Mostova nikad dosta, pogotovo u gradu na četiri rijeke. S onim
izgrađenim pred desetak godina na Kupi što povezuje Dubovac i
Drežnik ispunili smo osnovne potrebe komunikacije u Karlovcu, no
da ih i je i četiri više, ne bi bilo previše kao što nam i
sugerira važeći generalni urbanistički plan. S obzirom da gradska
vlast nije u svom aranžmanu nije u posljednjem desteljeću
izgradila bogzna što kapitalno osim dva vrtića, bilo bi puno
previše očekivati da razmišlja o novima mostovima.
Za razliku od nje, s mostovima su glave razbijale mnoge
karlovačke vlasti kroz modernu povijest Karlovca, posebno one
prije nekih pola stoljeća kad je ova sredina bila iznimno
mabiciozna i gradila novi Karlovac. Komunikacija preko rijeka
tada je bila velik problem, posebno preko Korane, jer je krajem
60-ih stari drveni most iz 1936. godine postao toliko trošan da
je zatvoren za prolaz zbog opasnosti od rušenja. Bilježimo iz tog
vremena i prosvjed mekušanskih piljarica pred karlovačkim
magistratom jer mlijeko, jaja i ostali proizvodi nisu mogli biti
svako jutro isporučeni na karlovačku tržnicu, a prelazak preko
pješačkog turističkog pontonca podno hotela “Stara Korana” se
naplaćivao. Nije bilo mnogo manevarskog prostora za vlast, most
se morao graditi. Kud’ sportska dvorana, cijeli novi centar i još
niz građevinskih poduhvata (nezamislivih za današnje političare
koji su se specijalizirali u lickanju novog i puštanju starog da
propada), tud’ i novi most na Korani tik uz Foginovo kupalište.
Zacrtan tamo negdje 1967.-e, ubrzo nakon pušten u gradnju,
otvoren 1972.-e, što će reći da ovo ljeto slavi 45. rođendan.
Doduše uz velike probleme s novcima, izvođačima i nestrpljivim
građanima, o čemu svjedoči današnji tekst iz davne prošlostii,
ali ipak izgrađen. Na znanje i ravnanje današnjim nam lokalnim
vlastodršcima.
“Gdje su “Mostovi” za koranski most”, Karlovački tjednik,
2. srpnja 1970.
Do početka skupštinskih “ferija” održat će se samo još jedna
zajednička sjednica odbornika karlovačke Općinske skupštine.
Pretposljednja sjednica što je održana počela je burno. Prva
točka dnevnog reda bio je most na Korani. Mada se o tom mostu
govorilo i govorka se već godinama, rasprava je bila živa i na
trenutke čak i žučna. Most neće stajati 420 milijuna starih
dinara koliko je bilo predviđeno, već 540 milijuna. Podatak da
izvođač za dovršenje mosta traži još milijun i 200 tisuća novih
dinara izazvao je na sjednici buru. Tražilo se da opravdanost
zahtjeva ispita Građevinska inspekcija SRH. Predstavnici
izvođača, zagrebačke “Hidroelektre”, koji su prisustvovali
sjednici našli su se u nemaloj neprilici. O tome kako se osjećao
projektant mosta, profesor doktor Kruno Tonković, ne treba ni
govoriti; on je u nekoliko navrata morao tražiti riječ i braniti
svoj projekt, koji je uzgred rečeno potpuno završen tek prije
desetak dana.
Saznavši ovo, odbornici zapitaše predsjednika Skupštine prof.
Dubravčića kako se most mogao početi graditi bez projekta.
Predsjednik je dao objašnjenje koje naoko nije objašnjavalo
ništa, ali se između redova moglo “pročitati” štošta: “most se
još prije nekoliko godina počeo graditi bez projekta” – rekao je
Dubravčić, “isto kao što se bez završenog projekta počela graditi
i Školska sportska dvorana. Zbog toga danas imamo spor s
izvođačem, koji traži dodatna sredstva.” Rasprava o mostu trajala
je dugo, tako da su pojedini odbornici počeli gubiti strpljenje i
predložili su predsjedniku Dubravčiću da sam, uz pomoć stručnih
općinskih službi donese odluku o nastavku gradnje. No,
predsjednik je ovaj prijedlog “glatko” odbio uz obrazloženje da
je most “iznio” pred Skupštinu upravo stoga što je to
prevelikadgovornost za jednog čovjeka i stručne službe . . . Na
kraju rasprave orihvaćen je, s 12 suzdržanih glasova, prijedlog
da se s izvođačem sklopi aneks ugovora o završetku mosta do kraja
studenoga ove godine. Na pitanje odbornika ima li Skupština
traženih 120 milijuna starih dinara, predsjednik Dubravčić je
odgovorio negativno, ali je pri tom naglasio: “Donijeli smo
odluku da se most završi i to znači da se novac mora naći. Otkuda
to u ovom času ne možemo reći…”
Pripremio Tihomir Ivka
