Barem što se tiče Europe, i dalje je “na snazi” paradoks da što
je država siromašnija, to više njezinih stanovnika živi u
vlastitoj nekretnini. Tako unutar granica EU u svom stanu najviše
njih živi, čak 96%, u Rumunjskoj, Hrvati su na drugom mjestu s 90
posto, a prosjek EU je 69%. Ako se pak u obzir uzme i
posjedovanje kuće za odmor ili stana za iznajmljivanje, Hrvati su
prvaci u EU. Ta ljubav prema svom krovu nad glavom i nekretninama
općenito ima svoj sociološki i čisto praktični aspekt.
U nas su naime, uz iznimku Zagreba i gradova na obali, kvadrati
stambenog prostora i dalje relativno jeftini pa je racionalnije
kupiti nekretninu i posjedovati je za četvrt stoljeća, nego
podjednaki mjesečni iznos za ratu kredita bacati na najam nakon
kojeg vam ne ostaje ništa. Drugi je pak aspekt nasljeđe
socijalističkog sustava u kojem je bilo normalno stan dobiti od
države ili poduzeća u kojem su ljudi bili zaposleni i imati
stanarsko pravo na njega koje se u pravilu, a posebno poslije
1990.-e pretvaralo u privatno vlasništvo. I danas većina onih
koji smatraju socijalizam velikim zlom, žive u stanovima do kojih
su oni ili njihovi roditelji došli upravo zahvaljujući
socijalističkim načelima.
U to je doba relativno jednostavno bilo i doći do građevinskog
zemljišta uz more pa su desetine tisuća, od tvorničkih radnika do
direktora, uz malo snalažljivosti, dosta odricanja i kredita
mogli doći do kuće za odmor što je danas privilegija rijetkih.
Usput, u tim je vremenima, s manje ili više dosljednosti,
permanentno provođena socijalistička revolucija u smislu
uravnilovke. U socijalizmu je često javno odzvanjala krilatica:
“imaš kuću, vrati stan” kako bi se klasno raslojavanje što više
ublažilo. I tada su ljudi voljeli nekretnine i pokušavali ih
zadržati u svom vlasništvu na svakojaki način, jedna od metoda je
bilo i fiktivno razvođenje dva bračna druga što je pravno davalo
mogućnost da se zadrži i više od jedne stambene nekretnine. Kako
god bilo, u vrijeme kad je privatno vlasništvo ograničavano, bilo
je lakše doći do nekretnine, nego danas kad je nepovredivost
privatnog vlasništva ustavna kategorij.
Na kraju, što je bolje – da ne ograničavate privatno vlasništvo
ni na koji način, ili državnom intervencijom pokušavate održavati
socijalnu jednakost – nikad nećemo moći decidirano jednoznačno
odgovoriti jer pitanje u ovom slučaju nosi preteško breme
ideologije. U ovoj zemlji dva plus dva su ionako sve rjeđe
četiri.
“Stanovi”, Karlovački tjednik, 30. kolovoza
1973.
Dvojbe više nema: izgradnja radničkih stanova nije više “akcija
sindikata”. Ona je prerasla u akciju radničke klase, jer je 97
posto radnika stalo iza ove inicijative Sindikalnog vijeća. Ne
radi se više o kratkoročnoj akciji, da se izgradi 300 stanova za
radnike iz trošnih baraka, već o projektu koji predviđa, da se u
razdoblju od 1973. do 1977. godine izgradi 800 stanova za radnike
i članove njihovih obitelji. U prvoj etapi, do kraja 1975.
godine, bit će dovršeno 300, ali već u idućoj godini, predstoje
konkretne pripreme za preostalih 500 stanova za radnike iz
niskoakumulativnih radnih organizacija, koji su bez stanova ili
stanuju pod potkrovljima starih gradskih kuća i ruševnim
zgradama.
Općinska skupština je već svojom odlukom rezervirala u Lušćiću
gradilište za te stanove. Prva konferencija sindikata otkrila je
i novu dimenziju ovog projekta: rezerve stanova u društvenom
vlasništvu, koje sada koriste građani, koji su sebi u predgrađu
ili u bližoj okolici Karlovca izgradili vlastite obiteljske kuće.
U dokumentima Konferencije nalazi se i podatak da je od 1966. do
1972. godine više od 160 korisnika stanarskog prava u stanovima
društvenog vlasništva izgradilo ili gradi vlastite obiteljske
kuće. Među njima je 48 građana koji imaju vlastitu obiteljsku
kuću, a još uvijek koriste stanove u društvenom vlasništvu.
Zaključak je Prve konferencije sindikata Karlovca, da se svaki
takav slučaj posebno ispita i da se tamo gdje su obiteljske kuće
dovršene energično zatraži iseljenje iz društvenih stanova i
njihovo stavljanje na raspolaganje radničkim obiteljima.
Pripremio Tihomir Ivka
