Prema jezičnom portalu “Znanja” pojam podobnost predstavlja nešto
ili nekog tko je povoljan ili prikladan, ali ga najčešće
koristimo pejorativno u smislu političke podobnosti za ljude koji
– kako kaže rječnik – “imaju podobnost, koji su prikladni, dobri
(višima u hijerarhiji vlasti) prema kriterijima političke i
ideološke pravovjernosti (ali obično ne i prema stručnim i
sličnim kvalitetama)”. E, kad je sustav jednopartijski i sustavno
provodi socijalističku revoluciju, kad vedri i oblači, odlučuje o
životu i smrti, kao što je to bio slučaj s Komunističkom
partijom, onda je logično da se učlanjivanjem u partiju
osiguravaju privilegije, bolji poslovi, lakše se uspinje u
hijerarhiji. Pa, ipak, Savez komunista u Hrvatskoj nikad nije
imao više od 350 tisuća članova, što pravovjernih komunista, što
karijerista kojima je knjižica bila tek sredstvo za osobno
napredovanje u životu s kojom su prikrivana stručna
nekompetencija i inferiornost. Slijedom jasne logike, kad smo
prešli u višestranačje i na sustav tržišne ekonomije, riječ
podobnost u pejorativnom smislu trebala je jednostavno nestati.
Ali avaj, ne samo da nije nestala nego je dohvatila dimenzije
nezamislive čak i u komunizmu.
Statistika govori da je još od 60-ih godina lagano, a nakon 90-ih
naglo padao broj članova političkih stranaka u demokratskim
zemljama Europe. Kod nas se događao obrnuti proces. Nakon što je
1990. oko 90 tisuća članova Komunističke partije samo preobuklo
kapute i crvenu knjižicu zamijenilo plavom HDZ-ovom, broj članova
stranaka samo raste. Prema neslužbenim brojevima, čak pola
milijuna Hrvata posjeduje neku stranačku knjižicu. Motivi su
jasni i prilično dobro ilustrirani baš u Karlovcu gdje se u
zadnjih 20 godina provodi vehementno protežiranje u javnim
službama po stranačkoj, prijateljskoj i rodbinskoj liniji. Blagu
nadu da se situacija na tom području mijenja, ulijevaju javni
natječaji za javne funkcije u kratkom mandatu aktualnog
gradonačelnika Mandića. Dakako, ima HDZ-ovaca, ali barem nam
direktorima gradskih poduzeća više ne postaju ljudi s diplomom
više tajnice veleučilišta u Špičkovini samo zato jer imaju
ispravnu stranačku knjižicu.
Tekst u nastavku u režimskom mediju govori o podobnosti na način
na koji bi režimski mediji i danas trebali govoriti o podobnosti.
Kritički, dakle. Ali danas imamo samo šutnju i stranice lokalnih
novina u kojima je sve divno i krasno. I otužno trivijalno. Tekst
iz davnina sugerira još jednu zabrinjavajuću činjenicu:
komunistički karijeristi i podobnici “krili” su se uglavnom u
višim sferama nomenklature, za “obične” radničke i službeničke
poslove politička podobnost je bila izlišna. Nažalost, mi smo u
demokraciji dogurali do “dostignuća” da je i za zapošljavanje
čistačice u osnovnoj školi dobro imati stranačku knjižicu.
“Povjerenje”, Karlovački tjednik, 15. rujna
1977.
Ako pogledamo natječaje u bilo kojim novinama, pored stručnih
kvaliteta, potrebnog radnog staža traže se i moralno-političke
kvalitete ili podobnosti. No, nerijetko, pod moralno–političkim
kvalitetama podrazumijeva se članstvo u SK. Otuda i pojave
prilikom reizbornosti da potencijalni kandidat želi postati
članom Partije, vjerujući valjda da se na osnovi pripadnosti,
ponajčešće formalnoj, stječu privilegije i viza za izbor. Ponekad
je to slučaj i kod prijema u radni odnos. Međutim, u provođenju
kadrovske politike, u Partiji i društvu uopće, u karlovačkoj
općini polazi se od Samoupravnog sporazuma u ovoj oblasti.
Pa ipak, i kod nas ima takvih pojava: jedan četrdesetogodišnjak,
upravo zbog ostanka na radnom položaju, rukovodećem, želi da
postane članom SK. Ali u provođenju kadrovske politike u Partiji
i društvu uopće ne može i ne smije biti pretplaćenih funkcija.
Nitko unaprijed ne može dobiti mjenicu da bude izabran na bilo
koje radno mjesto, a da mu pritom crvena knjižica bude znak
povjerenja ili garancija za izbor. Vrednovanje svakog pojedinca
treba se zasnivati na njegovom odnosu prema razvoju samoupravnih
odnosa kako u OOUR-a tako i u MZ. Kandidat mora biti osvjedočeni
borac za daljnji razvoj samoupravnih dohodovnih odnosa na
principima ZUR- i Ustava, a što je dokazao svojom aktivnošću u
radnoj i životnoj sredini i time stekao povjerenje prije svega
radničke klase, da je istinski borac za ostvarenje njenih
interesa i daljnjeg razvoja tekovina revolucije. Ovo posebno
naglašavamo jer se nalazimo u pretkongresnoj godini, pred
izborima u drugim društveno-političkim organizacijama kao i za
delegate u skupštine društveno-političkih zajednica. Jer želja da
partijsko članstvo posluži za izbor znak je i karijerizma.
Pripremio Tihomir Ivka
