KINESKA Nedjelja, sunčano poslijepodne nakon kiše, crkveni toranj nadvijen nad osunčanim i blago prašnjavim asfaltom i maleni bosonogi dječak u igri sa sestrom. Igrali su se ispred kuće u starom dijelu grada, jedne od onih kuća koje je rat najviše pogodio, s ispucalom, izrešetanom i izbušenom fasadom, nespretno skrpanim krovom i biljegom vremena koji nikada neće izblijediti. Zastao sam na tom asfaltu, pod tim suncem i gledao sam ih kako se smiju, kako dodaju jedno drugom veliku loptu, gledao sam nasmijanog dječaka kako bosim nogama šljapka po lokvi vode, gledao sam iskre u očima njegove sestre i po prvi puta u životu pomislio sam kako je to jedan od onih prizora, jedan od onih nakon kojih možeš doista umrijeti od ljepote. Možda je baš to bio dan u kojem sam shvatio kako ne postoji drugo mjesto na svijetu kojemu mogu pripadati ovako kako pripadam tebi. BANIJA Njene starke dotaknule su asfalt mosta toliko puta u tom trenutku kada se svijet lomi između petka i subote, kada satovi pokazuju subotu, ali glava i tijelo još osjećaju petak. I željela je puno toga, željela je sve. Ponekad je netko bio s njom, a ona je željela biti sama, ponekad je sama ulazila u maglu i željela da je netko tu, ponekad je željela nečiju ruku na svom ramenu, zagrljaj, ruku u ruci, dodir i osmijeh, ponekad je željela glasno se nasmijati i trčati, ponekad bi zatvorenih očiju zamišljala banijske kulise i otvarala ih, zadovoljna kada bi slika bila dovoljno dobra, mršteći se kada bi zaboravila neki detalj. Ponekad bi zamišljala poljubac, baš tu, na sredini mosta, i, čudno, uvijek je gledala, u tim svojim mislima, ne bi zažmirila i prepustila se, već bi osjećala njegove usne, alkohol u njegovom dahu, vrh njegovog jezika i gledala iza njega, tamo prema rijeci, prema neboderu u kojem su tek tu i tamo gorjela neka svjetla, kao neka šifra koju ne treba razriješiti, samo u nju treba gledati i osjetiti utješnu smirenost u tome, u toj šifri za koju samo ti znaš i već kada svane nestat će zauvijek, jer već druge noći, na neboderu nad rijekom zasvijetlit će neka nova šifra, za nekog drugog tko, baš u tom trenutku, prolazi sredinom banijskog mosta. GRAD Neki pogledi jednostavno su tvoji. I pretvaraju se u nešto više od pogleda, zapravo, na tim nekim rijetkim mjestima kao da ti se otvore sva čula i vidiš, čuješ i osjećaš apsolutno sve što se događa na svim stranama. Tako je na uglu široke ulice koja vodi od Gimnazije prema staroj cesti za more i ulice koja vodi prema rakovačkim neboderima. Bude tako neka sasvim obična subota, neko sasvim obično poslijepodne u kojem imaš osmijeh na licu bez ikakvog razloga, juriš na biciklu i učini ti se da je svijet pust, nekako sve zašuti, sve nestane, cesta je prazna, nema šetača, utihnu glasovi s rijeke i sve što vidiš je izblijedjela zebra, drvo s malim otokom zemlje okruženim asfaltom i podnožje stare kuće. Pored tog podnožja, u sitnoj ljetnoj prašini, lijeno se proteže mačka. I znaš da je to jedan od onih trenutaka. I na trenutak ti bude žao što nemaš fotoaparat. Jer da ga imaš, mogao bi uslikati taj trenutak, i ako te ikada itko pita tko si samo mu pokažeš tu fotografiju, jer na njoj je i sasvim maleni dječak koji drži maminu ruku dok prelaze najopasniju zebru u kvartu, pruža ruku da izvuče sladoled u loptici iz velike škrinje, gleda ptice u letu nad krovovima, kupa se na Korani, utrkuje se s tatom, plače dok po prašini kapa tamnocrvena krv s oguljenog gležnja, sjedi sam na panju ispred kuće i ljepljivih ruku i lica jede veliki komad lubenice i promatra svijet. I raste, širi svoj svijet, i na njegovom asfaltu ostavlja tragove svojih starki, pljuvačku, svoju i tuđu krv, prolivenu medicu, suze, potpise, za ruku drži malu djevojčicu koja prvi puta korača tim asfaltom, vrijeme prolazi i ona na njemu ostavlja tragove svojih starki, krv, prolivenu vodku, stvari za koje on ne zna i ne treba znati. I ne ostane ti ništa nego da slegneš ramenima, pričvrstiš još malo jače žnirance na starkama, sjedneš na kamen i čekaš onaj trenutak kada će sunce zaći za zeleni crkveni toranj i kada će plamteće nebo taj isti toranj učiniti narančastim, samo na sekundu.
ZDENAC / EPILOG – Lijepo je ovo – kaže Dino, dok gleda u “dnevni boravak” i art pozornicu na Starom placu. Kasno je, svi su odavno otišli, sjedimo naslonjeni na zdenac, pušimo i pričamo. Negdje iza čuju se koraci, negdje još dalje čuje se vika, negdje u nekoj staroj kući netko kašlje. Iz nekog razloga sam tužan. Mirno sam, ali tužno. Kasno je, ali ne ide mi se kući, želio bih ostati tu, kod zdenca, izvan vremena, izvan prostora, izvan svega. Tužan sam. Oči su mi mokre. – Ajmo zvat onog tipa za drva – Kruno vadi mobitel. Ne gledam prema njemu. Gledam ravno, prema staroj uličnoj lampi, kada zaškiljim u očima mi se stvaraju male duge. Ustajem i idem prema biciklu, šutnem kamen i gledam kako odskakuje asfaltom i nestaje negdje u mraku. “Ne javlja se, valjda je prodao”, čujem glas iza sebe, oči mi se smiju i trbuh mi se grči, ali držim smijeh u sebi. Vozim bicikl pustim gradom, ponašam se kao dijete, radim velike polukrugove po cesti, pokušavam vozit na zadnjem i ne uspjevam kao i obično, kočim pa opet krećem…i razmišljam o tome koliko te volim. Sretan ti rođendan.