Karlovački političari u doba socijalizma bili su, za razliku od
sadašnjih, silno ambiciozni u provođenju plana i predviđanja iz
sredine 60-ih da će Karlovac početkom novog milenija doseći sto
tisuća stanovnika. Uporno su dodavali stambene kvadrate za
radnike i osmišljavali kako za te radnike osigurati posao,
industrijalizirali Karlovac do neslućenih razmjera, podizali
industrijske bazene i gurali tvornice u stambene kvartove. S
ekološkog stanovišta i stanovišta narodnog zdravlja, to je bila
katastrofa, Karlovac je imao najzagađeniji zrak poslije Zagreba i
Rijeke u Hrvatskoj, no cijena prosperiteta se morala platiti.
Danas nema zagađenja jer nema ni industrije, trgovački centri što
su niknuli na mjestima proizvodnih pogona nas ne truju fizički,
ali ne stvaraju novu vrijednost, ni ne pune novčanike
osiromašenog puka, već upravo suprotno.
Nakon što je Karlovac postao snažno metalurško središte, iz
starih novina doznajemo da je tamo negdje u vrijeme Titove smrti,
lokalni politički establišment pokazao ambiciju i da postane jaki
centar kemijske proizvodnje. Ili je bilo premalo novca, ili je
bilo premalo vremena do ratnih devedesetih da se planovi ostvare.
Uglavnom kao što znamo, nije se dogodilo i s obzirom da kemijsku
industriju prati loš glas “prljave” industrije, možda je i bolje
da se nije dogodilo. No, jedna tvrdnja iz teksta i danas privlači
pažnju, ona o stogodišnjim zalihama silicijevog pijeska na ovom
području. Zaista, je li ikad itko poslije tog doba izvršio
ozbiljnu analizu prirodnih zaliha i isplativosti eksploatacije te
sirovine na širem karlovačkom području?
Budućnost kemijskoj industriji, Karlovački tjednik, 27.
rujna 1979.
Prema projekcijama razvoja do 1985. godine, karlovačka regija
postat će jedan od najjačih jugoslavenskih područja kemijske
industrije. Ovakva prognoza može se dati, sa sigurnošću, jer su
privedeni kraju svi pripremni radovi za izgradnju kemijskih
industrijskih kapaciteta čija će se proizvodnja temeljiti na
izuzetno velikim zalihama silicijevog pijeska na području
karlovačke regije, karlovačkoj privredi već desetak godina
postoji ideja o gradnji većih kemijskih kapaciteta jer za to
postoje prirodni i kadrovski uvjeti. Na osnovi toga u proteklom
periodu govorilo se o nekoliko opsežnih projekata, no prije dvije
godine iskristalizirao se kao najbolji projekt gradnje novih
kemijskih kapaciteta silikatne kemije. Potrebna istraživanja i
ekonomski elaborati potvrdili su opravdanost ovakve orijentacije
i do kraja 1984. godine, kako se planira, bit će izgrađene prve
tvorničke hale. Gradnja kemijskih kapaciteta planira se u
nekoliko etapa. U prvoj fazi, do sredine idućeg srednjoročnog
planskog razdoblja, izgradit će se bazni kapaciteti koji će iz
silicijevog pijeska proizvoditi vodeno staklo, što će biti
sirovina za desetak novih tvornica koje će iz te sirovine dalje
proizvoditi čitavu lepezu proizvoda.
Prema sadašnjim proračunima, za gradnju osnovnih kapaciteta
investirat će se oko dvije milijarde dinara, a u zatvaranju
financijske konstrukcije najvjerojatnije će se koristiti sredstva
inostranih ulagača. Silikatna kemija je industrijska grana kojoj
pripada budućnost jer potpunom finalizacijom sirovina koje se
dobivaju iz silicijevog pijeska mogu se proizvesti materijali
koji će zamijeniti plastične mase. Uz to, velika je primjena ovih
proizvoda u građevinarstvu, kemijskoj industriji, proizvodnji
deterdženata i slično. Valja napomenuti da su zalihe sirovine,
nalazišta se prostiru od Vojnića do Ozlja, ogromne i garantiraju
sigurnu proizvodnju u narednih sto i više godina.
Pripremio Tihomir Ivka
