Kaže se kako je samoupravni socijalizam – uglavljen u politički
okvir jednostranačja kad je sve bilo “javni sektor”- između
ostalog, bio sustav “izmišljenih” radnih mjesta što je djelomično
točno, baš kao što je djelomično točno da i javni sektor u
demokratskom sustavu ne kaska u inovativnosti izmišljanja radnih
mjesta. Nasuprot javnom danas stoji pak privatni sektor s vječnom
intencijom da mu što manje ljudi odradi što više posla za što
manju plaću. Jedan od sinonima za recentnu inovativnost u
kreiranju novih poslova u javnom sektoru su svakako
glasnogovornici. Svi ih imaju, a zapravo ih ispod razine
ministarstava rijetko tko objektivno treba. Glasnogovornička
mjesta se tako otvaraju i po gradskim firmama, uglavnom iz krivih
pobuda, ili da se osigura nova sinekura za ljude koji su izgubili
posao u nekoj od reorganizacija na gradskoj razini ili da se
pronađe čovjek čiji je posao da filtrira informacije prema van i
da zapravo drži podalje od javnosti čelnike tvrtke. Ali, kao i u
gomilu drugih stvari za koje mislimo da su “patentirane” u
posljednjih četvrt stoljeća, tako i u slučaju glasnogovornika
demantira nas listanje starih lokalnih novina. Uvodnik
Karlovačkog tjednika 1983., naime, neobično otvoreno napada
uvođenje prakse glasnogovornika s argumentacijom koja je i danas
po tom pitanju aktualna. I tadašnji novinari su mislili da je
osoba ovlaštena da u ime firme daje informacije za javnost tu da
manipulira i zapravo uskraćuje slobodu pristupu informacija. Bit
je ista, ali razlike postoje, ne samo da je neobično da tadašnji
novinari dociraju o slobodi pristupu informacijama u sustavu u
kojem se moglo završiti u zatvoru zbog verbalnog delikta, već i
to što je biti glasnogovornik bila – ne kao danas dobro plaćena
pozicija – već dodatna obaveza. Naime, tadašnji glasnogovornik
SOUR-a Jugotourbina bio je radnik koji uz redovan rad u poduzeću
još morao i novinarima osiguravati sugovornika.
Član 14. , 14. veljače 1983. Dosta škripi
provođenje Zakona o javnom informiranju SRH. Primjer: član 14.
Zakona kaže da organi u radnim kolektivima, društveno političkim
organizacijama, mjesnim zajednicama i drugim organizacijama mogu
(što ne znači i da moraju!), “ovlastiti osobu koja će u njihovo
ime davati informacije za javnost”. Nigdje se, međutim, u
članovima ovog zakona ne kaže da to može (i mora) biti samo jedna
osoba, jer bi to moglo, mada ne mora, voditi manipulaciji i
privatizaciji informacija.
Unatrag nekoliko mjeseci, nažalost, u Karlovcu bilježimo primjer
koji, najblaže rečeno, predstavlja krivo tumačenje člana 14. i ne
pridonosi primjeni ovog Zakona. U SOUR-u Jugoturbina su, naime,
donijeli jednu odluku čiji bi ukratko sadržaj bio: Određen je
radnik za cio SOUR koji je, uz redovni rad, zadužen da svakom (?)
novinaru osigura sugovornika za unaprijed prijavljenu temu. U
protivnom, najčešće nema informacija!?
Dosadašnja, srećom, kratkotrajna praksa, iako ima i suprotnih
primjera (Tvornica dizel motora, ŽEČE, Jugoturbinainvest, EAB i
Sigurnost) ne može dobiti prolaznu ocjenu i, zabrinjava, Jer,
samo zato jer je s ovlaštenim radnikom teško uvijek na vrijeme
uspostaviti kontakt, što je donekle i razumljivo, nemoguće je
pravovremeno dobiti informaciju, osjeća se određena zatvorenost,
a bilježimo i pojavu odgađanja razgovora za ni manje – ni više,
nego za dva mjeseca.
Kada bi, međutim, sve i štimalo na relaciji ovlaštena osoba
(odnosno izvor informiranja) – novinari, postavlja se opravdano
pitanje održivosti takvog načina komuniciranja s novinarima,
odnosno čitaocima. Kako, naime, ostvariti zakonske postavke da
svaki radnik može biti subjekt informiranja, da je javno
informiranje slobodno, da su organi, organizacije i pojedinci
dužni osigurati javnost rada, da ne postoji u normalnim
okolnostima cenzura…? Ne sliči li to pomalo na monopolističko
ponašanje i kanaliziranje informacija? Jer, ako je potrebno
posredno ugovarati razgovor s, recimo, direktorom radne
organizacije ili OOUR-a, kako onda doći do samoupravljača –
predsjednika sindikat, radničkog savjeta, sekretara OOSK… i
“običnog” radnika?
Ovakvim načinom, sasvim je izvjesno, štampa ne može biti oružje
radničke klase i bitan činilac u savezu socijalističkih snaga. A
za to ne mogu biti odgovorni samo novinari. Odgovornost je ovog
puta na izvorima informiranja.
Pripremio: Tihomir Ivka
Foto: KAfotka