Prema Anićevom Rječniku stranih riječi advent predstavlja doba dolaska Kristovog dolaska na zemlju, a kao dio liturgijske godine zadnje četiri nedjelje pred Božić posvećene molitvi i razmatranjima. To je vrijeme nade i budnosti za vjernike koji iščekuju dolazak Boga. Budnost se u hrvatskom katoličkom puku simbolički očituje i kroz prisustvovanje zornicama, ranojutranjim misama svečanog karaktera koje se služe kroz cijelo razdoblje adventa. Postoji za advent i lijepa hrvatska riječ došašće koja očito nije dovoljno “fensi” u njegovoj komercijalnom manifestiranju. Dapače, ponekad se čini da je duhovno-vjerska komponenta došašća samo dobar izgovor za materijalnu eksploataciju. S tim u skladu, gradovi i lokali su već okićeni, već u studenome pumpa se božićni ugođaj, diže se potrošačka groznica za potrošačkom groznicom. Tek što su nam napunili glavu s novotarijom zvanom “crni petak”, evo nove euforije. U redu je duhovnost, ali kapitalizam je, treba nešto i zaraditi zar ne?
Svako doba nosi svoje svetkovine i praznike. Tako je bilo i u vrijeme kad Crkva i vjera nisu imale pravo punog građanstva i javnosti. Adventa i njegovih komercijalnih popratnih manifestacija nije bilo, grad se kitio pred Božić koji se slavio na drugačiji način nego danas. Uglavnom u krugu obitelji, iako nije bilo crkve u socijalizmu koja na polnoćku nije bila puna. Status “državnog” slavlja držala je Nova godina, religijski i ideološki neutralna. No, i u ono vrijeme bilo je glasova kako se i u pripremi za “najluđu noć” pretjeruje, previše troši i pridaje previše pažnje kao što to sugerira urednički komentar iz vremena kad je Jugoslavija brojala zadnje mjesece života Josipa Broza Tita.
“Euforija”, Karlovački tjednik, 13. prosinca 1979.
Kako se ponašamo i šta sve radimo ovih dana koji se, zahvaljujući nekima od nas, uspješno pretvaraju u pretpraznične Novoj godini? Epitet novogodišnje noći najluđa izgleda da nekima postaje princip ponašanja koji nije u skladu s našim normama. Prve divljačke (i ilegalne) sječe borova već su zabilježene, čuju se i prva čestitanja, vidi se i zabrinutost; treba se nabaviti kava, meso, šećer, haljina, uplatiti neki “paket” doček … Misli i želje daleko su se otputile u dane praznovanja do kojih još ima dosta radnih obaveza. Nova godina, dvodnevni praznik, pretvorila se posljednjih godina u nedoličnu potrošačku euforiju. Kao da cijele godine gladujemo, hodamo u dronjcima ili zaobilazimo dućane pa to nastojimo nadoknaditi za jednu jedinu noć. Prazne se trgovine i kućni budžeti, dižu krediti, nemilice se nosi i juri bez reda i plana. Očekuje se i uobičajena poplava kalendara, uličnih prodavača čestitki (otrcano je već govoriti kako su to lažni studenti, a čestitke nekvalitetne), ipak, na svu sreću, petardi je sve manje i manje, karbidnih limenki gotovo je i nestalo… uglavnom, zaboravlja se svrha i cilj novogodišnjeg praznovanja. A cilj je, da podsjetimo, sumirati proteklih 365 dana, istaknuti dobro, a šalom mijehom osvrnuti se na propuste i nedostatke (one obične, ljudske, svakodnevne), našaliti se kako smo godinu dana stariji, ali i reći da smo godinu dana bogatiji radom i rezultatima rada. Zato vratimo se sebi i uobičajenim normama. Budimo i u ta dva dana veseli i nasmijani i srdačni domaćini otvorene kuće, a epitet najluđe ostavimo onima kojima on imponira. Vedrost i dostojanstvo su nas uvijek krasili, takvi smo tokom cijele godine pa i sada sredinom prosinca, kada još treba ispuniti ili premašiti godišnje planove, zacrtati nove… još dosta toga napraviti da bismo radosnije slavili, kad slavlju dođe vrijeme.
Pripremio Tihomir Ivka