Ovogodišnji dobitnik Nagrade Grada Karlovca Marko Bubaš rođen
je na Dan žena 1944. godine u Milanima kod Bosiljeva. Završio je
srednješkolsko obrazovanje u Školskom metalskom centru Karlovac
gdje je stekao zvanje kvalificiranog kovinotokara, a potom je
završio majstorsku školu, da bi potom završio višu tehničku
strojarsku školu u Karlovcu i stekao titulu inženjera
strojarstva. Zapošljava se u službi za inovacije i licencije u
Jugoturbini gdje je potaknuo osnivanje Društva izumitelja i
autora tehnoloških unapređenja Jugoturbine (DIATU), kojemu je od
1979. sekretar iliti tajnik. To je društvo od 1976. do 1989.
imalo više do 250 inovacija, od toga ih je više od 70 prijavljeno
za zaštitu patentom i modelom. Nekadašnji je predsjednik Udruge
inovatora Hrvatske, a od ove godine član Izvršnog odbora. Autor
je patenta u važenju.
Kako ste se osjećali nakon što ste informirani da
dobivate Nagradu Grada Karlovca?
Do sada sam dobio mnogo nagrada. Tri su najvažnije – “Faust
Vrančić”, odlikovanje Predsjednika i titula vitez inovatorstva od
belgijske komore inovatora i Grada Bruxellesa. No, Nagrada Grada
Karlovca je “točka na i” na sve nagrade koje sam do sada dobio,
tim više što je, koliko shvaćam, to u biti nagrada za životno
djelo. Kažu da onaj tko nije priznat u svome selu ne može biti
priznat niti drugdje. Sada sam dobio priznanje od svoga grada.
Nije li možda i obrnuto – prvo moraš biti priznat izvan
svog sela, da bi te ono priznalo?
Pa to se u mom slučaju dogodilo. Od primitka Nagrade “Faust
Vrančić” je prošlo više od desetljeća, a odlikovanje mi je uručio
još Ivo Josipović. Titulu viteza inovatorstva sam dobio prije
osam godina. Dobivao sam nagrade i u bivšem sustavu, jer sam
rođen 1944. i imao sam vremena to ostvariti. Nagrađivan sam
uglavnom na području inventivnog rada. Od direktora Radne
organizacije “Istraživanje i razvoj”, što je bila preteča
instituta Jugoturbine, dobio sam zadatak organizirati inventivni
rad za Složenu organizaciju udruženog rada “Jugoturbina”. Dakle,
ta služba je bila locirana u institutu, a posao smo obavljali za
čitav SOUR, koji je tada imao 42 organizacija udruženog rada i
dvadesetak radnih organizacija. Profesionalno sam se počeo time
baviti 1976. godine, a 1979. smo već osnovali Društvo izumitelja
i autora tehničkih unapređenja SOUR-a Jugoturbina koje je tada
brojalo dvije stotine članova. Nakon toga sam kao tajnik
organizacijskog odbora pri sindikalnom vijeću osnivali DIATU-e –
Društvo izumitelja i autora tehničkih unapređenja u ŽE-ČE-u,
Krašu, Kordunu, a htjeli smo to osnovati i u KGK, koji je bio
jaka tvrtka, jer su “pokupili” kadrove iz Kožarskog instituta u
Karlovcu… Ipak, tranzicija nas je preduhitrila i nismo osnovali
podružnicu u KGK, štoviše – DIATU se ugasio. No, 1992. godine, na
inicijativu Gospodarskog vijeća Hrvatske gospodarske
komore-Županijske komore Karlovac, potaknuto je osnivanje Udruge
inovatora Karlovačke županije, što smo i učinili u proljeće 1993.
godine s dvije stotine članova. Danas ih je više od stotinu.
Tranzicija je učinila to da se i odnos države prema inventivnom
radu pogoršalo. Stanje je loše, a tome je najveći krivac
činjenica da Hrvatska nema Zakon o inovacijama ostvarenih na radu
i u vezi s radom koji bi regulirao odnose između autora inovacije
i poslodavca.
Radnik nešto izumi, a prava pripadnu tvrtki?
Ustav ima tri članka koji općenito govore o tom problemu, a nešto
se toga dotiče i Zakon o radu, 2000. godine je prestao vrijediti
Zakon o izumima i tehničkim unapređenjima koji je s 24 članka
regulirao odnose između autora inovacije i poslodavca. U svim
većim gospodarskim sutavima poput Jugoturbine ili Trećeg maja u
Rijeci, Uljaniku u Puli, Končaru, Jedinstvu ili Prvomajskoj u
Zagrebu ili Željezari Sisak i tako dalje, postojale su službe za
inovacije i licence koje su pratile svaku inovaciju od ideje do
ostvarenja, možebitne patentne zaštite ili isplate naknade, što
je, po meni, jako važno, jer na taj način potičemo inovatore. Već
17 godina nemamo prikladan zakon. Zato u Hrvatskoj na milijun
stanovnika imamo dvije Patent Cooperation Treaty (PCT) prijave.
PCT je međunarodna zaštita izuma. Bugarska nas je unazad dvije
godine prestigla i sada ima sedam PCT prijava na milijun
stanovnika. Slovenija, koja je s nama dijelila državu pola
stoljeća, ima više od 60 takvih prijava, a Europska unija u
prosjeku, bez Hrvatske, ima 112. Švedska ima 349 PCT prijava na
milijun stanovnika. Ako kažemo uvjetno, da je jedna PCT prijava
jedan novi proizvod, jasno je zbog čega naša mladost kolektivno
napušta Hrvatsku odlazeći raditi drugdje.
Mogu i ovdje izumiti što god požele?
Nisu motivirani za to. Unazad deset godina, pa i više, u
Hrvatskoj bilježimo pad broja patentnih prijava. Kod nas
sveučilišni profesor, kada mu se primjenjuje izum, koji je ujedno
i zaštićen, ne može dobiti niti toliko bodova koliko može dobiti
za jedan objavljeni znanstveni rad, što se čini da bi se
napredovalo u struci. Problem je u tome kako od znanstvenog rada
stvoriti patent i nov proizvod, te otvoriti nova radna mjesta.
Dakle, objave se znanstveni radovi, po mogućnosti u nekom
uglednom stranom časopisu, pa, ako je to patentibilno, netko
drugi može iskoristiti ideju ili, kada je već bilo to dostupno u
javnosti, ne može patentirati, ali može slobodo producirati.
Autor ima ekskluzivno pravo proizvoditi patentirani proizvod, ako
ne proda ili ne pokloni nekome licenciju i ne opunomoći ga da
slobodno radi s time. Ako to nemamo, nemamo niti naših proizvoda.
Hrvatski sabor je odgovoran što nemamo taj zakon. Bio sam do 20.
veljače predsjednik Udruge inovatora Hrvatske. Još smo 2010.
godine izradili Prijedlog Zakona o inovacijama ostvarenima na
radu i u svezi s radom. Tadašnjoj Vladi smo dali taj tekst da
pripremi zakonski prijedlog, no niti ta niti naredne to nisu
učinile. Sve političke opcije su nam obećavale da će zakonski
prijedlog pripremiti za saborsku proceduru, ali to nije urađeno
danas. Ipak ne odustajem.
Jeste li razgovarali s političarima o tome? Koja su
njihova obrazloženja?
Svi kažu da nam baš takav zakon treba i da će ga usvojiti. S
Ivanom Vrdoljakom, tadašnjim ministrom gospodarstva, sam dijelio
nagradu za inovaciju godine, koju dodjeljuje UIH. Tada sam ga
pred osam televizijskih kamera upitao što je s tim prijedlogom
zakona. Odgovorio je da će inovacijska strategija biti predložena
Hrvatskom saboru na usvajanje do kraja godine, a da će prijedlog
zakona još malo pričekati. Nije mi rekao zašto i dokle će čekati,
ali sam kasnije saznao od njegovog pomoćnika da, kada su dečki iz
Ministarstva gospodarstva htjeli uskladiti taj prijedlog zakona s
Ministarstvom znanosti koje je tada vodio Vedran Mornar, kazali
su tamo da inovacijska strategija može biti usvojena, no da će
zakon malo pričekati. Inovacijska strategija je usvojena krajem
2014. godine i kao prioritet ističe donošenje zakona kojega
spominjem. Tekst zakona je bio spreman mnogo prije teksta
strategije, no Europska unija je insistirala na tome da se prvo
strategija donese kako bismo mogli temeljem toga ostvarivati
financijsku potporu. Zbrda-zdola je okupljena ekipa za izradu tog
strateškog dokumenta. Bolje da ne pričam kako je nastao.
Slobodno nam to ispričajte.
Našli su mnogo “genijalaca” u ministarstvima gospodarstva i
znanosti te u gospodarskoj komori koji poznaju engleski jezik.
Sklepali su inovacijsku strategiju koja je imala 150 stranica,
možda i više. Kad je to netko prizemniji pogledao i kazao da bi
trebalo tekst skratiti, naišao je na otpor. Naposljetku su taj
grozan tekst ipak skratili na šezdesetak stranica. Doslovno su
prevodili odredbe na engleskom jeziku, ali nisu niti sve preveli.
Ponavljali su se, jer su poslove podijelili u grupe, pa, kada si
čitao strategiju, na isti sadržaj si nailazio na početku, u
sredini i na kraju teksta. Prepisivali su strategije drugih
zemalja i nisu se prilagodili našoj kulturi i običajima. O tome
sam mnogo govorio. Trebali smo donijeti zakon koji rješava 70
posto onoga što strategija predviđa i onoga što je uopće
provedivo iz te strategije. Dokument mora biti na hrvatskom
jeziku, ako želimo držati kao država do sebe.
Što je prijeporno u tom zakonu?
Čitam knjigu “Zašto nacije propadaju” Darona Acemoglua i Jamesa
A. Robinsona. Govori se u tom djelu o tome zašto su neke nacije u
prošlosti napredovale, a neke nisu. Iz te analize proizlazi da
one države koje su imale isključive institucije nisu dozvoljavale
primjenu novina iz bojazni da će dobiti otpor u narodu. U
prošlosti nisu postojali zavodi za intelektualno vlasništvo i
patente, nego si odlazio vladaru koji ti je ovjerio da si autor.
Tako je jedan došao vladaru s izumom neprobojnog stakla kako bi,
nakon ovjere svoga autorstva, od toga zaradio. Pitao ga je vladar
je li kome kazao za svoj izum. Nakon što je izumitelj odgovorio
odrečno, vladar ga je dao ubiti. Mnogo je takvih primjera.
Engleska je prije 150 ili 200 godina, čitam u toj knjizi, radila
kvalitetne štofove. Kad sam bio mlad na cijeni je posebno bio
engleski štof. Velika Britanija je u to vrijeme bila carstvo.
Dozvolili su razvijanje novog načina tkanja i pletenja, za
razliku od drugih zemalja. Tekstilna industrija se zbog toga u
Engleskoj razvijala brže nego drugdje. Ako institucije nisu
uključive i ne dozvoljavaju konstruktivnu destrukciju, nazaduje
društvo koje vode, a nisu uključive, jer se plaše da će
inovacijama izgubiti na broju radnih mjesta.
Svaka inovacija u pravilu vodi smanjenju broja radnih
mjesta?
Apsolutno. Godinu prije no što je umro bio sam u izaslanstvu
izumitelja Jugoslavije kod Josipa Broza Tita. Šef delegacije je
bio Mika Špiljak. Predstavnik Kosova je rekao da je jedan
inovator kod njih ugradio elektromotor i ugasio time šest radnih
mjesta. Tito je rekao da je nazadno što je ta inovacija naišla na
otpore. Radio sam u Jugoturbini. Bilo je tamo slučajeva kada bi
inženjer ili grupa inženjera napravili nešto novo. To se odmah
primjenjivalo i to je bila njihova dika. Bilo je inženjera koji
su proveli čitav radni vijek na jednom radnom mjestu, a da se
ništa njegovo u poduzeću “nije vrtilo”. No, lijepo su znali
pričati, lijepo su radili replike, prepisivali tuđu tehnologiju i
nacrte i tako prošli radni vijek.
Što znači da se ništa njegovo “nije vrtilo”?
Da nije napravio nikakav stroj, pogon ili napravu što je moglo
poboljšati kvalitetu proizvoda, smanjiti škart, materijal, broj
sati za izradu… Mnogi inženjeri su završili u penziji, a da ništa
od toga nisu napravili.
To je ziheraški život?
Imaš one koji ne razmišljaju, nego se drže onoga “pleti kotac
kak’ i otac” – ne diraj ništa i sve je super. Neki drugi gledaju
kako poboljšati posao.
Jesu li i u Jugoturbini inovatori nailazili na
otpore?
Itekako. Najviše sam probijao predrasude direktora koji su u
pravilu bili protiv “talasanja”. Izračunao sam jednom prilikom
naknadu inovatoru u Tvornici parnih turbina. Bio je VKV monter i
proveo je velik dio radnog vijeka na različitim montažama. Bio je
vrhunski, dakle, u tom poslu. Jugoturbina je izradila četiri
agregata za termoelektranu u Kaknju – četiri jednake turbine. Tri
su bile jedna do druge, a ona u bloku 4 je havarirala i stajala
desetljeće nakon čega su je raskopali, sanirali, pustili u rad, a
potom je opet havarirala.
Što znači da je havarirala?
Nastupio je težak kvar. Konkretno, rotorske lopatice su strugale
o statorske, pa je došlo do oštećenja rotora i statora. Stoga su
lopatice morali popravljati, neke čak i mijenjati. To je jako
skupi kvar. Mješovite komisije stručnjaka sa studija strojarstva
u Zagrebu i Beogradu, stručnjaka iz Jugoturbine i termoelektrane
Kakanj problem nisu riješile deset godina. Potom se monter
obratio tehničkom direktoru u Jugoturbini sa željom da ode u
Kakanj i riješi problem. Ovaj mu je dao putni nalog. Za osam dana
monter je riješio problem četvrte turbine. “Blok 4 radi, a ostale
se lade”, napisao je dežurni u TE Kakanj.
Kako se zove monter?
Mata Baršić. Nažalost, pokojan je. Pretpostavio je o čemu se
radi. Kvar se dogodio, utvrdio je Baršić, jer je netko u odvodu
pare iz turbine pomiješao cijevi. U tom dijelu turbine je bila
vanproračunski visoka temperatura uslijed čega je došlo do
izduženja rotora. Stoga su rotorske lopatice strugale u
statorske. Izračunao sam da bi trebao dobiti stotinu tisuća
njemačkih maraka naknade. Moja plaća je tada bila 250 DEM. Kada
je došao moj obračun njegove naknade u Tvornici parnih turbina,
svi su “popadali na pod” – od poslovođa do direktora. “Čemu
služimo ovdje, da bi Mata sad dobio sto tisuća maraka”,
negodovali su. Pročulo se za taj slučaj. Jedan je “genijalac”
predložio da mu TE Kakanj isplati naknadu, a turbina naša,
jugoturbinska. Mata je na koncu dobio 15 prosječnih osobnih
dohodaka u Tvornici parnih turbina.
Koliko bi dobio u Zapadnoj Europi?
Razlikuje se to od zemlje do zemlje. Ovisno je to o zakonima,
koji su različiti u različitim državama. No, dobio bi približno
ono što sam izračunao. Koristili smo formulu za taj izračun.
Postotak je bio manji, ako je apsolutni iznos naknade bio veći.
To je razumljivo, jer, ako netko napravi inovaciju u tvornici
pištolja, nije zaslužan za milijun primjeraka tog pištolja koje
će tvornica plasirati na tržište, nego za inovaciju koja je
primijenjena. Prema tome, ako je ostvaren veći dohodak temeljem
primjene inovacije, postotak naknade je manji, ali je apsolutni
iznos naknade veći.
Cijene li se u Zapadnoj Europi inovatori više nego kod
nas?
Kultura je tamo sasvim drukčija nego naša. Organizirali su
inventivni rad. Veliki sustavi u Jugoslaviji su polagali mnogo u
inovacije. Sada možeš na prste jedne ruke nabrojati tvrtke koje
imaju organizirano praćenje i vođenje intelektualnog vlasništva.
Jedan od razloga zašto je tako jest to što ne postoji valjani
zakon po kojemu bi svaka tvrtka i svaki obrt morali imati
zaduženoga za primitak inovacije od radnika i za praćenje
inovacije od ideje do primjene i isplate naknade autoru.
To nemaju najveće naše tvrtke?
Tako je. To nemaju Končar, HS produkt…
Zašto?
Zakon ih na to ne tjera, a mnogi misle da je to još jedan namet
na gospodarstvo, što je neistina. Tvrtka Bosch je 2015. godine
imala 4600 patentnih prijava – za napisati jednu solidnu treba
sedam dana. Lako je stoga izračunati koliko je zaposlenika
potrebno samo na poslovima izrade patentnih prijava. Nadalje,
može se netko od postojećih zaposlenika zadužiti za obavljanje
tog posla, nije nužno zapošljavati nove radnike. Ako inovacije u
tvrtki postoje, zaposlenik će popratiti inovaciju, a, ako ih
nema, neka se posveti svojim uobičajenim dužnostima. Svakom
poslodavcu želim da ostvaruje toliko inovacija da mu jedna osoba
neće biti dostatna za brigu o tome. Inovator dobiva samo, u
prosjeku, do deset posto dohotka ostvarenog primjenom inovacija,
dok poduzeću ostaje 90 posto. Prije nekoliko dana mi je profesor
iz Splita kazao da jedan njegov kolega čeka mirovinu da objavi
svoj izum. Ako ga objavi sada, inovaciju će uzeti fakultet na
kojemu radi, a on kao autor neće ništa imati od toga.
Dinamična i fleksibilna društva, za razliku od našega,
cijene inovacije i promjene, a naše ne?
Hajde da Vam ispričam još jednu zgodu iz Jugoturbine. Bio sam na
takvoj poziciji da sam komunicirao sa svim direktorima. Svi smo
si bili dobri međusobno i cijenili smo jedni druge. S većinom sam
ipak imao velikih problema. Radio sam po pravilniku. Direktor iz
Tvornice parnih turbina je zvao moje šefove i tražio da me se
smijeni, jer radim probleme. Nakon što su se oglušili na to,
poslao je dopis sa zahtjevom da me se ukloni. To pismo mi je
donio šef sektora. “Radim po samoupravnom sporazumu, ali ako vi
kao moji šefovi želite da radim drukčije, morat ćete to napisati
i potpisati”, kazao sam mu. “Dobar si nam, samo tako nastavi”,
odgovorio mi je. Sjećam se jednog radnika koji mi je donio novac
u kuverti iz zahvalnosti, jer dinara ne bi dobio da nisam bio
toliko energičan i dosljedan u poštivanju samoupravnoga sporazuma
kojeg su donijeli na Radničkom savjetu, ali ga nisu poštovali,
prvi direktor, jer zbog tog sporazuma ima probleme u poduzeću.
Kovertu nisam niti primio, nego je vratio radniku s obzirom da
sam za taj posao dobivao plaću. Dakle, po većini onih koji vode
državu najbolje je “ne lelujati”.
Hoće li se ikada to promijeniti u Hrvatskoj?
Trebat će jako puno ljudi koji će biti uporni da to proguraju.
Vjerujem da hoće, no ne znam hoću li doživjeti promjenu
mentaliteta. Dok sam živ nastojat ću progurati rješenja koja
smatram potrebnima.
Zanimljivo je da niti HS produkt, koji se temelji na
inovaciji jednog od suvlasnika, nema osobu zaduženu za inovacije,
kao što svjedočite. Jeste li sugerirali vlasnicima da promijene
takvu politiku?
Jesam. Marko Vuković, jedan od vlasnika, je isprva bio protiv
toga, no promijenio je mišljenje nakon moje argumentacije. Danas
je najuspješniji i najučinkovitiji živući inovator u Hrvatskoj.
Doprinio je uspjehu HS produkta u kojemu zasluge ima svaki
inženjer i svaka čistačica, no da se Vuković nije rodio, možeš
izbrisati HS produkt kao da nikada nije postojao zajedno s 37
posto gradskog proračuna. Moramo donijeti zakon koji će prisiliti
svaku tvrtku da se bavi inovacijama i da ima svoj pravilnik koji
će odgovarati posebnostima svakog poduzeća. Zakon vrijedi za
zaposlenike u tvrtki, fakultetu i institutu, što su sredine koje
daju najvrednije inovacije. U Hrvatskoj polovicu patenata
prijavljuju penzioneri, a oko 70 posto ukupnih prijava daju
pojedinci, a ne grupe autora do kojih se očekuju vrednije
inovacije.
Mogu li živjeti od toga?
Kako tko. Vuković može. HS produkt proizvodi isključivo ono što
su njihovi izumitelji razvili unazad 20 godina. To je najveća
tvrtka u Karlovačkoj županiji s 1850 zaposlenih i 350 robota.
Hrvatska ima 19 robota na deset tisuća radnika, Slovenija 60,
Austrija 120, a Japan više od 400. Sjedinjene Države u svojoj
strategiji planiraju da će 2034. od ukupnih poslova roboti
obavljati 47 posto. Hrvatska nema strategiju niti za četiri
godine, a kamoli do 2034. To njoj ne treba, kao što joj ne
trebaju niti zakon za koji se zalažem niti razvoj. Što poduzimamo
da 2034. imamo robote koji će mijenjati 50 posto poslova? Na tome
radi Nenad Bakić sa svojom STEM revolucijom. Oni koji se s time
trebaju baviti niti ne znaju što je to. Kod nas svaka Vlada ima
svoju strategiju, a čak i kada mijenjamo ministra osobom iz iste
političke opcije mijenja se strategija. Hrvatska je prije
osamostaljenja bila treća najbogatija zemlja od svih
istočnoeuropskih koje su pristupile Europskoj uniji, a sada je
druga najsiromašnija. Uskoro će i Bugarska biti bogatija od nas.
Zašto se toliko teško oslobađamo nepoduzetnog
komunističkog mentaliteta? Pitanje je takvo, unatoč tome što
svjedočite da je sustav poticanja inovatorstva za kojeg se
zalažete tada postojao.
Bez obzira kakav je, svaki sustav može biti dobar i loš. O tome
je ovisno tko ga vodi. Svi se naježe kada se spomene komunizam.
Jugoslavija je 1960-ih imala veću produktivnost od Japana i
Zapadne Njemačke. Slavko Komar je 1952. postao savezni ministar
poljoprivrede. Dobio je zadatak nahraniti naciju. Što je uradio?
Rekao je seljacima da će dobiti umjetno gnojivo i sjeme, te da
oru i siju uz već utvrđenu otkupnu cijenu pšenice. Danas se
pšenica žanje, ali se ne zna po kojoj cijeni će biti prodana.
Jugoslavija je bila gladna – čak se i zarađivalo, ali se nije
imalo što kupiti. Seljaci su Komarovim principom bili sretni, jer
su znali koliko će zaraditi. Sjeme koje su koristili tada nije
bilo jako rodno, ali su koristeći sjeme koje je Komar nudio
uvećavali prinose. To je bio razlog zašto su masovno počeli
raditi. Odjednom je jugoslavenski narod imao kruha, pa su
dolazile sovjetske i američke delegacije da gledaju to čudo. No,
o tome danas ne možeš pričati da te ne proglase
jugonostalgičarom.
Jeste li?
Nisam. Ne plačem za Jugoslavijom. Glasao sam za osamostaljenje
Hrvatske, jer je bivša država bila neodrživa. Ivica Dačić, srpski
ministar vanjskih poslova, je nedavno komentirao da Srbija nije
bila sretna u Jugoslaviji i da je i ona tražila načina da napusti
tu zajednicu. Dakle, niti Srbima ona nije baš odgovarala. Bio je
velik pothvat održati jednu takvu cjelinu, a to je mogao jedino
Tito. Zbog toga mu valja skinuti kapu, jer je Hrvatima neko
vrijeme to odgovaralo.
Treba mu skinuti kapu, a ne ploču?
Slažem se.
Je li samoupravljanje imalo smisla?
Jest. Međutim, kao što sam rekao, svaki sustav je dobar, ako ga
vode pošteni i pravi. Ivica Račan nije znao što će s Hrvatskom.
Zato je dozvolio demokratske izbore. Partija nije imala rješenje
za to vrijeme, jer je potkraj 1980-ih sustav vrijednosti bio
užasno narušen. Ako si tada bio član partije koji je uništio
poduzeće, napredovao si. Sustav vrijednosti je bio takav, da je
komunizam morao propasti. Hrvatsku trebaju samo voditi pravi
ljudi. Bivšem dožupanu Ivanu Banjavčiću i brojnim kolegama sam
kazao da neće biti bolje dok su osobni i stranački interesi
nadređeni državnim i narodnim. Ako svim strankama ne budu na
prvome mjestu država i narod, Hrvatskoj ne može biti dobro. Dok
je na vlasti bila Socijaldemokratska partija Hrvatske, postojali
su dežurni u opoziciji koji su rušili sve što su ovi predlagali.
Što je tadašnji predsjednik SDP-a Zoran Milanović rekao nakon što
je izgubio izbore 2015. godine? “Napravit ćemo im pakao”, poručio
je. I uradio je – što god Hrvatska demokratska zajednica uradi,
ne valja, po SDP-u. HDZ je obećavao da će provesti reforme s
Mostom nezavisnih lista, a nisu mogli niti jednu upravo zbog toga
što nije bilo jedinstva. Sami smo sebi najveći neprijatelj.
Prije lokalnih izbora ste kao član Hrvatske narodne
stranke-liberalnih demokrata predložili da Karlovac izradi
strategiju razvoja do 2030. godine.
Predlagao sam dugoročnu, a Nikola Badovinac, koji je bio kandidat
HNS-a i Nezavisne liste “Volim Karlovac” za gradonačelnika, je
bio za onu do 2030. godine. Bio sam mu savjetnik za gospodarstvo.
Njegova kandidatura je prošla loše. Mlad je i nepoznat i nije
mogao proći bolje. Očekivao sam da će tako biti. Računao sam da
će i Marina Novaković-Matanić, koja je ostvarila neuspjeh na
izborima za županicu Karlovačke županije, napustiti pozicije u
stranci. Ona je za sada ostala. Badovinac je napustio stranku, a
sve karte smo bacili u ovim izborima na taj dvojac.
Smatrate li da je to bilo pogrešno?
Naravno da jest. Visokopozicionirani HDZ-ovci su me ispitivali
zašto smo tom dvojcu koji je prešao iz SDP-a u HNS dali tako
dobre pozicije. No, kod nas je vladalo rasulo i nismo imali
prikladne kadrove. HNS je unazad četiri godine mijenjao četiri
predsjednika gradske i četiri predsjednika županijske
organizacije, a niti jedan od njih se nije profilirao kao lider
koji bi mogao privući glasove birača.
Kakvu viziju Karlovca ste predlagali?
Moramo prije svega stvoriti uvjete za dolazak stranih ulagača.
Predlagali smo novu poslovnu zonu u Selcu, na čemu je insistirao
Nikola, unatoč tome što to područje poplavljuje, no autocesta je
blizu, a zemljište je jeftino. Nije loša ideja raditi zonu u
Drežniku, no već sada je cijena četvornog metra tamo 30 eura. No,
to područje više ne poplavljuje, a i, ako će se raditi nova
toplana, radit će se na Drežniku.
Nisu li to preselili na Ilovac?
To je namjera onih koji žele koristiti geotermalne vode za
grijanje. Veliko je pitanje koja je temperatura i koja bi bila
količina te vode. Temperatura vode bi bila manja nego u Rečici, a
to je već i sam kraj bazena tople vode. Ta voda se nalazi na
dubini od četiri tisuće metara, a bušenje kilometra stoji milijun
eura. Koliko bi bušotina trebalo za grijanje grada? Ne vjerujem
da bi Europska unija to financirala. Vrelovod je u jako lošem
stanju i Gradska toplana gubi oko pet stotina kubika vode dnevno
koju trebamo grijati na 80 stupnjeva Celzija s 15 stupnjeva,
koliko je u zemlji. Gubimo i na omekšavanju tih 500 ‘kubika’ vode
dnevno. Riječ je o ogromnim gubicima. Nova direktorica Ivana
Fočić provodi zamjenu toplovoda, što je u redu. No, da se to
radilo ranije, zamijenili bismo sve loše dionice cjevovoda. Kada
je direktor bio Boris Žibrat, kojemu je mandat istekao prije 12
godina, sustavno je u za svoje uprave izmijenio oko šest tisuća
metara cjevovoda. Da su napravili mandat ranije i mandat kasnije
po šest tisuća novih cijevi, modernizirali bismo 18 tisuća metara
toplovoda, a čini mi se da je ukupna dužina 25 kilometra.
Postoji niz drugih problema u toplinarstvu.
Točno. Najekonomičnije grijanje bi bilo na
termoelektranu-toplanu, i to da bude kogeneracija, što
podrazumijeva da bi se podigla para na 540 stupnjeva Celzijusa,
da bi prošla kroz turbinu i proizvodila električnu energiju, a,
kada bi pala na nekih šest Bara, grijala bi grad. To bi bilo
mnogo jeftinije za grad. Možda dečki koji žele koristiti
geotermalne izvore ne znaju da je sada instalirana snaga kotlova
u toplani 110 megavata. To nam, naravno, ne treba, jer je sve
manje korisnika usluga Gradske toplane, dostatna je oko 50 MW.
Koji su najveći rizici karlovačkog gospodarstva?
HS produkt, PPK, Heineken Hrvatska i General Electric
konkurentošću na svjetskom tržištu spašavaju karlovačko
gospodarstvo koje nije bolje od hrvatskog. Kada imaš po tehničkim
karakteristikama i cijeni na svjetskom tržištu konkurentan
proizvod, ne treba ti nikakav poticaj za proizvodnju tog
proizvoda i ne trebaš se plašiti poslovanja s gubitkom. U
problemima si, ako takav proizvod nemaš. Budući da ne razvijaju
nove proizvode i ne usavršavaju postojeće, pa su njihovi
proizvodi sve manje konkurentni na tržištu, naši menadžeri kažu
da imaju viška radnika, a ne da ima manjka posla, jer bi onda on
bio kriv – ako je proizvod konkurentan, nema manjka posla. Na
koncu strada sirotinja. HS produkt pak ima problem kako
zadovoljiti količinama zahtjeve tržišta za njihovim proizvodom.
Smatrate li da bi Grad Karlovac privlačenjem stranih
ulaganja trebao omogućiti stabilnost karlovačkog gospodarstva,
sigurnosnu mrežu u slučaju da neka od velikih tvrtki uđe u
krizu?
To se može dogoditi. Politika može za čas okrenuti situaciju na
tržištu. Nažalost, HS produkt nema takvih problema – kriza je na
više strana svijeta, pa oružje treba svima. General Electric ima
i imat će posla, PPK samo mora pratiti tehnologiju kojom se
dobivaju proizvodi i održat će i širiti tržište, isto kao i
pivovara. Bojazni nema, jer prehrambena industrija i u ratu treba
svima. No, da se privuku strani ulagači treba pripremiti poslovnu
zonu. Karlovac bi trebao imati najmanje 50 do sto hektara
pripremljenog zemljišta. Stranom investitoru bi to trebalo dati
pod povoljnijim uvjetima. Prije šest ili sedam godina je jedan
Talijan bio zainteresiran za zemljište na Logorištu gdje bi radio
lijekove od ljekovitog bilja i pritom zaposlio pet stotina
radnika. U tu je svrhu obišao zemljišta u Karlovačkoj i
Ličko-senjskoj županiji i uvjerio se da je kod nas zemlja
nezagađena pesticidima i herbicidima te odmorena, kao rođena za
uzgoj ljekovitog bilja. Da je došlo do te proizvodnje, zaposlili
bismo pet stotina novih radnika u poslovnih zoni. Hvalimo se da
ih je tamo četiri stotine, a barem 50 posto ih je preseljeno
ondje s druge karlovačke lokacije. Još veći plus bismo tim
ulaganjem dobili popravljanjem standarda na ruralnom području,
jer bi seljaci koji uzgajaju ljekovito bilje imali tržište u
Logorištu. Čuo sam da od dva hektara lavande može sasvim solidno
živjeti četveročlana obitelj. Ne smijem kazati zašto je taj
talijanski ulagač odbijen, no mogu kazati da je to odradio
farmaceutski lobij. Za par mjeseci je, uglavnom, ta tvornica
nikla u Crnoj Gori. Prije deset godina, možda i 12, je Mercedes
Benz tražio u Karlovcu zemlju za izradu navlaka za automobile i
zaposlio bi oko dvije tisuće žena. Nije bez veze došao u Karlovac
– ovo je grad bogate tekstilne tradicije s kadrovima. Tadašnje
rukovodstvo u Karlovcu je Mercedesu kazalo da tu nema dovoljno
zemlje za njih. Stoga je ta tvornica otvorena u varaždinskoj
poslovnoj zoni gdje zapošljava dvije tisuće radnika, a rade i
navlake za avione.
Zašto se to događa?
Pitam Vas. Norveška je bila prijateljska zemlja Jugoslaviji.
Nudili su da će izgraditi novu gimnazijsku zgradu u Karlovcu.
Naša gimnazija je bila jedna od najboljih u Europi, na velikom
glasu, i zbog uspjeha njezinih bivših učenika poput Nikole Tesle,
koji je tu stekao zadnje formalno obrazovanje. Dakle, kada je
norveška vlada ponudila da izgradi u Karlovcu novu zgradu
gimnazije, naši su petljali, nisu kazali izričito gdje bi se to
moglo uraditi, odugovlačili su i naposljetku su Norvežani nekom
drugom gradu, u Slavoniji, ako se ne varam, izgradili novu
gimnazijsku zgradu.
Kakvi su karlovački političari da to omogućuju?
Narod nije dovoljno informiran, a najmanje valja izborni zakon.
Pogledajte tko je izabrao vlast u gradu – desetak tisuća građana
od 50.000.
Izabrali su oni koji imaju osobnu korist od
toga.
Tako je. SDP-u to ne odgovara, a nije mijenjao zakon kada je bio
na vlasti. Imaš pravo, ali i obvezu izaći na izbore. S obzirom da
u Hrvatskoj manje od 50 posto birača izlazi na izbore, a da HDZ
ima 30 posto stalnih birača, znači da ta stranka uvijek ima više
od polovice izašli birača na svojoj strani. Dominirati će
zauvijek. Ne znam što bi trebali napraviti, kakvu glupost, da
izgube dominaciju. No, bilo bi mnogo demokratskije da se kazni
onoga koji ne izlazi na izbore. Tada bi 90 posto građana biralo
vlast na svim razinama.
Kako Karlovac koristi činjenicu da je u njemu Tesla
stekao svoju posljednju svjedodžbu?
Svaka sredina bi u tome vidjela pogodnost. Kada je profesor Mirko
Butković predlagao da osnujemo Udrugu “Nikola Tesla Karlovac”,
prihvatio sam njegovu ideju i predložio da se kao prvi zadatak
sugerira promjena imena Gimnazije Karlovac. Saznali smo da je i
ranije bilo takvih ideja, no osoblje nije prihvatilo da se
gimnazija nazove po svom najpoznatijem učeniku. Prethodni
gradonačelnik Damir Jelić se vozio pokraj Gimnazije Karlovac sa
svojim kolegom iz Bihaća. “Vidiš, u ovu je gimnaziju išao Telsa”,
kazao je Jelić gradonačelniku Bihaća. “Onda se zasigurno zove po
njemu”, odgovorio je naivno ovaj. “Ne”, kazao je Jelić. “Pa
zašto? Da se zove, od Amerikanaca biste dobili novac za
održavanje zgrade, opremu i drugo”, kazao mu je kolega iz Bihaća.
Jelić je pokušao nešto učiniti po tom pitanju. Prije šest godina
je sazvao u Centru za mlade u Grabriku skupinu koja bi mogla
predložiti kako obilježiti slučaj da je Tesla tu boravio. Jelić
nas je pozvao da predlažemo što bismo uradili u onoj kućici pored
gimnazije, a da ne pitamo za novac. Bilo je raznih prijedloga.
Šest godina je prošlo od toga i sve je ostalo isto.
Požalili ste se jednom prilikom da iz škola izlaze
tehnički nepismeni. Je li društvo tehnički
onepismenjeno?
Mislim da sam govorio o tome da djeca iz škola izlaze nepismena
glede intelektualnog vlasništva – o tome ih ništa ne uče. Ne
razumije se čak niti terminologija koja se tu koristi. Kada sam o
tome počeo govoriti, samo na studiju prava u Zagrebu je bio
predmet s tog područja. No, sada čak i na Veleučilištu u Karlovcu
postoji odgovarajući predmet, te još nekoliko fakulteta u
Zagrebu. Danas dobijete inženjera koji postaje direktor, a
nepismen je po pitanju intelektualnog vlasništva koji ne razumije
kakav je utjecaj inventivnog rada po razvoj.
Koliko Veleučilište u Karlovcu može utjecati na razvoj
grada?
Imaju ambiciju postati sveučilište. Karlovac bi bio mnogo
siromašniji da nema Veleučilišta. Tu studiraju oni izvan
Karlovca. Veleučilište ima velik utjecaj na razvoj kadrova. ABB,
Alstom nakon toga, je pokupio kadrove unaprijed, isto kao i HS
produkt. Te se tvrtke ne bi mogle razvijati kadrovima izvan
Karlovca. Dakle, zahvaljujući upravo Veleučilištu u Karlovcu su
karlovačke tvrtke dobile vrlo kvalitetne kadrove, potrebne za
proizvodnju dizelskih motora, pumpi, parnih i plinskih turbina te
oružja i drugih proizvoda.
Smatrate li da je Jugoturbina mogla opstati?
Neki su kadrovi jedva dočekali raspad Jugoslavije. Mnogim radnim
organizacijama su nakon toga obrisani nazivi “Jugoturbina”, pa su
izmišljali što složenija imena kako bi valjda dokazali svoju
inteligenciju i sposobnost. Tvrtke su nazivali Croatia pumps,
Adriadiesel i slično, a ime tvrtke mora biti što kraće. Izgubilo
se tako i na prepoznatljivosti na svjetskom tržištu. Pametne
tvrtke su napravile holding, primjer je Končar. Gdje god da sam
došao u Jugoslaviji i rekao da sam iz Jugoturbine, svi su me
gledali s posebnim poštovanjem, jer si za ono što je Jugoturbina
proizvodila trebao vrlo kvalitetne kadrove. Nije isto napraviti
motor i žlicu.
Razgovarao Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac