Ljudi po društvenim mrežama gotovo pa unisono daju
podršku Filipu Zavadlavu, smatrajući da je likvidiranje ljudi iz
narko miljea koji su terorizirali njegovog brata nešto za
pohvalu.
Na nekoj civilizacijskoj i moralnoj osnovi, to je u potpunosti
krivo. Ubijanje ljudi je nešto loše, zato smo kao društvo i
odustali od smrtne kazne, a čak se i ratovi vode po nekim
pravilima. Uzimanje pravde u svoje ruke je također loše, jer nije
svačija pravda ista, ona je subjektivna kategorija, i takvo
ponašanje u konačnici dovede i do stradanja nevinih.
takvo da se ovome nikako ne treba čuditi. Može se
kazati da je pravna država mrtva. I nije ju ubio
Zavadlav, daleko od toga, on je tek objavio smrt.
Puno više je ubijanje bilo trajanje
Horvatinčićeva postupka, pravna doskočica s
problemom Agrokora, Mamićevo odjahavanje u sumrak
prije presude, premlaćivanje migranata uz
granicu… Kvragu, početak kraja pravne države već
je “ličko rukovanje” bilo najavilo, ako ćemo se
vraćati dovoljno u prošlost. Dogodila se i kad je
starački dom zaprimio mnogo više štićenika negoli
je to smio i mogao. Kad su stradali u požaru isto
nije bila smrt, već samo objava iste, a davno
prije se dogodila.
Hrvatski građani ne vjeruju represivnom aparatu i pravosuđu. Sva
moguća istraživanja to potvrđuju, a dovoljno je zapravo s bilo
kime popričati da se dobije percepcija zatrovanosti. Prosječan
naš državljanin, homo croaticus, na osobnom primjeru najčešće zna
da domaći sustav ne funkcionira. Od uprave, preko pravosuđa do
onih banalnih primjera poput komunalnih problema ili zdravstva.
Koliko se zdravstvo i komunalije mogu nazvati banalnima. I takvo
stanje izaziva razočaranje, koje lagano može preći u revolt pa i
bijes. Što na kraju dobijemo od toga mogli smo jučer svjedočiti u
Splitu.
A Split je specifičan grad. Koji ima specifičnu kriminalnu scenu.
Nije ona poput zagrebačke, nisu se mafijaši obukli u odijela,
osnovali legalne tvrtke i počeli s gradonačelnikovim pajdašima
haračiti taj izmučeni grad koji zbog priljeva stanovništva i
novca još uvijek ne shvaća u što se pretvorio. Splitska scena je
mnogo rudimentalnija, naturalističnija, tu se prijepori među
kriminalcima rješavaju još uvijek šakama i paležima automobila. I
kao da žive u nekom svom, paralelnom sustavu, koji represivni i
pravosudni aparat ne mogu dokučiti.
Ali problem je da taj paralelni sustav ima interakciju s ovim
običnim svijetom. Koji će, ukoliko institucije ne odrade svoj
posao, kako je znao govoriti gore spominjani gradonačelnik
metropole, pravdu uzeti u svoje ruke. A kad se pravda uzima u
svoje ruke, to je to, posljednji dokaz smrti pravne države. I
mnogi će zbog toga imati neku dobru riječ za osvetnike, koliko
god to moralno i civilizacijski bilo krivo. Krivica je to onih
koji se nisu pobrinuli za tu pravnu državu, nego su je
adaptirali za sebe, iako ih skupo plaćamo kroz poreze, prireze i
parafiskalne namete, kako se to službeno kaže.
Piše Danko Radaljac – Splitski dnevnik