“Civilno lice” u JNA i rezervni podoficir,
pogonski knjigovođa u PPK s posebnim zadacima, sitni špiclov, pa
vehementni nacionalist, “uskrsnuo” na braniteljskom prosvjedu
putem štrajka glađu do smrti koji je potrajao svega tjedan dana,
siroti povijesni revizionist i ustašofil koji se ne libi veličati
zločinačke tvorevine putem društvenih mreža… Nije jednostavno
biti u glavi čovjeka koji je prešao takav put, napravio životni
salto mortale ili jednostavno evoluirao u skladu sa stanjem
vlastitog uma, ovisno kako se gleda. Nije ni prvi ni zadnji.
U najneutralnijem opravdanju može se reći da samo budala nikad ne
mijenja mišljenje, i po tom bi lik iz gornjeg opisa bio jedan od
pametnijih Hrvata, ali u realnijem objašnjenju on je konvertit, a
iza tog pojma se ne skriva ništa pozitivno. Okretanje kaputa iz
oportunizma, osobne koristi, neimanja moralnih ograda, odnosno
imanje đona umjesto obraza, je legalno kročenje kroz život jedne
osobe, ali vrijedno prijezira kad netko tko izabere takav put
usput galami i docira javno onima koji misle drugačije
proglašavajući ih neprijateljima društva i države.
Pa kad su takvi bili veći komunisti od Bakarića prozivali su
nacionalno osviještene ljude i popisivali ljude koji idu u Crkvu,
a poslije 90-e su postali veći katolici od pape i sad počeli
prozivati one koji ne idu u Crkvu kao antihrvate, Jugoslavene i
komunjare. Mnogi su promijenili mišljenje, ali većina je to
učinila dostojanstveno i u tišini i to treba poštivati. Tko pak
može poštivati, recimo Zdravka Tomca, tog bijednog konvertita
koji svoju konverziju iz ortodoksnog komunista u ortodoksnog
katolika/nacionalista nije mogao zadržati za sebe i ne iritirati
tako svaku iole normalnomisleću osobu u ovoj zemlji?
Oduvijek je bilo i bit će dvorskih luda, političkih
ekshibicionista, neotesanih galamdžija i budala, primitivaca s
teškoćom prepoznavanja dobra i zla i sve je to – posebno u
društvu gdje se sloboda riječi i mišljenja jamči Ustavom –
normalno. Ali, samo za svoj osobni račun. U tom kontekstu treba
sagledati i junaka ove priče. On nije usamljena jedinka u
mišljenju da je jedina mana NDH bila ta što je propala i da se
ustaška načela ne razlikuju puno od Svetog pisma. Proizvelo je
ovo društvo takvih neznalica (ili provokatora) more, no lik iz
naše priče nažalost nije anonimus koji se krije iza lažnog
“nicka” na društvenoj mreži.
On je predsjednik temeljnog ogranka stranke koja se sprema
preuzeti vlast u ovoj državi, koja proklamira uljudne
demokršćanske ideje, a na nižim se razinama prečesto toleriraju
opasne ideje što je društveno neodgovorno i zabrinjavajuće čak i
da je takva politika tek začin u političkom folkloru. I u tom
kontekstu stavovi ovog bivšeg civilnog lica iz JNA i sadašnjeg
ksenofoba/ustašofila govore puno više o stranci koja ga drži u
svom okrilju nego o njemu samom. Kao što o toj stranci, barem u
ovom mikro primjeru, puno govori činjenica da je takav tip u
temeljnom ogranku pobijedio akademskog građana, branitelja koji
se s tim nikad nije busao u prsa, sa iskustvom saborskog
zastupnika i župana, čovjeka čiji bi se politički stavovi mogli
smjestiti prilično desno, ali u usporedbi sa spomenutim
neoustašovanjem, kao društveno zdravi konzervativizam. Zabrinjava
saznanje utemeljeno na iskustvu da su vodeća mjesta u strankama
na svim razinama prije rezultat želja vodstva negoli posljedica
slobodnog mišljenja članova.
Ipak, karlovački HDZ je u konačnici pokazao političku zrelost,
pritisnuo predsjednika temeljnog ogranka i ukazao mu na činjenicu
da svojom političkom somnambulijom na društvenim mrežama samo
nanosi štetu. Natjeran je na ostavku i vraćen na pravo mjesto, u
anonimnost gdje može biti politički redikul za svoj račun koliko
god hoće.
Da budemo precizniji, prema onom što je sam junak ove priče
napisao i drugim saznanjima iznutra, stvar je presjekao šef
lokalnog HDZ-a, iako je u prvim javnim reakcijama izgledalo da i
on, samo s mnogo više takta i manipulacije, zapravo puše u isti
rog kao i lik za kojeg ne bi smjelo biti mjesta ni u kojoj
parlamentarnoj stranci. U reagiranju garniranom uobičajenim
floskulama priča je zaokružena izjednačavanjem i utapljanjem
konkretnog ispada u protivljenje veličanju bilo kojeg
totalitarnog režima. Zanimljivo, svako malo, na svim razinama
razni “demokrati” se protive veličanju bilo kojeg totalitarizma,
od izvikivanja parola na stadionima do ispada raznih političara
na lokalnim razinama, ali veliča se uvijek samo jedan
totalitarizam, odnosno fašizam. Nitko na stadionu ne viče “Živio
drug Staljin” i ne maše zastavama sa crvenim zvijezdama, niti se
može čuti od političara na ljevici da je – da parafraziramo naše
civilno lice iz JNA – jedina Titova greška što nije pobio sve
koji su 1945. bili na strani okupatora i ustaša. Političari na
ljevici se boje reći da postoje pozitivni aspekti socijalizma
koji nas je izgradio, a kamoli što drugo.
Ipak, istim tim “demokratima” puna su usta izmišljenih
“Jugoslavena”, antihrvata i djece komunizma koji koče razvoj
Hrvatske kao neželjenog čeda demokracije. Šef lokalnog HDZ-a
Damir Mandić je valjda u javnosti htio biti koncilijantan, što
nije novost jer ga takav ga glas prati i inače, kako po pitanju
političkog aktivizma tako i po pitanju vođenja karlovačke
Gimnazije. Dakle, najava sankcija u javnosti nije bilo, ali je
očito u pozadini odradio ono što je trebao za mentalnu higijenu
jedne velike stranke i u svrhu ispravne društvene poruke.
Postupio je ispravno, jer čovjek naše priče jednostavno nije
“materijal” za građenje budućnosti, ne samo zbog apologizacije
jednog zločinačkog i izdajničkog poretka, već i zbog uloge
u prošlom sustavu ma koliko ona marginalna bila i političke
neotesanosti općenito.
U tom smislu da budemo malo ironični, karlovački šef HDZ-a
ozbiljno je shvatio glas predsjednika stranke da treba raskrstiti
s djecom komunizma jer rezervni podoficir i špiclov iz
socijalizma nikad po tim kriterijima ne samo da ne bi trebao
postati predsjednik ogranka, bio bi lustriran. Lustracija kadrova
iz SR Hrvatske je, naime, jedna od najava prvih poteza
Tomislava Karamarka kad dođe na vlast. Doduše, izgleda da je
Mandić shvatio Karamarka ozbiljnije i od samog Karamarka kad si
je ovaj za koalicijskog partnera uzeo Darinka Kosora, zadnjeg
predsjednika Saveza socijalističke omladine u Zagrebu. Što nije
čudno s obzirom da HDZ ima dugu povijest političkog licemjerja i
prisvajanja monopola da svima drugima određuje kriterije što je u
određenom trenutku domoljubno, a što ne. Tako Josip Perković nije
bio udbaš i ubojica Hrvata dok je bio pomoćnik Gojku Šušku. Sad
jest. Isporučivanje generala međunarodnom sudu za ratne zločine
bila je veleizdaja dok HDZ nije bio na vlasti. Kad je došao,
hladno su Gotovinu i drugove transferirali u Haag. Nije bio
problem ni Vojislav Stanimirović dok je bio u koaliciji s HDZ-om
iako je bio gradonačelnik okupiranog Vukovara i ministar u SAO
Krajini. Sad kad i Freda Matića krste “Jugoslavenom”, bojimo se i
pomisliti kojim epitetima ga časti desna izborna baza. I žuti i
crni i zeleni i djeca komunizma su zapravo u redu dok su na
strani HDZ-a.
Zašto bi jedan sitni špiclov bio problem dok služi svrsi?
To je žalosna logika funkcioniranja stranaka, posebno jedne
političke stranke. Možda je dobra za njih, ali sigurno ne djeluje
ljekovito na sve ostale, već dodatno truje ionako bolesno
društvo. U tom kontekstu, pritisak predsjednika karlovačkog HDZ-a
koji je doveo do ostavke predsjednika temeljnog ogranka
“Zvijezda” kao posljedice jednog politički devijantnog i
društveno štetnog ponašanja je poput daška svježeg zraka, primjer
politički zrelog i ohrabrujućeg ponašanja.