Nijedna gradska vlast i niti jedan gradonačelnik nije ostao
zapamćen zato jer je dobro obavljao tekuće poslove, krpao rupe po
cestama i držao zelene površine urednima. Takvih se zasluženo ni
ne sjećamo. Za to nam gradska uprava i ne treba, tek ured s par
spretnih operativaca i nekoliko birokrata. Veliki, hrabri, možda
za “ziheraše” i megalomanski projekti koji mijenjaju vizure
grada, a posredno na poticajni način i psihu njegovih građana, su
ono što upisuje gradonačelnike zlatnim slovima u gradsku
povijest, kao što je izgradnja Novog Zagreba upisala Vecu
Holjevca ili kao što je preseljenje života iz starog dijela u dio
grada preko pruge, odnosno podizanje Novog centra s nizom
kapitalnih objekata, upisala Josipa Boljkovca zlatnim slovima u
povijest Karlovca.
Poslije 90-ih u situaciji izgrađene komunalne infrastrukture više
nije bilo previše prostora za ekspanzije takve vrste, kriteriji
doprinosa pojedinih gradskih vlasti su sniženi, a i Karlovac je
općenito pod političarima novog kova postao manje ambiciozna
sredina. Pa, u Karlovcu od kraja osamdesetih nije napravljena
niti jedna zgrada viša od deset katova što je može biti
simbolički pokazatelj demonstracije (ne)ambicije i (ne)moći.
Pa se danas zadovoljavamo s tim da je za gradonačelnika Branka
Vukelića započet i odrađen velik dio posla oko gradskog prstena
uključujući tu spajanje Rakovca i Grabrika, da je za Bože Johe
podignut most na Kupi između Drežnika i Dubovca, da je
pripremljen kontroverzni, ali ipak milenijski posao pročistača
otpadnih voda kojeg je završila HDZ-ova vlast, da je za
gradonačelnika Jelića promijenjena tužna činjenica da u dugim
kilometrima između Karlovca i Lasinje nema niti jednog mosta. To
su velike stvari za svagda i mora ih biti više. Prošlost se ne
može mijenjati, ali se iz nje može učiti i mijenjati u
budućnosti. Ne može se mijenjati to što u dva mandata sadašnja
vlast nije uspjela izlobirati gradnju ni jednog novog metra
nasušno potrebnog gradskog prstena, to što je neke potencijalno
dobre projekte kao kamp na Korani sama destruirala i još platila
odštetu za to, što je iz najbolje namjere da ukloni ruglo od
betonske ruševine hotela primorana gledati i trpjeti kritike što
sad tamo ne raste (bar) replika hotela, već prije ljetnikovac za
lokalnog tajkuna, što joj nije pošlo za rukom izgraditi niti
jedan veliki objekt od društvenog interesa u samom gradu…
Ali ova se vlast još stigne “zapisati” u gradsku povijest. Ako su
najave točne, a obavljeni razgovori više od kozmetičke naravi,
jedna od sjajnih prilika je najava izgradnje male hidroelektrane
u Brodarcima koja bi imala važnu dvojaku ulogu, proizvodila
struju i usmjeravala više vode za visokih vodostaja u Kupa – Kupa
kanal što se pokazuje sve bitnijim u vrijeme klimatskih promjena
kad Karlovac svako malo doživljava milenijske vodostaje. Svaki
takav projekt je kontroverzan, ima svoje “za” i svoje “protiv”,
no suprotno svježoj reakciji karlovačkog SDP-a, vlast nema
razloga pitati građane treba li se upuštati u tako nešto. Na
izborima su dobili povjerenje upravo zato da donose hrabre, ali
odgovorne odluke s dugoročnim (pozitivnim) posljedicama, a ne da
posao svode, karikirano, na redovito mijenjanje pregorenih
žarulja u javnoj rasvjeti. Posebno u ovom slučaju, jer MHE,
odnosno vodno – energetska stepenica u Brodarcima je dio
originalnog projekta izgradnje Kupa – Kupa kanala za čiju izvedbu
tada više nije bilo novaca, a kasnije nikog previše briga.
Nadalje, struka, odnosno Hrvatska komora građevinara Hrvatske
smatra ovu lokaciju jednim od neiskorištenih hidro potencijala u
Hrvatskoj od državnog značaja i ističe četiri prednosti gradnje
vodno – energetske stepenice; obrana od poplava, navodnjavanje,
proizvodnja energije i plovnost. Suprotno uobičajenom mišljenju
da bi izgradnja takvog postrojenja zahtijevala i potapanje dijela
zemljišta uzvodno, struka ističe da bi se gradnjom nasipa stekli
uvjeti za navodnjavanje/odvodnju vode iz okolnog slabo plodnog
područja, odnosno za osposobljavanje oko 2000 hektara zemlje za
intenzivnu poljoprivredu. Također suprotno kolokvijalnom
mišljenju, ta vodna stepenica ne bi bila minorni proizvođač
struje, predviđa se da bi godišnje proizvodila oko 50 GWh struje.
Za usporedbu, HE Ozalj proizvodi godišnje upola manje. Dakle,
nema razloga da Grad Karlovac ne upre u ostvarenje ove ideje
punim kapacitetima, naravno, uz nužni oprez posebno što se tiče
utjecaja na okoliš. Ono čime se i s inicijalnog sastanka na
tu temu šalje kriva slika u javnost je odabir sugovornika. U ovom
slučaju to su bili predstavnici privatne tvrtke, koja doduše u
nešto slično već investira u Kamanju, ali privatnim tvrtkama po
“defaultu” razlog postojanja nije društveni interes već profit.
Što je legitimno, no privatne tvrtke ne bi trebale biti prvi ili
bar jedini sugovornici. Nekako je nelogično da se razgovori o
jednoj delikatnoj gradnji na mjestima koji se smatraju strateški
važnim za jednu zajednicu vode bez predstavnika HEP-a, spomenute
komore inženjera građevinarstva, pa i predstavnika civilnog
sektora, napose onih koje se bave zaštitom prirode. Tako bi
gradonačelnik i suradnici kao laici u toj temi stekli startni
legitimitet u jednom tako važnom i delikatnom projektu. Ovako,
stječe se dojam izbjegavanja javnosti, puštanja kontroliranih
priopćenja nakon sastanka iza zatvorenih vrata, određene
netransparentnosti kojom se sije sjeme razdora i sukoba bez
ikakvog racionalnog razloga. VES Brodarci mogao bi biti projekt
po kojem će ova gradska vlast ostati zapisana u povijesti.
Zlatnim slovima ili po zlu, to ovisi upravo o gradonačelniku i
suradnicima. Nažalost, moglo je početi i bolje od sastanka s
potencijalnim privatnim investitorima.