Ne možeš to objasniti nikome tko nije tada bio tamo, ali 1993.
godine jesen nije došla u Karlovac. Istina, bila je magla onog
jutra kada si se probudio, osjetio grlo, hodao po praznom stanu,
prao zube, razmišljao što je taj dan u školi, osjećao cijelo
vrijeme nejasnu bol u trbuhu, sve dok nisi sjeo za stol, s čašom
mlijeka i paštetom… i onda shvatio da se puca. Detonacije su
još bile daleke, ali bile su česte, bile su sve snažnije, bol u
trbuhu je rasla, stan je bio prazan, čaša mlijeka bila je puna, s
druge strane prozora dizala se magla i otkrivala svijet mokar od
rose.
I tko je bio tamo – zna. Tko nije – nikada neće. Bili su to
zadnji dani 1993. godine, ti rujanski dani u kojima je opet
počelo. Magla se potpuno digla, a ulice su ostale prazne i puste.
Sjećaš se još samo mrtvih tijela kod Zorin doma, polomljenih
krošanja drveća na malom trgu, lišća koje je umiralo zeleno, pod
blještavim rujanskim suncem, u danu koji nije imao smisla.
Poslije nije bilo više ničeg.
Kada si ponovno otvorio oči bio je 25. siječanj 1994. godine i
stajao si na turbini. Nebo je bilo crveno i uranjalo je u Koranu.
Kroz prvi sumrak, jablanovi su se ogledali u rijeci, jablanovi su
se spajali s nebom, nad jablanovima je letjelo jato ptica. Možda
su to bile guske, ne znaš zašto bi u siječnju jato ptica letjelo
nad Koranom, ali tada su to bile ptice, a tada… tada je jedino
važno.
Do utakmice je bilo još dva sata, stajao si tako na toj turbini i
osjećao si se dobro. Ako nisi gledao iza sebe, ako nisi gledao
previše desno, sve je moglo izgledati kao nekad. I nisi gledao.
Jer, trebao ti je taj dan. Trebao ti je dan Korane, dan u kojem
gledaš u slap, opčinjeno, kao da ga vidiš prvi put u životu, dan
u kojem gledaš u vodu i jablanove i slap i kulu i sve je onako
kako treba biti. Ne gledaš iza, ali znaš da je iza kafeterija i
hotel s terasom i prijatelji i cure i šeću mama i tata s malim
bratom, šeću i smiju se, Vunsko je puno, večer je topla i miriše
proljeće, znaš da je iza sve to, sva godišnja doba, svi ljudi
koje poznaješ, svi dani koji su bili i koji više neće biti.
A, iza je i utakmica.
Utakmica svakom znači nešto drugo. Uvijek ćemo zavidjeti svojim
starcima na Želji. Na Šancu. Na svoj toj košarci, na NBA
zvijezdama, na Zadru, Zvezdi, Partizanu, Olimpiji…koji padaju u
prepunom parku, u vremenima u kojima je svijet bio crno-bijele
boje. Novi klinci imat će nogomet, barem nakratko, barem u onoj
jednoj, prvoj, sezoni, kada je sve bilo “plavo-bijelo” i kada
ćemo i sami svaki vikend juriti na stadion, nekad karlovački, a
nekad u Zagreb, Koprivnicu, Rijeku, Osijek…
Svi će, godinama, imati rukomet i ponešto od rukometa. Ali nitko
kao oni ljudi iz 25. siječnja 1994. godine, u gradu koji je još
jednom nestao u rujnu 1993. godine i nakratko se materijalizirao
u toj siječanjskoj večeri, u dvorani, onoj istoj na čijem mjestu
je nekad davno bila kuća u kojoj je odrastao tvoj djed, a onda i
tvoj tata.
Između rujna 1993. i 25. siječnja 1994. isprekidana su sjećanja.
Detonacije, osmrtnice, polomljeno drveće, proleti kroz glavu
kadar TV dnevnika, djevojčica u bolničkom krevetu, vatrogasci
kako gase zapaljeni krov dok gradom urlaju sirene, prastari radio
u vlažnom podrumu, pucketanje kroz koje glas govori da je
Karlovačka pivovara u Sloveniji, u prvom kolu Kupa europskih
gradova svladala gruzijski Kolkheti, zamračenje u gradu,
sivoplavi prljavi autobus u hladnoj, beskrajno hladnoj večeri, u
beskrajno mračnom gradu, autobus koji izlazi, dvorana u
Jastrebarskom, bljeskaju u glavi trenuci navijanja i sreće i
velike pobjede nad Makedoncima, onda se sve opet nekako vraća na
rujan, Zorin dom, mrtva tijela, zeleno lišće koje umire na suncu.
Onda je došlo to četvrtfinale i onda su došli ti Nijemci koji su
iz nekog nevjerojatnog razloga, odlučili doći u Karlovac. TUSEM
Essen. Tada jedna od najboljih europskih momčadi, nije tražila
Sloveniju, nije tražila Zagreb ili Jastrebarsko, došli su
četvrtfinale Kupa europskih gradova odigrati u Karlovac i tako je
napokon nestao rujan 1993. i probudili smo se u kasnom siječnju
1994. godine.
Stajao sam na turbini, bio sam sretan, valjda sam bio sretan,
nisam bio više siguran koji je to točno osjećaj. Opet me je bolio
trbuh, ali na jedan drugačiji način. Gledao sam u slap, u kulu,
gledao sam u vodu i nebo i oči su mi bile suzne. Nema smisla to
reći, nema smisla to napisati, jer svi koji su bili tamo, u 25.
siječnju 1994. godine, znaju da su mi oči bile suzne. Oni koji
nisu nikada neće shvatiti. I dobro je da neće.
Kada sam se okrenuo i krenuo prema dvorani, znao sam da tamo nije
samo utakmica. Tamo su bili i prijatelji. Svi imaju svoje
utakmice, svi imaju svoje momčadi, svi imaju svoje velike
trenutke. Ali mislim da nitko na nekom sportskom terenu nije imao
takve prijatelje kakve smo tih godina imali mi.
I to nije fraza. Oni su bili prijatelji. Ne samo Samaržija,
Vinovrški ili Katić koje si znao osobno. Ne Strnić, Vukić ili
Mrzljak koji si znao iz grada. Ne Musa, Steka, Vujaklija koji su
bili “veliki”, ali su bili isto naši. Ne, prijatelji su nam bili
i Franović, Šujster, Radek, Hegić, za par dana i nezaobilazni
Rudi Tonković, ti ljudi iz Rijeke, Zagreba, Bosne,
Samobora…koji su šetali srušenim ulicama s nama, koji su
izlazili na ista mjesta kao mi, koji su nas pozdravljali na
ulicama kao mi njih, koji su u jednom ratu prije toliko godina,
bili ekipa koja je mogla možda i do samog europskog vrha. Iako je
to najmanje bitno u cijeloj priči.
Jer, i da ničeg drugog nije bilo, bio je 25. siječanj 1994. I
utakmica. Ona na koju pomisliš, kada god netko izgovori tu riječ.