Od državnog ekonomskog monopola gori može biti samo privatni
monopol, teza je koju često rabe pobornici ekonomski libertijanci
i svakako da su u tome u pravu. No prepustiti sve tržištu, pa pod
egidom slobodne konkurencije zapravo stvarati privatne ekonomske
monopole, upitan je stav po pitanju stabilnosti gospodarstva
jedne države, njenih strateških interesa, ali i interesa svakog
pojedninca na tržištu rada.
Na tu temu u Hrvatskoj bi se imalo što reći jer bez obzira što
tržišna ekonomija teško može imati alternativu, činjenica je da
niti smo bogatiji poslije četvrt stoljeća restauracije
kapitalizma u nas, a ni sigurniji u svojoj egzistenciji. I baš bi
nas trebalo biti briga što nismo iznimka i što se s istim
izazovima muče i mnogo gospodarski razvijenija društva i države.
Jedno pouzdano znamo, da nije dobro, a vrtimo se u krug. Baš kao
i naši očevi i djedovi u doba samoupravnog socijalizma.
Godina je 1979., Tito broji zadnje dane života, Karlovac je nakon
godina ekspanzije stao ekstenzivno rasti i fizički i u smislu
rasta BDP-a, političke strukture suočavaju se sa zabrinjavajućim
tendencijama; raste uvoz, pada izvoz, a tehnološki se počinje
kaskati za razvijenijim svijetom. Taj proces je danas dovršen i
vuče nas u bezdan ekonomske propasti i dužničko ropstvo građana,
ali i same države prema vanjskim kreditorima. Svako vrijeme imalo
je svoja rješenja. Danas je državi najjednostavnije dodatno se
zadužiti i provoditi upitne mjere štednje, mo može zakonima
dugoročno usmjeriti ekonomska kretanja, ali to iz nekog razloga
ne čini. Davno prije vlast je bila u prednosti, mogla je izravno
naređivati poduzećima što da rade. Iako zvuči pomalo smiješno da
se tvrtkama naređuje nešto tako kompleksno kao izvoz, ima nešto u
tekstu iz davnina koji prenosimo što ukazuje da koliko god
rješenja možebitno bila kriva, plod su dubokih analiza i rezultat
nekog plana. Kao da se znalo gdje se želi stići nakon četiri
godine. Danas se to ne zna.
Više odgovornosti oko izvoza, Karlovački tjednik, 26.
srpnja 1979.
Izvršno vijeće Skupštine općine Karlovac poduzelo je na
posljednjoj sjednici mjere za ublažavanje izrazito nepovoljne
vanjskotrgovinske razmjene. Mjere stabilizacije, zaključak je
Izvršnog vijeća, moraju ublažiti razlike između uvoza i izvoza.
Radne organizacije moraju težište akcije usmjeriti na proširenje
asortimana proizvodnje, povećanje discipline i odgovornosti u
pogledu kvalitete i rokova isporuke, racionalnije poslovanje,
povećanje produktivnosti… Sve ove akcije trebaju doprinijeti
povećanju izvozne moći karlovačke privrede. Istodobno, kolektivi
koji koriste uvozne sirovine i repromaterijal trebaju povećati
proizvodnju i izvoz, a radne organizacije koje ne izvoze, a
koriste uvoznu sirovinu, dužne su dio proizvodnje plasirati na
inozemno tržište. Od radnih organizacija zatraženo je nadalje da
sačine analize razloga smanjenja izvoza i povećanja uvoza što
treba da posluži za iznalaženje mogućnosti za proširenje
proizvodnog programa i povećanje izvoza.
Ujedno, ove analize radnih kolektiva koristit će se prilikom
donošenja samoupravnog sporazuma za stimuliranje izvoza čije je
potpisivanje predviđeno programom stabilizacije u komuni. Obaveza
je, nadalje, da se ispita mogućnost potpisivanja samoupravnog
sporazuma radnih organizacija koje imaju devize i kolektiva
kojima su devize neophodne za osiguranje
repromaterijala i sirovina. Realizacija ovih zaključaka i stavova
Izvršnog vijeća Skupštine općine Karlovac od ogromnog je značaja
s obzirom na izrazito nepovoljnu vanjskotrgovinsku razmjenu.
Podsjetimo: uvoz je u prvom kvartalu povećan za 44 posto, dok je
izvoz smanjen za 17 posto, u odnosu na isto razdoblje prošle
godine. Situacija se sada još više pogoršala.
Od siječnja do svibnja uvoz je povećan za 60 posto, a izvoz je
manji za 25 posto, u odnosu na isto razdoblje 1978. godine, tako
da je, nakon mnogo godina, vrijednost uvoza nadmašila izvoz za
gotovo 50 milijuna dinara. Naime, sve više kolektiva uvozi i
povećava uvoz sirovina, opreme i repromaterijala, a gotovo da se
na prste mogu nabrojati radne organizacije koje povećavaju izvoz.
Razlozi nepovoljne vanjskotrgovinske bilance karlovačke privrede
su poznati. Produktivnost rada, ekonomičnost, iskorištenost
kapaciteta, kvaliteta i proizvodni programi radnih organizacija
karlovačke komune su takvi da teško mogu ravnopravno konkurirati
proizvođačima iz razvijenijih zemalja. Ovome treba dodati i
sistemske mjere i carinsku politiku koja često ne stimulira
izvoz. Na drugoj strani, izrazito prerađivačka, karlovačka
privreda prinuđena je da uvozi sirovine i repromaterijal ako želi
osigurati normalnu proizvodnju i izvršenje proizvodnog programa.
Pripremio Tihomir Ivka