možda
formulu za ono kao u Smogovcima kad smanje četničku podmornicu. –
Radim na tome – kaže Naučnik i uopće se ne smijemo. – Jebeš rat –
kaže malo poslije Kic – jebeš rat kad je i Naučnik počeo valjat
fore. – Baš – kaže Goc i pljuca. U trenutku kada na prvu
stepenicu sleti pljuvačkom namočen pistacio negdje na brdima čuje
se ispaljenje granate. Pogledamo se, ali ne ustajemo.
Sjedimo na sedmoj stepenici, šutimo i gledamo u razvaljeni balkon
u susjednoj zgradi, dok se iz ulaza čuju ljudi kako se
strmoglavljuju prema podrumu. Magla se pretvara u noć i iza
spuštenih roletni Naučnikova stana pali se svjetlo. Na trenutak
pomislim da možda stvarno smišlja formulu za smanjivanje
četničkih podmornica. – E, a jel imaju Srbi podmornice – pita Ban
skoro istovremeno s mojim mislima. Svi ispuštaju neki kratak
smijeh i nastavljaju životarenje.
– Kaj vi glumite dečki? Ajde u podrum – dernja se Mavijev tata s
ulaznih vrata haustora. – Daj tata, vidiš da pada daleko – kaže
Mavijo. Ipak, ustajemo. Iza naših leđa mrak napokon prekriva
maglu, žute proreze na roletnama kod Naučnika i zapaljeni balkon.
Ostaju samo zvukovi granata, negdje daleko, i, unatoč njima,
prešugava tišina.
*****
U tri ujutro se ne puca. Nema svrhe. Zbog zamračenja, nigdje ne
gori niti jedno ulično svjetlo, nema niti jednog osvijetljenog
prozora, nebo je oblačno. – E, to je mrak – kaže Andrej dok
sjedimo na zelenoj željeznoj ogradi i gledamo, a kao da žmirimo.
– Tako je to znači izgledalo na početku – odgovaram, ili, možda,
samo tako bezveze kažem. Iza zgrade, kroz travu trči moj pas, a
mi sjedimo, šapćemo i razmišljamo ima li još netko u ovom gradu
tko baš sada tako sjedi u svojoj ulici, u baš onakvom mraku kakav
je jednom pradavno i zamišljen. Samo na trenutak, u zgradi preko
puta bljesne daleko i prigušeno svjetlo. – To se Naučnik probudio
pa ide pit mlijeka – kaže Andrej, a ja se trudim da ne prasnem u
smijeh. Nekako je kao da se to ne smije u ovakvom mraku. Andrej
ga opisuje kako u pidžamici, s noćnom kapicom preko kose i
svijećom u ruci otvara frižider i toči mlijeka u džezvu da ga
malo zagrije. Boli me trbuh od smijeha u sebi.
Kasnije, Andrej ode kući, a ja i dalje sjedim na ogradi i gledam
u mrak, a kao da žmirim. Kako se približava zora, na nebu se
pojavljuje crta. Isprva tamnoplava, tako da se vidi samo ta pruga
na nebu, a potom jedva malo svjetlija, tako da se vide obrisi
zgrada, drveća i parkiranih automobila. Svijet napravljen od
obrisa i sjena izgleda cjelovito i spokojno. Na par minuta, to je
opet onaj pravi svijet.
Kad se na nebu pojavi tanka jarkocrvena pruga, fućnem psu i
okrećem leđa zori koja će još jednom ubiti grad.
*****
Od svega što se dogodilo u četiri godine rata, na neki način
najsjebanije je sjećanje na trenutak u kojem u prekrasnom
poslijepodnevu stojiš na balkonu, ne znaš što znače fluoroscentne
boje na nebu, mama je pored tebe i isto tako od tate očekuje da
kaže nešto, bilo što smirujuće, ali on te samo pogladi po glavi i
lagano pogurne prema stanu i oblači se da krene po brata koji je
u školi i daje ti sve do znanja čak i prije nego što se začuje
tutnjava s brda i prve granate počnu padati u tvoj život. Drugo
sjećanje od kojeg ti uvijek bude slabo je ono na prvo ratno
jutro. Prvo spavanje i prvo buđenje i prvi pogled na srušeni grad
i neki život koji se odvija neuobičajeno glatko, kao da je rat
postojao oduvijek…s tim kombijem koji u podrum donosi kruh i
novine na čijim naslovnicima masnim crnim slovima piše ime tvog
grada, popraćeno s tri velike fotografije razaranja. Kasnije, sve
ide nekako brže i danas ti je ponekad teško zamisliti da ste to
doista bili vi. Dok gledaš prijatelje kako se smiju, dok se kasno
noću vraćaš kući s bratom, dok gledaš lijepe djevojke u prvim
proljetnim danima, obuzme te neka čudna tuga pri pomisli da su
svi oni, skupa s tobom, bili četiri godine nečija meta. I čudno
ti je kad pomisliš da su sve stariji i oni koji se toga ne
sjećaju. Dobro je to. Samo je čudno. I možda ti i najviše bude
žao što nikada nikome nećeš moći objasniti. Što god napisao i što
god rekao, možda ćeš objasniti puno, ali nikada nećeš objasniti
sve. Možda će shvatiti neke strahove i neke tuge, neki će možda
uspjeti razumjeti i mješavinu totalnog tupila i mučnine u trbuhu.
Ali zapravo će samo oni koji su doživjeli to isto moći u
potpunosti shvatiti da si danas možda beskrajno sretan, ponekad
blesav, ponekad nasmijan, ponekad tužan zbog gluposti, da si po
svemu isti kao da rata nikada nije ni bilo…osim što ćeš do
kraja života imati jedva vidljivu crtu u očima i što će do kraja
života ostati oni trenuci u kojima je na brdima oko grada vojna
vježba i kad iznenada tišinu lijenog jutra razbije zvuk
ispaljenja ti ćeš, kao i svi oko tebe, na jednu sekundu opet biti
u ratu. Proradit će vam svi instinkti i u toj sekundi zaboljet će
te trbuh, pogledom ćeš tražiti najbliži zaklon, mrzit ćeš one
koji pucaju, mislit ćeš na to gdje su oni koje voliš i čekati da
čuješ gdje će pasti prva. U svemu ostalom bit ćeš isti kao ljudi
u Beču, Londonu ili Buenos Airesu, samo će te do kraja života
pratiti ti trenuci, te rijetke stoljećima duge sekunde u kojima
ćeš ponovno biti samo prestrašeni dječak u ratu.
Darko Lisac